Červar: Čekao se moj poraz u Beču, očito sam nekome bio stao na žulj

On je proslavljeni rukometni stručnjak. Uspjehe je nizao kako na klupskoj tako i na reprezentativnoj razini, a najzapaženije uspjehe ostvario je kao izbornik Hrvatske. Ovjenčan je brojnim medaljama na velikim natjecanjima, među kojima se ističe zlato iz Atene na Olimpijskim igrama, a sve je počelo 2003. u Portugalu kada je Hrvatska zasjela na tron svijeta s legendarnom hrvatskom generacijom. U emisiji Sportski vremeplov Lino Červar osvrnuo se osvrnuo na svoje početke, pa na uspjehe s hrvatskom vrstom, a dotakao se i odlaska s izborničke klupe nakon srebra na EP 2010. u Austriji.  

- Vođenje hrvatske reprezentacije je bilo nešto što sam sanjao. Napravili smo jedno remek-djelo. Ne znam hoće li to itko ikada ponoviti da netko tko je bio posljednji na Europskom prvenstvu, u 18 mjeseci bude (2003. i 2004.) svjetski i olimpijski prvak – u pradomovini olimpijskih igara, zemlji gdje je rođena demokracija, to napraviti i postati dream team te počasni građani Atene, ne znam imali išta većeg od toga, rekao je Červar.  

Červar dodaje i kako je bio razočaran u Beču. 

- Jako me pogodilo da se čekao moj poraz. Nisam policajac da provjeravam tko mi je smjestio, ali očito sam nekome stao na žulj i to mu nije odgovaralo uoči finala s Francuzima u kojem smo bili jako hendikepirani izostancima Tončija Valčića i Lackovića. Počeli su me kritizirati, a mi smo se plasirali u finale. Isto su me kritizirali nakon srebra 2009. na SP-u u Hrvatskoj. 

Osjeća je kako nema podršku i zato mu je dobro došao odlazak u Makedoniju gdje je imao uvjete kakve je htio. Červar nastavlja o drugom mandatu na klupi reprezentacije.

- No kad sam se vratio na izborničku klupu Hrvatske 2018. uvidio sam kako je moj odlazak, ipak, ostavio posljedice što se tiče rezultata. Mi smo osvajali brončane medalje na nekoliko natjecanja, ali finale nismo više vidjeli. Vratio sam se, igrali smo finale 2020. u Stockholmu na EP u Stockholmu, igrali bismo i 2019. da nas suci nisu pokrali protiv domaćina Njemačke.   

Neočekivani poraz od Argentine na otvaranju SP-a 2003. promijenio je Červarov život.

- Valjda je bila takva sudbina. Sjećam se kad sam preuzeo reprezentaciju, tražio sam da bude onoliko stolica koliko je igrača na sastanku u Rovinju i rekao im kako do tog trenutka nitko od nas nije osvojio niti jednu medalju, ali da sam ponosan na svoj prethodni rad. Godinu ranije nakon Eura 2002. pobrali su veliku kritiku, ali sam im rekao da ako će slijediti moju viziju, naravno uz njihovu pomoć, možemo doći do vrha svjetskog rukometa. Izgleda kako su oni u to povjerovali. Izgubili smo tu prvu utakmicu, no znao sam da idemo dalje te da u drugom krugu moramo pobijediti olimpijske prvake Rusiju i svjetske prvake Francusku. Gotovo nemoguća misija nakon poraza od Argentine. Sjećam se kako sam pomoćniku rekao da me izvijesti kakvi su pogledi igrača na treningu. Gledaju li dolje ili još uvijek u njima ima energije. I rekao mi je: Šefe, glava im je cijelo vrijeme gore. Imali su glad za pobjedom. Da nismo igrali 3-2-1 obranu, nikada ne bismo osvojili SP. 

O tome kakav je bio osjećaj kada su osvojili SP, znajući da je samo nekoliko mjeseci ranije bio apsolutni podbačaj na EP.

- Smatram da se do rezultata može doći ako imaš viziju igre. Uvijek sam imao veliku viziju. Mnogi odustaju jer ne žele platiti cijenu uspjeha jer ne žele izaći iz komoditeta. To nije lako. Jer, kad se hoće ići na vrh planine, moraš se svega odreći. 

To je cijena, kaže Červar.

 

- Bio sam ponosan na ekipu. To je stvarno bilo čudo. Osvajali smo i prije, ali ovo je bilo s našom djecom. Nemam ništa protiv generacije iz Atlante, no u Portugalu su bila sve naša djeca. Ključni igrači su imali oko 23-24 godine. Ponosan sam bio na pokazanu igru. To je bio jedan moderan rukomet o kojemu se godinama pričalo i danas je moderan, naglašava Lino. 

- Također, ponosan sam bio na zajedništvo, jer igrači koji su manje igrali i bili možda zakinuti, svi su se osjećali kao pobjednici. To je danas rijedak slučaj, a tako mora biti. Pobijedili smo cijeli svijet. To je bila velika pobjeda za vječnost, ističe.   

Godinu dana iskusnija, Hrvatska na čelu s Balićem, Metličićem, Lackovićem, Džombom i drugima, na OI 2004. suvereno uzima zlatnu medalju. 

 - U Ateni smo zaista bili dream team. Mislim da je to bilo savršenstvo igre hrvatske reprezentacije. Pripreme su bile fantastično isplanirane. U finalu s Njemačkom smo bili toliko mentalno jaki i izdržljivi da je to odlučilo. Osjećao sam da ćemo ih pobijediti i kad smo bili u rezultatskom minusu, no nadmudrili smo ih sa specifičnom 6-0 obranom koja nije bila naš forte, ali je bila skriveni džoker.   

Kratko o budućnosti hrvatskog rukometa...

 - Budućnost hrvatskog rukometa je da nastavimo onim putem kojim smo utemeljili početkom 2000-ih uz nadogradnju. Više pozornosti treba dati mentalnom treningu jer glava diktira sve. Također, trebamo širiti i ljudske kvalitete. 

U nastavku poslušajte cijelu emisiju Sportski vremeplov s Linom Červarom.