Zašto bi političari trebali više čitati knjige ?

  U emisiji Što je klasik? urednica Karolina Lisak Vidović posjetila je u Londonu Elif Shafak, jednu od najutjecajnijih svjetskih književnica britansko-turskog porijekla. U tom razgovoru Elif Shafak nam između ostalog otkriva zašto su priče važne, zašto je roman prostor slobode i zbog čega može ono što politika ne može.

Elif Shafak u svojim djelima daje svoj glas onima koje društvo zaboravlja; žene na rubu tišine, ljudi izbrisani u genocidu, oni koji žive između jezika i domova. Njezina književnost nastaje na rubovima, ondje od čega najčešće okrećemo pogled i vraća nam ljudsko lice. Ona piše o onome što se inače skriva, u svijetu u kojem dijelimo sve na nas i na njih ona zna ono što je najvažnije- empatija, emocija, danas gotovo subverzivna. Njezina djela prevedena su na gotovo 60 jezika a čitaju se diljem svijeta ne samo kao romani već i kao moralni kompasi. Zbog njih je bila nagrađivana ali i suđena jer književnost koja dira u zaborav, u tabu i u kolektivne mitove uvijek je opasna. Zbog romana „Kopile Istanbula“ u kojem se bavila armenskim genocidom bila je suđena a na sudu je morala braniti fikcionalne likove.Na početku razgovora otkriva nam zašto misli da je čitanje važno.

- Vjerujem, kad bi barem ljudi koji danas imaju toliku moć i vlast čitali knjige,kad bi barem čitali ne samo određeni tip knjiga nego raznoliko beletristiku i publicistiku,kad bi barem političari,vladari čitali poeziju, romane... Zašto to kažem? Zato što smatram da beletristiku jako zanima istina. Nezgodno je što u engleskom upotrebljavamo riječ fiction, kao da je to opreka činjenici. Ljudi katkad misle, ako želiš pobjeći od stvarnog svijeta, trebao bi uroniti u svijet mašte. Ja se s tim ne slažem. Smatram da beletristiku itekako zanima naš svijet. Sve što je tema života tema je književnosti. Stoga u romanu ima politike, povijesti, psihologije, tehnologije, neuroznanosti... toliko toga što već postoji u našem svijetu i životu. No, što je možda važnije,postoji emocionalna inteligencija. Neznam nijedno ljudsko biće koje se ne treba povezati sa svojim emocijama.Nije važno čime se bavimo,možemo biti stomatolozi,dizajneri, pekari, političari,svi moramo razumjeti ovo doba tjeskobe,svi se moramo povezati s vlastitim emocijama. Kad čitamo roman nekoliko sati, nekoliko dana,napuštamo svoje ugodno utočište,svoje rascjepkane prostore i putujemo u život drugog ljudskog bića. To je iskustvo koje dušu čini poniznijom i to su putovanja na koja moramo poći. Kad se vratimo, nakon što pročitamo roman,u nama se nešto promijeni, pomakne.Jako volim i poštujem riječ empatija. Za mene to nije suosjećanje, a kamoli sažaljenje, ne znači da ste iznad. Svojevrsno suosjećanje. Volim i germanski korijen te riječi, Einfühlung, putujete u, nastanjujete taj osjećaj. U ovo doba prezasićenosti informacijama,ekstremnog plemenskog razmišljanja i podjela to je nešto nevjerojatno što smo zaboravili. Tako da bih voljela da više političara čita beletristiku.

Zbog romana „Kopile Istanbula“ koji između ostalog tematizira genocid nad armencima, na sudu je morala braniti fikcionalne likove. U tom razdoblju u Turskoj su spaljivali njezine knjige, morala je imati tjelesnog čuvara.

-Točno. Riječ je o jednom od najvećih tabua u Turskoj, ako ne i najvećem. Kad je knjiga izašla, bilo je to vrlo zanimljivo iskustvo,bila sam gotovo rastrgana jer sam od čitatelja primala mnogo ljubavi i potpore,no čim je objavljena,bila sam izložena velikoj količini mržnje, govora mržnje,verbalnim napadima ultranacionalističkih skupina koje su me nazivale izdajicom, kao da sam izdala svoju zemlju i u njihovim se očima svrstala uz neprijatelja.... Sudili su mi i bilo je doista nadrealno, zbilja kafkijanski jer su riječi izmišljenih likova služile kao dokaz u sudnici.Na ulici su bile skupine ljudi koji su pljuvali po mojim slikama, spaljivali zastave EU-a itd. To je trajalo godinu dana .U to sam doba bila trudna i zato je to bilo i emocionalno izazovno.Poslije je tužilac istraživao još dva moja romana,ovaj put zbog kaznenog djela "opscenosti"jer pišem o pitanjima seksualnog nasilja, nasilja nad ženama,ali i o djevojčicama mladenkama, što smatram zlostavljanjem djece.U Turskoj je sve više djevojčica mladenki, čime se moramo baviti. Spominjem to jer bez obzira na to pišete li o povijesti, politici,seksualnosti, spolu, obiteljskom životu, bilo koja tema može uvrijediti vlasti ili neke skupine u društvu i kao pisac možete zbog toga imati problema. Mogu vas tužiti, istraživati, kazneno goniti, protjerati, zatvoriti itd. Stoga to nije osobito poticajna okolina za književnost. Istodobno, riječ je o zemlji silne složenosti i ljepote. .Naći ćete i mnogo čitatelja koji strastveno čitaju i dijele knjige. I koji cijene takve knjige. Na potpisivanjima knjiga donose mi knjige podcrtane različitim bojama jer je u prosjeku pet-šest ljudi pročitalo isti primjerak knjige. U Turskoj knjiga nije osobni predmet. Ako vam se sviđa,nećete je vratiti na policu,dijelite je s prijateljima, susjedima... U tom je smislu usmena predaja, dijeljenje priča nešto neopisivo lijepo. Želim spomenuti i tu stranu.Za turskog pisca to iskustvo znači brojne unutarnje podjele. Donosi vam mnogo problema, ali i mnogo ljubavi.

 Elif Shafak govori i o važnosti emocija, zašto poeziju i prozu čita svom namještaju, zašto je voda moćan simbol u njezinim djelima, na koji je način na nju utjecala njezina baka a o sve to možete poslušati u specijalnoj emisiji Što je klasik? na Trećem programu Hrvatskog radija u nedjelju 19.4. u 11 sati  a potom i u Slušaonici.