Pjesma „Don't Ever Cry” i grupa Put bili su prvi predstavnici Hrvatske na Eurosongu 1993. godine. Prvi dirigent Hrvatske na Eurosongu bio je maestro Andrej Baša, koji je ujedno, uz Đorđa Novkovića, i autor ove povijesne pjesme. Gospodine Baša, Vi i Novković i ranije ste uspješno surađivali, no kako je došlo do suradnje s tada novom, široj javnosti nepoznatom grupom Put, odnosno solistima iz zbora Putokazi?
Da, to je zapravo bila jedna prekrasna suradnja. Đorđe i ja smo intenzivno surađivali i ranije, više od deset godina prije toga. Neposredno prije tog natjecanja koje se tada još nije zvalo Dora, već je to ime dobilo tek iduće godine, što je priča za sebe, ostvarili smo jedan sjajan projekt. Godine 1992. snimili smo projekt s Đorđevim pjesmama; Dalibor Brun je kao izvođač snimio megamiks s 30 pjesama. Bili su to oni megamiksevi u kojima su po četiri pjesme bile složene u jedan mix. Taj je album prodan u, čini mi se, više od 120.000 primjeraka. Treba uzeti u obzir da je to bila 1992. godina, vrijeme rata i znatno smanjenog tržišta. Za te su okolnosti to bili rekordi nad rekordima. S obzirom na to da smo iza sebe imali mnogo zajedničkih projekata, Đorđe je predložio i ovu suradnju. S oduševljenjem sam je prihvatio jer je ideja bila izvrsna. Što se tiče Putokaza, pravila Eurovizije bila su jasna, broj izvođača na pozornici ograničen je na šest. Zbog toga smo morali drastično smanjiti broj pjevača. A kako to više nisu bili kompletni Putokazi, smanjili smo i broj slova u imenu, pa je grupa prigodno nazvana „Put”.
Kako je izgledao dolazak u Opatiju te davne 1993. godine, na taj prvi hrvatski izbor za odlazak na Eurosong? Iskustvo ste imali veliko, znanja ste imali puno jer ste više puta pokušali otići na Eurosong pozornicu prije hrvatske samostalnosti. Vezano za prvi hrvatski izbor, je li bilo šušura, nervoze, napetosti?
Naravno, bilo je to veliko uzbuđenje jer se tada Hrvatska prvi put prijavila na natjecanje. Nakon pobjede u Opatiji, koju smo premoćno osvojili, trebalo je proći i novo natjecanje u Ljubljani, gdje su sudjelovale sve novoprijavljene države. Znamo da je to bio period velikog loma u istočnom bloku i svega što je uslijedilo. Nastale su nove države i novi pristupi.
Bosna i Hercegovina, Slovenija, Estonija, Slovačka, Rumunjska, Mađarska... To je bio prvi i zadnji put da je održano takvo prednatjecanje za Eurosong?
Tako je. Uzbuđenje je bilo golemo. Radilo se o ratnom vremenu i svi smo bili iznimno emotivni. I prije samog odlaska pripreme su bile intenzivne; snimali smo spotove, a kadrove na Učki, gore kod kule, snimali smo čak i iz aviona. Bilo je to veliko uzbuđenje, a da ne govorimo o onome što je uslijedilo tek kasnije, kada smo krenuli za Irsku.
Iskreno, je li pjesma „Don't Ever Cry” bila pisana za nekog određenog izvođača ili baš za grupu? Put nastaje iz Putokaza, zbora koji je imao sasvim drugačiju strategiju i svjetonazor u svom radu. Je li ta pjesma bila ciljano pisana za njih?
Pisana je upravo za njih. Zato i ima taj jedan specifičan, nevini prizvuk. Ti glasovi nisu uobičajeni pjevački vokali kakve inače čujemo u zabavnoj ili pop glazbi. To su doista oni čisti, djevojački glasovi koji nose pjesmu, naravno, uz podršku muških pratećih vokala. No, prije svega, ti ženski glasovi daju pjesmi njezin prepoznatljiv pečat.
Pjesma donosi vrlo snažnu poruku. Riječ je o antiratnoj, ljubavnoj pjesmi. Mladost, mladi ljudi... stihovi „18 godina moga Ivana...” šalju snažan apel svijetu za mir. Pjesma je i danas itekako aktualna jer se, bez obzira na sve proživljene strahote, u svijetu i dalje ratuje iz čiste gluposti.
Da, to se zapravo najbolje vidi po komentarima na YouTubeu. Strani pratitelji koji danas naiđu na pjesmu redovito ostaju oduševljeni njezinom kvalitetom i dubinom.
To je bilo dosta hrabro za ono vrijeme, jer Eurosong tada nije dozvoljavao nikakva nacionalna isticanja niti su se slični motivi smjeli pojavljivati u stihovima ili tijekom nastupa. U vašem slučaju, stih „My Croatian Sky” prošao je prednatjecanje u Ljubljani i otpjevan je na Eurosongu. Jeste li već na tim prvim probama u Opatiji osjetili snagu te pjesme i reakciju ljudi na njezinu poruku?
Pa, u svakom slučaju, tekst u sebi nosi poruku koja je u tom povijesnom trenutku bila iznimno važna. Znamo da je rat nakon toga trajao još dvije i pol godine. Definitivno su takvi detalji pomogli u poimanju i boljem shvaćanju naše situacije u širem međunarodnom okruženju.
Na tom prvom izboru 1993. godine nije bilo izrazitog favorita sve do početka prvih proba. Od poznatih izvođača u to vrijeme nastupio je Ivo Amulić, kojeg smo najbolje znali po radu u grupi Tutti Frutti. Zorica Kondža, prepoznatljiva po grupi Stijene, iza sebe je već imala uspješne nastupe na Zagrebačkom i Splitskom festivalu. U natjecateljskom dijelu bili su i Dražen Žanko te Neki to vole vruće. S druge strane, na samom početku svojih karijera tu su bili Maja Blagdan, Nina Badrić, Sandi Cenov, pa i Alka Vuica, koja se tada odlučila predstaviti kao pjevačica, a kasnije i kao kantautorica.
Tako je, i svi su oni kasnije postali iznimno jaka i velika imena na našoj sceni.
Na kraju se glavna borba vodila između grupe Put i Maje Blagdan. Maja Blagdan je vodila sve do zadnjeg uključenja studija Varaždin, a onda je u neizvjesnoj završnici pobijedio Put.
Da, mislim da na svakom natjecanju, ne samo na Dori, nego i na svim tim nacionalnim izborima u drugim državama mora postojati to veliko uzbuđenje. Naročito je napeto kada se slušaju glasovi i zbrajaju bodovi. To donosi ogroman adrenalin i uzbuđenje, što je sasvim prirodno.
Zašto je moralo proći čak deset godina da se ponovno vratite na to natjecanje, konkretno 2003. godine? Tada ste Vi i Drago Britvić napisali pjesmu „Sanjam”, koju je izvela Gina Kuljanić i osvojila četvrto mjesto.
Ja sam zapravo odmah nakon prve Dore, odnosno nakon uspjeha s pjesmom „Don't Ever Cry” 1993. godine, ponovno pokrenuo festival Melodije Istre i Kvarnera (MIK). Bilo je strašno puno posla, mnogo toga je ležalo izravno na mojim leđima. Sljedećih deset godina bio sam toliko duboko u tome, ali i u nekim popratnim projektima, da uopće nisam stigao razmišljati o prijavi na druge festivale. No, 2000. godine pokrenut je Dječji hrvatski festival u New Yorku, koji je trajao sve do 2012. godine. Na tom se festivalu, koji je bio podijeljen na uzrast do 12 godina te od 12 do 20 godina, pojavila jedna mlada djevojka. Kada je zapjevala, svi su u prvi mah pomislili da je onaj njezin drhtavi vibrato zapravo posljedica treme. Tek kad smo shvatili da je to njezin potpuno prirodni ukras, ostali smo apsolutno oduševljeni tim glasom. Kasnije sam shvatio da na tu vrstu vibrata oko 80 posto ljudi reagira izrazito emotivno – prođu vas trnci – dok nekima to ipak smeta. Kod nas je kultura slušanja i naviknutost publike jednostavno usmjerena na drugačiji tip vokala. Ginin glas bio je znatno bliži, primjerice, francuskom glazbenom ukusu. Ona, inače, cijeli život živi u New Yorku, a već je 2002. godine, neposredno prije tog nastupa na Dori, debitirala na MIK-u. Tamo je pobijedila čak tri puta; publika u našem kraju je doista obožava. Siguran sam da bi, da je ostala u Hrvatskoj, napravila veliku i prekrasnu karijeru.
Za Doru 2007. godine napisali ste odličnu pjesmu „Deja Vu” koju je izveo Marko Tolja, tada široj javnosti potpuno nepoznat izvođač. Pjesma je osvojila 12. mjesto, no do danas je ostala jedna od najboljih skladbi koje je snimio i uvelike mu je odredila glazbeni i stilski imidž.
Tako je. Izvrstan aranžman za tu pjesmu napravio je Olja Dešić. Zanimljivo je da je Olja bio dio onih prvih Putokaza, odnosno grupe Put na Euroviziji 1993. godine. On je fantastičan aranžer, svi znamo koliko je cijenjen i svestran na našoj sceni, a sjajno piše i za velike orkestre. Te je godine pjesma „Deja Vu” u mojoj glavi bila zamišljena više u nekom laganom talijanskom stilu, no Olja ju je prepravio i prilagodio točno onome što Marku najbolje paše. Marko je godinu dana prije toga prvi put nastupio na MIK-u. Ja sam ga zapravo prvi put čuo kod svog prijatelja Darka Tolje, koji živi na riječkim Pećinama. Marko je tada bio jako mlad i pjevao je uz bend svoga oca, u kojem su svirali iskusni glazbenici koji su nekada bili profesionalci, a tada su svirali više za svoj gušt. Na toj jednoj našoj privatnoj zabavi otpjevao je nekoliko jazz standarda. Ostao sam bez teksta koliko fantastično pjeva, no bio je nevjerojatno sramežljiv. Doslovno nam je okrenuo leđa. Još se nije znao nositi s pozornicom i publikom pa je cijelo vrijeme bio okrenut prema bendu. Kad sam ga nakon toga pozvao na festival MIK, stalno sam razmišljao kako će se osloboditi te treme.
Trebali ste samo okrenuti pozornicu.
(smijeh) Da, upravo tako. Prvu večer je još uvijek bio prilično ukočen, drugu večer već znatno bolji, a do kraja festivala postao je pravi kralj pozornice.
No, te 2007. godine imali ste uz „Deja Vu” još jednu pjesmu u natjecanju. Vi i Robert Pilepić napisali ste skladbu „Moj svijet” koju je izvela Danijela Pintarić. Ona je na kraju završila na visokom trećem mjestu, a posebno je zanimljivo što je na festival upala u zadnji tren, kao prva rezerva.
Tako je, upala je doslovno u posljednji trenutak. Ušla je u natjecanje kao prva rezerva, a na kraju je dobila iznimno visoke ocjene stručnog žirija. Oko te pjesme veže se zanimljiva priča; to je jedna široka, velika i moćna tema. Skladba je prvotno nastala kao instrumental, a tek je naknadno Robert Pilepić na tu melodiju napisao stihove.
Na natjecanju Dora 2008. godine ponovno ste poslali pjesmu potpuno istog naziva „Sanjam”. No, tada ju nije pjevala Gina Kuljanić, nego Ivo Gamulin Gianni?
Točno.
Nakon prvog mjesta, četvrtog, dvanaestog, trećeg i ponovno četvrtog mjesta, odlučili ste odustati od Dore, odnosno Vaše se pjesme više nisu pojavljivale na tom natjecanju. Iz kojeg razloga?
Pa zapravo, došlo je do jedne vrste zasićenja. Čovjek u nekom trenutku jednostavno osjeti da to beskrajno čekanje i zbrajanje glasova više nije za njega. Nekada je o svemu odlučivao isključivo stručni žiri, a kasnije je uvedena publika i televoting. Kada je krenulo ono masovno glasanje i tipkanje na mobitelima, cijela ta priča izgubila je onaj prepoznatljivi šarm i to mi više nikako nije mirisalo. Paralelno s time, imao sam doista mnogo drugog posla oko festivala Melodije Istre i Kvarnera (MIK). Čovjek se ne može i ne smije previše preokupirati na više strana. Upravo u to doba godine ti drugi poslovi i projekti bili su mi znatno važniji.
Kada govorimo o Eurosongu, za to ste natjecanje bili iznimno zainteresirani i aktivni i kao autor i izvođač – još u razdoblju od 1974. do 1988. godine. Vaš prvi pokušaj osvajanja tadašnjeg Opatijskog festivala, odnosno Jugovizije, bio je s pjesmom „Hej, curo mala”, koju je izvela grupa 777.
Da, to je bilo zapravo samo godinu dana nakon osnutka grupe. Ta je postava ranije postojala u drugačijoj verziji, kao jazz trio, a od 1973. godine krenuli smo u novom smjeru i postigli ogroman uspjeh s pjesmom „Banane” („Svaki dan čim sunce grane, brodom dovoze banane”). To je bio pravi hit, zapravo prepjev talijanske pjesme. U jesen iste godine objavili smo singl „Tko te voli više od mene”, koji nam je otvorio vrata i donio turneje po cijeloj tadašnjoj Jugoslaviji. Nastupali smo na apsolutno svim festivalima.
Prepoznatljiv ženski vokal grupe 777 u ono vrijeme bila je Ira Kraljić.
Tako je. Imala je iznimno svjež glas za to vrijeme i svi su je odmah zapazili. Osim toga, bila je sjajno modno osviještena, pa su mnoge djevojke pratile i kopirale njezin stil. Ira je u tom smislu bila pravi istinski predstavnik mladih i nekih novih, modernijih glazbenih i vizualnih struja.
Zanimljivo je da su pjesmu „Hej, curo mala” za grupu 777 napisali Ivica Krajač i Silvije Glojnarić.
Da, Ivica Krajač je napisao i glazbu i tekst, dok je Silvije Glojnarić bio zadužen za aranžman. U to je vrijeme Opatijski festival bio primarna platforma na kojoj se usput birala i pjesma za Euroviziju. Opatija je bila domaćin Jugovizije od 1973. do 1976. godine. Ubrzo nakon toga Jugoslavija je na neko vrijeme odustala od natjecanja. Nakon te pauze natjecanje je obnovljeno po tadašnjem republičkom ključu, što je značilo da se izbor svake godine održavao u drugoj republici. No, Kristalna dvorana hotela Kvarner uvijek je ostala pojam. Izgrađena je još 1884. godine i za ono je vrijeme imala fascinantan raspon krova od drvenih greda. A da i ne govorimo o samom ambijentu; toliko raskošnih lustera i ogledala činili su je bogomdanom za takve svečane manifestacije.
Na Opatijskom festivalu 1975. godine grupa 777 izvela je prekrasnu molsku pjesmu „Ti, on ili netko treći”. Ono što je posebno zanimljivo jest da ste Vi tada bili u ulozi izvođača, a pjesmu je napisao Zvonko Špišić. U jednom od naših razgovora, Špišić mi je otkrio kako je upravo Vama prvome ponudio pjesmu koja je danas klasika. Riječ je o pjesmi „Barbara”.
Točno, ponudio nam je „Barbaru” („Barbara bješe bijela boka, Barbara bješe čvrsta, široka...”). Međutim, nismo se usudili snimiti je. Ta je pjesma specifična, zahtijevala je brzu interpretaciju s preciznim kratkosilaznim i dugosilaznim akcentima. Mi Riječani imamo taj svoj specifičan govor, kratko siječemo riječi, pa smo sjeli i otvoreno rekli: „Ne, ovo jednostavno nije za nas.” I odustali smo. No, Zvonko je to kasnije samostalno izveo na apsolutno fantastičan način.
Ne znam koliko Vas, ali mene je pjesma „Hej, curo mala” oduvijek podsjećala na zvuk i stil koji je kasnije imala grupa Ambasadori, konkretno, najviše sličnosti je s njihovom pjesmom „Ne mogu skriti svoju bol”. Možda je autorski tim Ambasadora slušao te ranije radove grupe 777?
Mislim da su to zapravo bili međusobni utjecaji; svi smo mi bili ista generacija i prirodno smo osluškivali što drugi rade. Mnogi su kasnije dobivali ideje i formirali bendove po uzoru na nas, jer je grupa 777 u to doba doista bila prva u takvoj specifičnoj vokalno-instrumentalnoj postavi.
Zašto Grupa 777, unatoč dobrim pjesmama, ipak nije postigla uspjeh poput Novih fosila?
Vjerojatno iz više razloga. Prije svega, nismo bili u Zagrebu koji je bio glavni medijski centar. Osim toga, ovaj naš riječki kraj je po svom mentalitetu uvijek malo povučen i nenametljiv. U našem poslu jednostavno fali ta jedna specifična doza samodopadnosti i estradne agresivnosti koja je nužna za postizanje samog vrha.
Zanimljivo je da ste s Fosilima surađivali na samim njihovim počecima, prije nego što je u grupu došao Rajko Dujmić i predstavio svoj autorski talent.
Tako je. Oni su zapravo i nastali s Đurđicom Barlović u postavi, a pokojni Slobodan Momčilović Moka taj je koncept osmislio upravo po uzoru na naše „Sedmice”. Sam mi je rekao, kada smo se sreli 1973. godine u Zadru, da mu se izuzetno sviđa to što radimo i da će napraviti istu stvar. Tako je rođena ideja da se u Novim fosilima uvede stalni ženski vokal. Prva pjesma koju su izveli na Zagrebačkom festivalu 1974. godine bila je „Tko visoko diže nos”, a tekst je pisao Mišo Doležal, otac Sanje Doležal – njihove buduće pjevačice. Tek kasnije je došao Lima, odnosno Rajko Dujmić, koji je sa svojim ogromnim talentom stvorio ono što danas prepoznajemo kao jedinstveni potpis Novih fosila.
Spomenuli smo da je grupa 777 izvorno nastala kao jazz trio. Maestro Pero Gotovac bio je taj koji je usmjerio priču i sugerirao da promijenite glazbeni koncept te se okrenete pop i zabavnoj glazbi. To se pokazalo kao pun pogodak. Nakon debitantskog albuma 1974. godine, krenuli ste na velike turneje po Istočnoj Njemačkoj i Sovjetskom Savezu.
Da, bile su to doista duge i iscrpljujuće turneje, kako po Jadranu, tako i izvan zemlje. Turneje po Sovjetskom Savezu trajale su po tri mjeseca u komadu. Danas me, nažalost, vežu teška sjećanja na te dane jer smo tada proputovali sve one ukrajinske gradove u kojima se danas događaju ove grozne ratne strahote. Nakon tih iznimno dinamičnih i uspješnih godina sa „Sedmicama”, 1977. godine pokrenuo sam vlastiti, privatni tonski studio. Bio je to tek treći privatni studio u tadašnjoj Jugoslaviji. Moj kolega Vladimir Stanković i ja krenuli smo u to prilično optimistično, studio je u početku služio za demo snimke, a ja sam paralelno radio i u Centru za organizaciju slobodnog vremena „Djeca i omladina”. Kroz omladinske bendove koje sam tamo vodio stasala je cijela jedna nova riječka glazbena generacija, uključujući Meri Trošelj, poznatog bubnjara Tončija Grabušića i mnoge druge. Primjerice, Denis & Denis su sve svoje materijale snimali kod mene. Legendarni hit „Program tvog kompjutera” i sve ostale pjesme s tog albuma izašle su iz moje produkcije. Bila je to fantastična suradnja s Davorom Toljom, koji je stric Marka Tolje.
Kada podvučemo crtu pod Vašu impresivnu karijeru i zbrojimo sve uloge koje ste imali na Dori – hrvatskom izboru za Eurosong – dolazimo do nevjerojatne statistike. Na natjecanjima ste sudjelovali osam puta kao autor glazbe, dvaput kao autor stihova, sedam puta kao aranžer, tri puta kao dirigent, dvaput kao izvođač na pozornici, sedam puta kao tonski snimatelj i, naravno, kao skladatelj povijesne pobjedničke pjesme „Don't Ever Cry”. To je uistinu fascinantna bilanca.
Kada netko sa strane vidi te brojke, vjerojatno će reći da su fantastične. Vjerujem da se u povijesti cijelog Eurosonga u Europi teško može pronaći nekoga tko je imao toliko različitih uloga.
Programe Hrvatskoga radija slušajte na svojim pametnim telefonima i tabletima preko aplikacija za iOS, Android i Huawei.
