Tri najveće ljubavi: košarka, Hrvatska i Šibenik

Ti si najbolji, samo oni to još ne znaju, Biserka Petrović u emisiji Zlatka Turkalja.

Nedavno sam bio u Šibeniku, na Baldekinu. Sjeo sam uz Dražena, uz spomenik koji je izradio akademski kipar Kažimir Hraste. Na koliko ste Vi Draženovih utakmica sjedili, bili u publici? Možda bolje pitanje, koju od utakmica niste gledali, niste bili uz parket?

Da, to je baš pravo pitanje. Gdje god sam mogla, na svaku sam utakmicu išla, bio snijeg, kiša… kad je prešao u Cibonu, a u Šibeniku to ne treba niti brojiti. A isto tako, kad je otišao u Real Madrid, nastojala sam što više biti s njim, pomoći mu na jedan način, iako njemu pomoć nije bila potrebna. Imao je u sebi najveću pratiteljicu, a to je njegova košarka. Kad mu je Arsen Dedić na otvorenju jednog kafića rekao, Dražene nemoj ići iz svoje zemlje jer tuđe sunce te neće grijati kao naše, a on je Arsenu odgovorio: Ne idem ja sam, ide košarka moja sa mnom. To su rečenice kojima se nema što dodati. Dražen je bio, sad vam neću govoriti kao majka, od rođenja je bio karizmatičan, svi su ga željeli, a poslije da ne govorim kad je postao zvijezda. Ali u svemu tome, bio je toliko jednostavan da mi je ponekad išao na živce. On je jednostavno takav rođen.

Je li bila neka posebna utakmica, situacija na utakmici da ste imali potrebu nešto sugerirati vezano za igru, komentirati situaciju na terenu, viknuti malo iz publike?

Ja sam čak ušla i na teren. Cibona je igrala s nekim stranim timom. Igrač je grubo išao prema Draženu, jer ga nije mogao zaustaviti, i Dražen je pao. Ja sam preko ograde prešla i u dvoranu kod koša došla i svi su se začudili. Kažem, on je nježan, nemoj ga tako, na taj način čuvati. Čuvala sam ga, više kao majka koji put, ali njemu stvarno nije trebalo čuvanje jer on je košarku toliko volio. Imao je tri ljubavi, ali košarku je uvijek stavljao na prvo mjesto. Druga je ljubav njegova Hrvatska i poslije Šibenik, to su tri njegove najveće ljubavi, ali košarka je uvijek bila na prvome mjestu.

Moja generacija košarku je zavoljela najviše zbog Dražena, njegova načina igre i ponašanja na terenu. Svi smo s velikim zanimanje pratili svaku utakmicu Cibone. Kad su igrali protiv Reala, Maccabia, Žalgirisa… Kakva je to košarkaška ekipa bila: Nakić, Knego, Ušić, Čutura, Arapović, Aco i Mozart - Dražen. Ekipa koja je osvojila Kup prvaka Europe.

Uvijek je u sebi imao da mora dati najbolje, bilo gdje da je igrao. I zato je u svim klubovima u kojima je igrao ostavio dio sebe, ljubav je ostavio, a to je najpotrebnije. Danas je toga sve manje, a u to vrijeme on nije gledao novac, nego da ljubav ostavlja u svlačionici i ljudima koji vode taj klub.

Jeste li bili u Ateni 1985. godine kada je Cibona prvi put osvojila Kup prvaka Europe?

Bila sam i u Budimpešti i u Ateni. Kada je završila utakmica i Cibona je prvi put postala prvak Europe i svi su igrači već bili dolje, Dražena nema. Išla sam u potragu za njim, gdje je Dražen, a jedna ga je novinarka zaključala u sobu i ja kucam, kucam, nitko mi ne otvara, pa lupim nogom u vrata i otvorim. Razmišljala sam kao majka, da ona njemu nešto ne napravi. To je priča na koju smo se svi poslije doma stalno smijali, kako sam ja to napravila. To je majčinski instinkt.

Je li Dražen volio razgovarati o utakmicama, što se dogodilo na parketu ili baš nije bio za analize?

Ma ne. Znate kako ću vam ja Dražena opisati. On je uvijek tražio grešku u sebi. Ne u sucima, ne u suigraču, nego u sebi. Da sam dao onaj zicer, bili bismo dobili (ako se utakmica izgubila). Prioritet mu je bio svoju igru uvijek nekako dignuti na veću razinu, kao i svoje greške. Nikad ga nisam čula, sudac je ovo ili ono. On je svoju igru, košarku smatrao svetinjom, posao kojim se bavi i uvijek je želio biti naj, naj, naj.

Jednom ste prigodom rekli da je Dražen kao dijete jako malo govorio.

On je jako malo govorio zapravo, ali ono što bi rekao bilo je toliko mudro da smo mi roditelji od njega učili. To se rijetko događa da je jedan dečko od deset godina, još nije bio ni u pubertetu, bio toliko zreo kao da je predosjećao da će njegov fizički dio na zemlji biti kratak i da on mora sve napraviti i da mora poštovati svakog čovjeka. To je bilo u njemu. Novinar koji je njega pratio u Netsima, napisao je članak o Draženu i ja jednu rečenicu koju ću vama sada reći. U Draženovim kostima bila je ljubav prema čovjeku.

Dražena smo preko intervjua i preko njegove igre na terenu upoznali kao marljivog, upornog, srčanog, kao vođu, zapravo čovjeka koji je povezivao ljude oko sebe, to ste i sami sad rekli, to mu je bilo najvažnije.

Najvažnije je mu je bilo upravo to. On ne bi bio sretan ako je pokraj njega netko nesretan. I onda kad sam ga jednom upitala - zašto toliko radiš, rekao mi je: Mama, ti nemaš pojma koliko su ljudi sretni kad se utakmica dobije. On je živio da sve usreći, to je bila njegova najveća misija i zato je ona tako i prekinuta da bi ostala za sve generacije. Tako razmišljam, jer on je uvijek govorio: Svaki čovjek ima svoje mišljenje i moraš ga poštovati. Ako ne poštuješ tuđe mišljenje, ne cijeniš ni sebe.

Što kažete o pjesmi Život leti, kapetane? Koje emocije u Vama budi kad je slušate?

Svaki put kad je čujem, to je toliko emocija, a prošlo je toliko godina. To je Draženova himna. Pjesma je nastala kad su bile najjače emocije. To je pjesma za sva vremena, ona će ostati i mislim da će i sad biti izvedena na utakmici Sjećanje na Dražena. U pjesmi je toliko emocija da čovjek jednostavno stane, možete je slušati koliko god želite puta, nabijena je nečim istinitim. Nije ništa dodano: Život leti, kapetane, leti i svoju si dobrotu ostavio svima, nekoj novoj dici … i to je napravio. To je po meni više od sporta u Draženovu slučaju. Mislim da se nije dogodilo to što se dogodilo da bi on bio najveći humanitarac na ovim prostorima. Kad sam ga pitala: Dražene, šta ti želiš raditi poslije karijere, hoćeš biti trener? On je rekao: Ne mama, ja bih želio ljudima pomagati. Sigurno bi u tom uspio jer je volio ljude.

Draženov kip u Šibeniku stotinjak je metara od Preradovićeve ulice gdje ste živjeli. Tamo je bio i taj legendarni koš gdje je Dražen trenirao i satima bacao loptu u koš.

Tako je. Tamo je još i njegov prvi automobil koji je kupio kada su igrali Šibenka i Bosna. Ja sam automobil odvezla, ispod tog koša, i sada stoji. Ljudi mogu vidjeti i kad muzej nije otvoren. Ljudi se pokraj njega snimaju. Da, on je u Preradovićevoj 3, tamo gdje je sve i počelo. Jer Dražen je u Netsima imao broj 3 na dresu. On je svoju ulicu Petra Preradovića 3 nosio sa sobom, nosio je svoj grad. Nikad se nije dogodilo da u intervjuu nije spomenuo svoj grad, svoju zemlju, to su bile njegove ljubavi. A mislim da je to malo zastupljeno, ta priča o Draženu, više se uvijek govori o sportu. Ta njegova druga strana, prenositi vrijednost i pomoć čovjeku, to je u njemu bilo jače izraženo, vjerujte mi.

O Draženu se govori i 2024. Govorit će se još dugo, i to ponajprije zbog toga što je bio iznimna sportaš i čovjek, ali moramo reći i zahvaljujući Vama jer Vi čuvate živom uspomenu na Dražena i to raznim akcijama, edukacijskim programima, zatim muzej. Kako bi ostalo zapisano što je Dražen sve radio i što je bio.

Tako je, mislim… bilo je kritika u početku, šta to sad ja hoću. Mislim da imam pravo odabrati što želim, to je moje dijete, nastradalo je, a ja sam htjela da ostane zapisano za generacije koje dolaze. Mi smo imali privilegij njega gledati, ali generacije koje dolaze, ta djeca, to sam radila za njih. Vjerujte mi, kad u muzej dođu djeca iz vrtića ili prvog razreda osnovne škole, oni mi postavljaju takva pitanja, ali svi znaju tko je Dražen, jer ne možete djeci pričati priču, a da nemate što pokazati, to je mene sve ove godine vodilo. Zapravo mene su kritičari još više motivirali, jer nisam radila ništa pogrešno, radila sam da ostane zapisano. Kad sam došla u vrtić jedna mala djevojčica mi je rekla: Ja ću Dražena poljubiti kad dođem u raj. Zamislite vi to, jedno dijete, to znači da im odgojiteljica i njegovateljica priča o Draženovu muzeju i to je djeci nešto veliko. Ne mogu djeci biti uzori oni koji se drogiraju, djeci moramo prezentirati stvari koje su bile bez ikakvog lošeg predznaka, nešto pozitivno. Dražen je sad ušao i među znanstvenike. Dakle, njegovo je djelo prešlo granice sporta, u njemu je bilo nešto jače od sporta, to nisam ni ja rekla, niti sam gurala, nego vam to jednostavno vrijeme donese. Jer ako netko 30 godina poslije plače za Draženom, priča svoju priču o Draženu, onda vi morate napraviti to sve da ostane zabilježeno. Gospodin Mateša je rekao, on je simbol hrvatskog sporta.

Kako je živjeti u obitelji, pratiti odrastanje dvojice vrhunskih sportaša? Imati u obitelji nekog posebnog kao što je bio Dražen, kad je cijela obitelj morala biti uključena u njegov svijet, njegov sportski život, pratiti svaki njegov sportski korak?

Mi smo to nekako normalno prihvatili, ni od čega nismo radili neku veličinu. Moj je suprug jako skroman čovjek i imao je najveće rezultate u svom poslu, bio je šef policije u Šibeniku. Neki dečki, koji su razbijali u Šibeniku, završili su u zatvoru. Kad su izašli, moj ih je suprug odveo u Crveni križ da ih obuče, našao im i posao, samo da više ne idu tim putem. I onda je meni Dražen postavio pitanje: Mama, zašto tata pomaže tim dečkima koji nisu dobri? Rekla sam mu: Tata pomaže zato da oni krenu pravim putem, da ne idu krivim putem, da ne razbijaju tuđu imovinu, da budu dobri ljudi. Sve što čovjek nosi, naravno puno toga se i rodi s čovjekom, ali kućni odgoj najviše utječe na djecu. Kao roditelji htjeli smo da naša djeca budu glazbenici. Šibenik je grad glazbe, pjevača. Aco je svirao klarinet, Dražen gitaru, ali umjesto na glazbenu poduku oni su odlazili na sportske terene.

A Vi ste željeli da oni budu glazbenici, da budu pjevači?

Da, ja sam došla za Acu platiti, on je svirao klarinet kod Arsena Dedića, a on mi kaže: Mama, vaš sin ne ide više na glazbenu poduku. Kako ne ide? Mislim, nosi klarinet. Ne, ne, on je prešao na košarkaško igralište.

Vi ste u njima čuli i Arsena, Mišu i Ivu Pattieru.

Sve. Htjeli smo jer je Šibenik grad muzike da djeca rade nešto, da nisu na ulici toliko. Neka se oni igraju, ali da budu obrazovani. No, oni su odabrali sport. Mi smo stali iza njih, pogotovo ja, jer suprug je imao težak posao. Tada nisam bila u radnom odnosu i stala sam uz djecu od do.

Dražen je volio pjevati?

Pa ne, Aco je više volio pjevati. Dražen nije volio niti solfeđo. I svaki put kad bi otišao u glazbenu školu, izvukao je jednu žicu iz gitare. Tako da me profesor pitao: Zašto taj vaš mali izvlači žice? Ne voli solfeđo, on nije volio sjediti. U njemu je bila ta energija. Ta je njegova gitara i dan danas u Šibeniku, u spomen- sobi, kao i one izvađene žice. Sve smo sačuvali.

Niste mi samo rekli, biti u obitelji vrhunskih sportaša, što to znači za roditelje, mamu i tatu?

To znači uvijek biti iza djece. Djeci uvijek nešto lijepo reći. Moj suprug i ja na zid smo stavili jednom i drugom da pišu svaki dan koju su ocjenu dobili. Bez obzira na to je li to bila jedinica i dvica, ali je moraju upisati. Da djeca vide da roditelji stoje iza njih. To je najvažnije u životu. Dijete će uvijek napraviti neku nestašnost i to je dopušteno i normalno, ali mora biti zabilježeno i da to sve prati i malo dijete. Kada vidi da roditelj stoji iza toga, onda se i dijete drukčije ponaša. To je najvažnije u životu.

Sami ste rekli da su Vas kritizirali, propitivali zašto sve to radite nakon što nas je Dražen napustio, ali moramo reći važnu stvar - Vaša povezanost s Draženom bila je jaka za vrijeme njegova života. Na početku razgovora pitao sam Vas na kojoj njegovoj utakmici niste bili. A upravo ta Vaša veza - povezanost je nešto posebno. Ona je utjecala i na njegovu igru.

Evo sad vidite, sad idemo u neke druge sfere, to je teško protumačiti. Recimo, Aco je bio vrhunski sportaš, ali uvijek smo nekako čuvali Dražena. Uvijek smo nad njim bdjeli. Aco kao da mu je bio tata, a pet i pol godina je stariji. To vam život donese, da imate u sebi nešto o čemu razmišljate. Ima nešto jače od mene, uvijek je govorio Dražen kad bih ga pitala zašto toliko radi. Rekao bi: Ima nešto jače od mene, kad stojim propadam. Kao da čovjek osjeti neke stvari, ali ne zna što je to. Evo, poslije 31 godinu od Draženova odlaska, kad mi je najteže, on mi dođe u san nekako. Sutradan imam drugu viziju života, mogu više napraviti. Nešto kao da te gurne naprijed. Kažu - godine liječe. Ne liječe, samo se tijelo privikne, tijelo s tim živi i vi utkate u sebe tu tragediju i s njom hrabro idete, uz rad naravno. Ako ćete kukati i sjediti, nema od toga ništa. Rad je osnova svega i rad održava čovjeka.

Dražen je volio da ste na utakmicama?

Apsolutno. Aco ne, koliko je to volio Dražen. Jednom kad je bio u Netsima pao je snijeg i mi smo zakasnili na utakmicu. Nije dao koša dok nismo došli jer je mislio da nam se nešto dogodilo. Kad nas je vidio u publici, pogađao je trice, dvice, više nije promašio koš. On je morao imati sve pod kontrolom.

Aco je kao stariji brat jako pazio na Dražena, ali zgodno je da je Dražen Aci nosio torbe samo kako bi postao dio njegova sportskog života, njegove ekipe i ušao na košarkaški teren.

Tako je, jer njemu je brat bio idol i da je brat igrao vaterpolo, rukomet ili bilo koji drugi sport, on bi to isto odabrao, jer njemu je brat bio idol. Kako je on bio mali, osjetljiv, nježan, lijep, onda se Aco bojao da ga neko ne zgazi. Uvijek mu je dao torbu da je stavi ispred sebe. Dražen je bio maskota dvorane, trenirao je s djevojka, sa svima je trenirao. Svi su ga htjeli uza sebe.

A kad su bili zajedno u momčadi, kako je to funkcioniralo?

To je do krvi bilo za pobjedu. (smijeh)

To smo često mogli vidjeti u utakmicama kada su zajedno igrali.

Dražen je uvijek želio pobjedu. To su vam rođeni pobjednici, znate.

Završava se snimanje filma o Draženu. Producirali su ga Ljubo Zdjelarević i Ivor Šiber, prema scenariju Ivana Turkovića-Krnjaka. Koliko ste bili uključeni u cijelu priču? Od castinga pa do tog sadržaja koji ćemo gledati u filmu.

Tako je. Odavno se to radi, pa je došla korona, pa ovo, pa ono. Dobili su od mene što su tražili. Rekla sam - nemojte dodavati, ali emocija za Dražena mora biti na prvome mjestu. Vi radite svoj posao, na kraju puta će se vidjeti sve. Taj mali iz Šibenika što glumi Dražena u mlađim danima. To je fenomen. On je isti Dražen.

Tonko Stošić

Tako je. Mali je toliko dobar. Upoznala sam ga u Šibeniku i nisam znala da je unuk jednog mog prijatelja, Joška Stošića, koji je isto bio glumac. Mali je lijep kao slika. I on je pokupio Draženovu emociju. Hoće li ovaj koji glumi odraslog Dražena napraviti isto? To ćemo vidjeti. Njega nisam još vidjela u tom segmentu.

Odraslog Dražena u filmu glumi Domagoj Nižić, zagrebački glumac, podrijetlom iz Ljubuškog. Ali ono što je zanimljivo, na početku prve najave za film čuje se ženski glas koji kaže: Ti si najbolji, samo oni to još ne znaju. To ste Vi rekli Draženu?

Da, to sam ja rekla Draženu. Mene u filmu glumi Zrinka Cvitešić, nisam joj još niti čestitala za Orlanda, nagradu koju je dobila na Dubrovačkim ljetnim igrama.

Rekli ste da Vas u filmu glumi Zrinka Cvitešić. Jeste li barem njoj dali neke smjernice, rekli što biste voljeli da istakne vezano za Vaš karakter, Vašu osobnost i koje biste emocije htjeli da prenese kroz glumu, vezano je za Vaš odnos s Draženom?

Da, mi smo dosta pričale, više smo se puta nalazile u muzeju i pričale o svemu. Zrinka je toliko inteligentna da je sve pohvatala i ja se nadam, a prema onome što sam vidjela, mislim da će ona mene odglumiti tako da neću imati što dodati.

Niste pratili snimanje, što se događa na setu?

Ne, nisam. Jedanput sam došla na snimanje pa su svi imali tremu, onda sam rekla: Odoh ja, vi radite.

Koliko Vas je ljudi zvalo u posljednjih mjesec dana, pola godine, da bi željelo biti petog rujna u zagrebačkoj Areni?

Ne javljam se na telefon, moram reći, ispričavam se, ali moram se i ja malo sačuvati, emocije isto ubijaju. Samo da utakmica dobro prođe, da se sve dobro završi.

Utakmica je hrvatske reprezentacije protiv odabrane reprezentacije Europe.

Znate što, htjeli smo da budu ljudi koji su s njim igrali u svim klubovima, jer oni ga najbolje poznaju. Možete vi pozvati ne znam koga, ali ako taj nije živio s Draženom, ako nije bio u dodiru, kroz igru, veselje, tugu, onda taj ne zna o čemu se radi. A ovi ljudi koji su rekli da će doći, svi su imali neku vezu s Draženom i to mi je drago. To će zato biti Sjećanje na Dražena, ne kroz obitelj, nego kroz njegov život. Željeli smo imati te ljude tu, jer mi se imamo čime dičiti, mi uvijek cijenimo tuđe, ali moramo početi cijeniti i svoje. Na Balkanu se igra najbolje košarka. Španjolci, Nijemci, svi su od nas učili. Sad je Draženov san ispunjen, kad su Europljani priznati da su najbolji i vode glavnu riječ, a to je Dražen uvijek govorio. Nije on otišao u NBA da se promovira, otišao je da kaže svima da se i ovdje igra dobra košarka. Zato mi je drago da sada vladaju dva najbolja igrača s Balkana - Luka Dončić i Nikola Jokić, htjeli mi to priznati ili ne.