Slobodan Šnajder

Roman "Doba mjedi" Slobodana Šnajdera postao je književni fenomen ne samo u Hrvatskoj nego i diljem Europe, ističe izdavač Bodoni, Frakturina sestrinska tvrtka specijalizirana za klasike koja je nedavno objavila njegovo četvrto hrvatsko izdanje.Tim povodom, gost emisije „Razgovor s povodom“ bio je Slobodan Šnajder. Kako piše ugledni mađarski pisac iz Novog Sada Laszlo Vegel u pogovoru romanu, "pripovjedač svoj osobni identitet traži u retrovizoru vlastite obitelji". Slobodan Šnajder na romanu je počeo raditi kad njegovi roditelji više nisu bili među živima.

Kako je bilo iz perspektive "Nerođenoga", sebe kao još nerođenog sina, istraživati povijest vlastitih roditelja i povijest Europe? Ništa nisam naslijedio od akcija, dionica ili zemljišta, nego njihove živote u papirnatom obliku. Najprije nisam obraćao posebnu pažnju na njihovu priču dok nisam shvatio kako su oni u određenom periodu bili suprotstavljeni: otac u Wafen SS-u, a majka u logoru pa u partizanima. Česte su takve podjele, jedan brat ide na jednu, drugi na drugu stranu, ali malo kad je ta podjela tako drastična da dovodi u pitanje postojanje jednog čovjeka, u ovom slučaju mene; radi se o ključnom uvjetu. Nisam se suočio s tom činjenicom ranije, trebalo je da roditelji odu kamo su već otišli da ih pokušam povezati: kako su tekli njihovi životi. Postoje podatci o bliskosti nakon rata, postoje i podatci o tome kako su si čupali utrobe. To je bio težak razvod, a što je najteže, djeca su bila ulog kojim su igrali jedan protiv drugoga. To je nešto što se u romanu ne tematizira, osim rubno. Svaki čovjek na svijetu ima samo jednu majku i jednog oca, čak i ako je začet in vitro. To je uvijek jedan otac, čak i ako je nepoznat. Iz toga proizlazi igra s "Nerođenim". Nerođeni zna da samo to dvoje mogu biti njegovi majka i otac. Prati njihov put, on je biće koje je supraideološko. Na svaki prigovor koji se njemu može staviti, on odgovara "da, ali Vi ste se rodili". Vi koji čitate, hoće se reći. Dakle, to izgleda konkretno ovako. Kad Kempf odluči da bi išao u Armiu Krajowu, dakle u poljsku nacionalističku vojsku, Nerođeni se užasne i kaže: "ali gle, oni nemaju tenkove, oni imaju samo puške". A kada ga pokupe Rusi, kaže: "to je strana pobjednika". Ali to nije mišljeno ideološki. On je nevin, on hoće postojati. Tako sam ga komponirao. Iako je prošlo sedam godina od objave knjige, iako je izašlo nekoliko stotina tekstova na svim tim jezicima na koje je prevedena plus na hrvatskom i na srpskom, postoji nekoliko slojeva koji nisu taknuti. To je kutija koja nije otvorena, veća je od Pandorine kutije. To su kritike prvog ili drugog dojma koje su suradničke i ja ih, osim jedne kod nas koja je negativna, duboko poštujem, čitam i uzimam u obzir, ali nedostaje ono što je „Hrvatski Faust“ dobivao i vani, a to su akademske kritike. Dakle, netko tko je teoretski potpuno spreman da vidi i da prizna da sam i ja teoretski donekle spreman. „Doba mjedi“ je knjiga koja se lako da ispričati, i to zavede.

Slobodan Šnajder otkriva i s kakvim se kulturološkim problemima susreću njegovi prevoditelji, kakav je odjek romana u uglednim stranim medijima. Kako mu je već u ranim dvadesetima pošlo za rukom postati dramatičarska zvijezda, što kaže o studentskom pokretu 1968. kao jedan od njegovih vođa i bi li nešto u svojoj karijeri mijenjao da se može vratiti – samo su neka od pitanja na koja odgovara u emisiji "Razgovor s povodom".