Sanja Doležal: Mislim da su Fosili najveći dio mojeg života

Prošlo je 40 godina otkako je Sanja Doležal postala pjevačica Novih fosila. Tim su povodom Sanja i Zlatko Turkalj Turki razgovarali o: Novim fosilima, kazalištu Komedija, mjuziklima: „Jalta, Jalta“, „Chicago“, „Mamma mia“, projektu ABBAtari, predstavi „Ljubav, gubici i moda“...

Kada si počela izlaziti? Ne u disko, ne na koncerte. Kada su počeli tvoji izlasci u kazalište?

Uhh, jako rano. S tri – četiri godine, kazalište Trešnja. Onda kao malo starija, već početak osnovne škole, redovito Komedija. Tata me vodio u Komediju. Sve sam gledala, predstave, mjuzikle... „Jaltu, Jaltu“, ja mislim, sve zajedno dvadesetak puta. Poslije toga u mladenačkoj dobi, naravno, Jazavac, to jest Kerempuh, HNK. Baš si me zatekao tim pitanjem, ali eto, sjećam se, u vrlo, vrlo ranoj dobi – kazalište Trešnja.

Jesi li neki mjuzikl posebice zavoljela? Isprobala kod kuće kako bi to izgledalo da si ti u toj ulozi na „daskama koje život znače“?

Životni mi je san u djetinjstvu bio da glumim u mjuziklu, a ne da budem pjevačica. Malo sam ga ostvarila u mjuziklima „Za dobra stara vremena“ i „Menopauza“. U jedan sam mjuzikl čak bila pozvana na audiciju kao dijete. Baš u kazalištu Trešnja. Zvao se „Volim te“. Imala sam devet ili deset godina i umrla sam od straha kad je trebalo uz klavirista, uz korepetitora, otpjevati nekakvu smiješnu dječju pjesmicu. I nisam prošla. Prošla je dvije godine starija Vitomira Lončar Bucka. Od tada se znamo. I svaki put...

Od tada ne razgovarate?

(smijeh) I od tada, svaki put kad se vidimo, kažem joj... Ona je, na kraju krajeva, poslije postala glumica i onda sam rekla: „Ti si kriva što ja nisam završila u mjuziklu.“ Jer to sam zaista željela.

Zamisli da je Vitomira završila u Novim fosilima.

Pa, ja ne bih imala ništa protiv. Jako volim mjuzikl. U Hrvatskoj sam pogledala uglavnom sve što se radilo vezano za to.

Koji ti je baš posebice drag? Je li to „Jalta, Jalta“?

„Jalta“ je apsolutno, i u ovoj novoj postavi, meni definitivno „top topova“. Izvanredna je „Aida“ u Komediji s nezaboravnom Renatom Sabljak koja je jedna od najboljih pjevačica koje mi, kao Hrvatska, imamo. Naravno, gledala sam „Mammu Miju“ i u Londonu i u Zagrebu. Ma, zapravo mislim da sam sve mjuzikle... „Cabaret“ sam gledala nekoliko puta. Komedija radi izvanredne, evo sad sam pogledala „Ljepoticu i zvijer“. Dakle, dobra ekipa opet se okupila, jedna vrlo jaka i vrlo kvalitetna pjevačka, glumačka i plesačka ekipa u Komediji.

Jesi li možda pred Vladom Štefančićem razmišljala naglas: „Hej, kad bih ja bila u ansamblu Komedija... jedna od tih pjevačko-glumačkih zvijezda.“ Komedija i okuplja pjevače, soliste koji se bave i pop-rock, jazz, soul glazbom, ali sjajno funkcioniraju i kao dio ansambla u Komediji.

Da, uz Renatu Sabljak, tu je Jasna Bilušić. Vanda Winter...

Ervin Baučić, Đani Stipaničev…

Tako je, Ðani… Dakle, zaista jaka, jaka ekipa posljednjih godina. Poznavala sam Vladu Štefančića. Bio je dobar prijatelj mojeg tate i nikad mu to nisam rekla zato što sam se sramila. Eto, na kraju krajeva i s nepunih dvadeset ušla sam u Fosile i možda bi on rekao: „Ma što ćeš ti u Komediji, ti si, ono, na estradi.“ Tako da mu to nikad nisam rekla, a mislim da nije ni moj tata.

A jesi li za vrijeme predstave onako, dok si gledala iz publike, razmišljala i sama sebi rekla: „Ma, to je za mene, to bih ja“?

Sto puta.

Koja je uloga bila „tvoj kroj“?

(smijeh) Znaš koju bih ulogu, strašno, taj mjuzikl nikad nije postavljen u Hrvatskoj, dakle tu vidim sebe čak i sad, a ne samo u mladosti – „Hello Dolly“. Gledala sam ga kao film, dakle s Barbarom petnaestak puta. Nisam gledala mjuzikl jer ga nema više ni u Americi ni u Engleskoj. I, recimo, da je Komedija ikad postavljala „Hello Dolly“, ja bih pokucala na vrata i rekla: „Molim vas, primite me na audiciju.“

„Dolly“ je na vratima?

„Dolly“ is coming back.

S Komedijom si zamalo možda i imala mogućnost surađivati. U vrijeme kad se postavljao mjuzikl „Za dobra stara vremena“, a velik dio ekipe u tom mjuziklu bio je iz ansambla Komedija, govorilo se kako je on preskup za velike dvorane, a produkcijski je bio osmišljen za tako velik prostor. Pa je onda bila priča – možda jednog dana u Komediji. E, sad, to možda, možda, već predugo traje. Znaš li nešto o tome? Govori li se o tome ili je to završena priča?

Bojim se da je završena priča. Cijela je ideja potekla nakon što smo moj suprug i ja u Londonu gledali „Mammu Miju“ i njegova je ideja bila da se napravi nešto slično s Rajkovim pjesmama... On je najprije otišao na razgovor kod tadašnjeg ravnatelja Komedije koji je to odbio i onda je u igru ušla Željka Ogresta, koja je napisala izvanredan libreto i krasnu priču…

Neno je prvo i pročitao taj njezin scenarij i rekao: „Dobro, sad možemo ići u realizaciju.“

Tako je. Točnije, ja sam prva pročitala. Tu za stolom, Neno je već hrkao na kauču, plakala sam od smijeha. Čitajući sam plakala od smijeha, zaista je briljantan, cijela je ta izvedba vrhunska, dakle, pokojni Ivica Vidović, Zadro, Navojec, Zrinka Cvitešić. Izvrsna ekipa. Komedijini plesači…

Ana Begić, Hegedušić…

Ma da! Da, da nekog ne izostavim. Žao mi je. To je moglo igrati još dugi, dugi niz godina po cijeloj regiji jer je to baš jedna priča o tim dobrim, starim vremenima.

To je ljubavna priča o čistačici i policajcu. Velik dio u predstavi posvećen je i redukciji struje, što je bilo aktualno i vezano za osamdesete. Vječna tema – nogomet, navijači…

Tako je.

Dinamo ili Crvena zvezda?

Diname!

Pa onda, ima kave, nema kave, vozimo parne, neparne dane...

Da, baš nešto čega mislim da se generacija srednjih godina i starija sjeća. Na duhovit je način to sve prikazano. Rado bi to pogledali i sjetili se. Onda jedna tajna romansa direktorice škole, koja je, naravno, bila partijski kadrovik, jer nisi mogao biti ravnatelj škole ako nisi u partiji, s jednim malo ćaknutim, šuknutim profesorom Ivicom Vidovićem. Tako da, zaista, baš ti hvala što si me na to posjetio.

Pamtiš li neku od svojih rečenica? Iz svoje uloge? Što ti je baš onako osobito ostalo?

E, sad si me uhvatio. Ne. Ali pamtim prije same premijere u Domu sportova... Kako je te jeseni kada smo mi vježbali pod redateljskom palicom Marija Kovača i Larise, koreografkinje… Tri, četiri mjeseca vježbali smo gotovo svaki dan. Te jeseni i zime vladala je strašna gripa i bilo je jako teško sastaviti ansambl od pedeset, šezdeset ljudi. Stalno je netko bio bolestan. Ja sam, kad je počela ta gripa, rekla Ivici Vidoviću: „Imam ti ja jedan super recept kojim se koristim godinama i na turnejama, neka stara baka me prije sto godina to naučila. Češnjak i med. Češnjak na sitno i u med, svako jutro jednu žlicu toga.“ Navečer sam napravila teglicu Ivici Vidoviću i sebi.

Jesu li sjedili u prvim redovima?

Slušaj… Jedini tko nije imao gripu na tim probama bili smo Ivica i ja. Svi su bili bolesni. E, sad, dolazim na premijeru i u backstageu, kako je bilo usko, šećemo se, prolazimo jedni pokraj drugih, ponavljamo taj zadnji tekst, prema meni ide Ivica Zadro i ponavlja svoj tekst, ja ponavljam svoj. I u trećem, četvrtom susretu, kako se mimoilazimo, on se okrene i kaže: „E, Doležal, kad te malo bolje pogledam, ti si strašna mačka, ali tak smrdiš na češnjak!“ Dakle, taj češnjak izbijao je iz naših pora, ali nismo imali gripu. Tako da je recept provjeren.

I dalje spremaš med i češnjak?

Da, da...

Ne osjeti se ništa.

(smijeh) To uglavnom u jesen počnem. Da preduhitrim gripu. Sad sam još dodala i citrofit. Kao sjemenke ananasa. Dakle, menta i ananas isto su jako dobri za imunost.

Ti se onda zabetoniraš ?

Zabetoniram. Luka, špeka i češnjaka.

I rekli smo, ananas. (smijeh) Trčiš li onda po stanu ili?

Ne. Trče oni koji me sretnu negdje.

Sanja, bila si u Londonu. Gledala si „Abbu“. Kako to izgleda? Vidjeli smo najave. Vidjeli smo pripreme. Dvije su godine snimali. Kako ti „Abbatari“ izgledaju? Kakav je zapravo dojam ući i slušati te pjesme? Ima li u toj produkciji i takvoj prezentaciji pjesama grupe „Abba“ emocija?

Dakle, to je fenomen! Kad su pitali Bennija ili, ne znam, Björna, zašto su odabrali London, pa su rekli da su tehnološki jedino oni bili spremni to izvesti, to mi je sad potpuno jasno. To je Arena koju su izgradili. Mala Arena od tri tisuće ljudi koju su izgradili samo za taj princip, za te koncerte. Dakle, prvo ću ti reći – živi bend kad svira. Dvanaest ljudi, osam instrumentalista, četiri prateće vokalistice koje pjevaju svakako kao Celine Dion i u trenutku kad se pojave njih četvero, ti zaista imaš dojam da su oni s nama. Arena je tako sagrađena da si im iz bilo kojeg dijela vrlo blizu. Naravno, postoji i velik ekran na kojem možeš vidjeti njihova lica i sve. Tu se vidi na trenutke kakva je postprodukcija, dakle, oni su taj koncert izveli uživo, odjeveni u one smiješne pripijene kostime s elektrodama i onda su poslije radili postprodukciju, dodavali im kosu, imali su i te kostime i na glavi i tako…

Vokali su, znači, nedavno snimljeni. Dakle, nisu oni iz 70-ih i 80-ih.

Ne, ne, to su snimali kad se Arena gradila. Oni su došli, ja sam baš pratila, prije nego što sam otišla, dokumentarac, oni su se našli u Londonu u studiju i cijeli koncert najprije izveli. Cijeli. Dakle, prije, recimo, 'ajmo reći pet godina, zaista su otpjevali uživo. Onda su na to što su otpjevali i otplesali uživo, dakle, kad kažem otplesali, micali su se na bini tako da su spojili taj glas i pokrete i onda je rađena ta postprodukcija. Kažem ti, bend svira uživo, živa svirka, znaš da su to ljudi koji su to otpjevali, dobro, ne pjevaju to taj čas. Svjetlosni su efekti čudesni. Zapravo mi je najfascinantnije da je netko tako dobro razmišljao da, kad oni komuniciraju s publikom, pazi…

A, i toga ima?

Upravo ti to hoću reći. Kad hologram komunicira, recimo ova Anna Frieda govori nešto iz svojeg djetinjstva, ispriča nešto i publika se nasmije jer je smiješno, ona pogleda publiku i kaže: „Znala sam da će vas to nasmijati.“ Dakle, netko je toliko daleko išao u promišljanju...

Kakva će biti reakcija publike?

Kakva će biti reakcija, da se zalediš. Da taj čas misliš, čekaj, kako ona zna da smo se mi nasmijali? Dakle, savršenstvo zvuka, tehnologije. Ove holograme koje mi znamo gledati na nekakvim našim televizijama, u nekakvim showovima, to je pomalo smiješno. Ta je tehnika otišla daleko i ja toga uopće nisam bila svjesna dok to nisam vidjela. Plus, cjelokupno popratno sve što ide uz to. Dakle, kad dolaziš tamo na koncert, dva sata... Dva su koncerta na dan. U tri poslijepodne i navečer. Moja kći i ja bile smo poslijepodne. Moraš doći ranije. Ljudi iz cijelog svijeta koji dođu, publika je odjevena u one smiješne platforme, svjetleća odijela, imaju čak i kao one perike… Srednja i starija generacija koja pjeva većinu i prije koncerta jer su tamo napravljeni neki punktovi gdje možeš nešto popiti, skratiti vrijeme, a pušta se samo Abba. Kad vidiš da su to Japanci, Englezi, Kinezi, Nijemci, Filipinci…

Znači, hologram, nova tehnologija nije ubila osjećaje, emociju doživljaja koncerta?

Sigurno ne. Neću reći da samo meni nije jer je cijela publika bila na nogama od prve pjesme, dakle te se pjesme sviraju uživo, bend ih izvodi savršeno i, na kraju krajeva, došli smo ponovno živjeti onaj osjećaj koji smo imali tada, kada smo zaista u originalu slušali, mislim, dok je Abba još bila aktivna. Tako da ne, emocija nije ubijena, dapače, ja bih čak rekla da je potencirana kad shvatiš… Ja sam se, naravno, rasplakala već tijekom prve pjesme od ushićenja, kad shvatiš da će živjeti vječno. To je velika stvar.

Koja su ti Abbine pjesme osobito drage, koje voliš?

Ma, joj, ima ih milijun. Dakle, „Dancing Queen“, ona je bila glavna u disku... Možda „The Winner Takes It All“. To je toliko jak tekst i kad znaš pozadinu te pjesme, da je to zaista tako osobno, da je to raspad jedne velike ljubavi, dakle, pjesma govori o tome. I da, uopće ne mogu zamisliti kako je bilo pjevati tu pjesmu.

„Ljubav, gubici i moda“. Pet žena na pozornici. Riječ je o pripovjedačkoj formi, što je vrlo, vrlo zahtjevno. Nema improvizacije. A ako je ima, onda se moraš brzo vratiti na sljedeće dvije riječi kako bi te ostale kolegice glumice mogle pratiti.

Apsolutno, da. Dakle, da, dobro si rekao. To je pripovjedačka forma, storytelling, i mislim da smo mi prve koje smo u Hrvatsku dovele baš taj klasičan storytelling. Ljudi nisu znali kad smo im pričali o tome, kako to, kakva je to predstava, o čemu se radi. Ja sam rekla: to je pričanje priča. To ima tradiciju, vuče korijene iz Amerike, još od, ono, indijanskih, oko vatre, pa prepričavanje priča. Vrlo jak i izvanredan tekst Nore Ephron, na kraju krajeva vrhunske spisateljice scenaristice, režiserke čak. Vrlo jak tekst. Prekrasno ga je bilo raditi. Meni na trenutke i bolno. Ali, zahvaljujući, Nini Kleflin, ona je, ja nju uvijek zafrkavam, više psiholog nego redatelj. Izvuče to nešto što mi, odnosno ja, osobno volimo duboko u sebi potisnuti. Tako da s tim našim pričama, s nekima od njih, mislim da se svaka žena u publici, pa čak i muškarac koji je preživio nešto uz svoju suprugu, djevojku, može poistovjetiti. Jako je dobro napravljeno, izrežirano jer malo umireš od smijeha, a u drugom si trenutku na rubu suza.

Da, ali tu ste vrlo važne vi. Vi ste sugestivne, vi ne donosite na šaljiv način ono što govorite. Samo je poruka šaljiva. Rekla si i sama, često bude emotivnih promjena, situacija i priča u predstavi. Vi se sjećate svojeg djetinjstva, prve ljubavi, brakova, bolesti, razočaranja…, a sve te situacije vezane su za neki odjevni predmet koji vas vraća i asocira na jednu od tih tema.

Da, dakle, prije svega žene koje su već nešto prošle u životu. Puno toga prođeš do srednjih godina, osobito do sedamdeset i koje, koliko, recimo, ima Zdenka Kovačiček. Zato mi to možemo vrlo sugestivno jer je to u nama. Ako nije, Mirna ima priču baš o teškoj bolesti, neću sada otkrivati, koju ona nije proživjela, ali, recimo, jest njezina mama. Tako da, to je nešto što apsolutno može biti vrlo osobno, a divna je poveznica, zato se zove „Ljubav, gubici i moda“ jer se upravo zahvaljujući tom odjevnom predmetu, kojeg se u nekom trenutku sjetimo, prisjećamo nekog događaja. Dakle, svoje maturalne haljine, Matija priča o maturalnoj, ona mala matura u osmom razredu pa velika matura, ona opisuje svoje haljine, ali sjeća se i s kojim je dečkom plesala, kakav je bio, joj, bezvezan neki iz B razreda. Ali na velikoj maturi završili su u autu, na parkiralištu, pa su se ljubili, ali sjeća se haljine koja onda evocira zapravo uspomenu na doživljaj. Izvanredna ideja. Jer znaš kako te neki miris podsjeti na...

Češnjak?

Sad ćeš cijeli život, svaki put kad osjetiš češnjak, misliti na mene. A isto tako i kad otvoriš ormar pa vidiš neku, možda davno zaboravljenu, košulju, sjetiš se kad si je nosio i koga si možda ljubio, što se dogodilo u tom trenutku.

Čuvaš li ti neki odjevni predmet koji ti je važan, koji si ostavila i koji te, kad ga vidiš, vrati u to neko razdoblje, veže te za neke ljude, za neki događaj?

Ti me već dugo poznaješ i znaš da nisam baš fashion guru. Znaš da nikad nisam bila baš modno osviještena žena, pa ni sad. Najsretnija sam kad mi netko složi kombinaciju i kaže: „Odjeni to.“ Moda mi nema toliku važnost kao možda drugim ljudima, ali volim vidjeti lijepu stvar i lijepo odjevene žene. Imam jedan kaput, crni. Nije bio preskup. Kupila sam ga prije trinaest, četrnaest godina, dakle, dvije godine poslije toga moj je suprug umro. On me nagovorio da ga kupim. Bili smo u trgovini i bio je prekrasan, super mi je stajao, ali u tom trenutku, znaš, to ti nije baš prioritet, imaš malu djecu pa ti je nešto drugo prioritet, a muž mi je rekao: „Kupi, kupi. Moraš. Uzmi, ja ću ga kupiti. Moraš ga kupiti. Super ti stoji. Bit će ti drago da si ga kupila…“ Rijetko ga nosim, samo u posebnim prigodama jer hoću da mi traje do kraja života. Jako ga volim.

Kako su izgledale pripreme za predstavu „Ljubav, gubici i moda“? To pitam zato što su u igri dvije glumice, Mirna Medaković Stepinac i Matija Prskalo, dvije pjevačice, Zdenka Kovačiček i ti, i jedna voditeljica, Karmela Vukov Colić. Raznoliko društvo. Tko je kome pomagao? Kako su izgledale pripreme? Pa nije to tako jednostavno.

Nije jednostavno. Prije svega zahvaljujem Nini što nas je zanimljivo spojila. S obzirom na to da smo mi počele raditi tu predstavu gerilski. Bio je lockdown, dakle, korona u punom jeku, nikamo se nije moglo, sve je bilo zatvoreno, Nina nas je okupila i rekla: „Bi li vi željele da mi pokušamo iščitavati taj tekst, raditi predstavu? Pa ako bude – bude, ako ne bude – ne bude, nemamo što izgubiti.“ Mi smo se družile po kućama.

Jeste li bile, baš ono, prva verzija? Prva ekipa koja je odabrana? Ili je netko morao otpasti? Nije išlo.

Prva ekipa. Ne, Nina nas je baš tako zamislila i baš tako okupila. Zdenka je okosnica, oko nje je slagala nas i te je priče podijelila.

Oprosti, jesi li možda pitala Ninu na koji je način vidjela svaku od vas za pojedini dio u toj predstavi?

Pa znaš što, tijekom tih sam proba shvatila. Ja čak nisam, ima jedna priča koju nisam voljela prepričavati, ali Nina je tu bila vrlo čvrsta i rekla: „Ne, ne. To je tvoja priča i ti ćeš je ispričati.“ I tek sam poslije shvatila zašto je u prvi čas nisam voljela. Zato što je otvorila u meni neke stare rane. Ja nisam bila ni svjesna. Tako da je Nina tu maestralna. Baš smo tu za ovim stolom sjedile, kao, mi se hihoćemo, bilo je tu uvijek vineka, uvijek bi neka pripremila neku večericu, malo bismo si popile pa bismo onda iščitavale tekst, ali Nina uz sve to jako dobro prati nas, čita naš govor i tijela i svega, a nakon nekoliko proba točno je pogodila priče kako treba.

Je li ti bilo lakše ući u predstavu „Ljubav, gubici i moda“ jer je prije toga bila „Menopauza“? Mislim na predstavu „Menopauza“.

(smijeh) Prije toga je bila i menopauza s malim slovom i menopauza s velikim slovom. Koliko god je mjuzikl „Menopauza“ bio zahtjevniji, vrlo teške koreografije, pjevačke probe, gluma i sve, ova je možda teža u tom smislu što si ogoljen, sjediš na toj stolici i nemaš tu... Znaš, ja se uvijek skrivam. Kažu dečki iz mojeg benda: „Onda ti samo zavrtiš guzicom pa nema veze, ljudima je, kad se ti nasmiješ, sve dobro.“ Tu nema šanse niti zavrtjeti niti smijati se kad nije priča za smijanje. Dakle, vrlo ozbiljan tekst u smislu da se moraš dati. Meni je najlakše skakutati, pjevati na bini i uloga u „Menopauzi“ bila mi je bliska. Ušla sam u taj karakter. Ono je bila definitivno zahtjevnija predstava, ali ova je možda mentalno i psihički bila teža.

Novi fosili – danas, 2023., i, recimo, 1983., kada dolaziš u grupu? Kako gledaš danas na važnost Novih Fosila za hrvatsku glazbenu industriju, za hrvatsku pop-scenu?

Znaš da sam tek neki dan zapravo osvijestila da je ove godine 40 godina otkako sam ja došla u grupu, a Fosili djeluju od '69-e. I ne znam uopće što bih ti rekla, mislim da su Fosili najveći dio mojeg života, dakle, to je nešto osobno, a mislim da su zahvaljujući tim pjesmama, dakle Rajku kao autoru glazbe i mnogobrojnim tekstopiscima, od kojih, nažalost, neki nisu više među nama, sigurno uklesani u nekakav kamen temeljac pop-glazbe na ovim prostorima. Evo, najkraće rečeno. Tako da mi je drago što sam bila jedan mali, mali dio toga.

Ne bih se baš složio s „mali dio“. Evo, ja ću spomenuti albume koje si snimila s Fosilima: „Poslije svega“, „Tvoje i moje godine“, „Za dobra stara vremena“, „Dijete sreće“, „Nebeske kočije“, „Obriši suze generacijo“... „Djeca ljubavi“ iz 1990. To je zapravo bio posljednji album Fosila na kojem si ti bila pjevačica.

Pa, gle, mi nismo znali da će to biti posljednji album. Nismo znali jer nismo očekivali da će se dogoditi sve što se dogodilo na području bivše države, koliko god da je sve upućivalo na to. Ali, znaš, muzikanti ti nekak' misle: „Glazba je univerzalna, pa neće valjda, pa neće.“ Znaš, ne znam, jednostavno nismo bili svjesni da će nam to biti zadnji album.

Sanja, taj trenutak kada ste osjetili u zraku da se nešto događa, da će bend stati, ali i onaj trenutak kada si ti sama rekla to je kraj, više nema Novih fosila.

Pa, mi smo zapravo stali s djelovanjem. Nismo rekli trajno. Ja se sjećam događaja na Plitvicama, mi smo se vraćali, čini mi se, iz Ljubuškog ili odnekud i počeli su već i balvani i barikade i takve stvari… Došli smo u Zagreb, ono, sjeli smo i rekli: „Nema smisla, sad dalje nema smisla.“ I to je bilo to. Nitko nije znao ni koliko će trajati ni kamo će to odvesti. Nitko nije znao, sve se znalo, tako da sam ja u tom razdoblju između '94. i '96. dobila djecu. Svatko je otišao nekako na svoju stranu, govorim o poslu. Već '92. počela sam raditi na televiziji i, osobito kad su došla djeca, televizija mi je bila znatno draži izbor jer nisam morala više putovati. Bila sam u Zagrebu i mogla sam najveći dio vremena biti ono što sam najviše voljela, a to je – biti mama.

Koje su sličnosti Novih fosila s Abbom? Mislim na rad, na rastanak. Tijekom sretnih i tužnih godina, ima li neka poveznica koju prepoznaješ?

Pa, prije svega poveznica je u tome što je Rajko bio produkcijski. Dakle, sad govorim kad su se radili aranžmani, on je umjetnički definitivno bio za glazbu, ali produkcijski je pratio svjetsku produkciju, a osobito Abbu. Fosili su imali jedini tada u to vrijeme, pa mislim da ni sada nema bendova, koji su slagali te zacove u refrenu, dakle odnose glasova na način na koji ih je slagala Abba…

To višeglasno pjevanje.

Višeglasno pjevanje. To nisu bili prateći vokali, nego višeglasno pjevanje. Tako je, to mnogo ljudi ne zna jer ti, kad malo bolje poslušaš, ti vidiš da ja tu počnem kao lead vokal, ali onda se ispreplećem i u jednom sam trenutku čak treći glas. To tu nitko to nije radio i tu je Rajko zaista najbolji od najboljih. To je jedna poveznica, a drugo, to je bio baš zdravi pop. Kao što je bila i Abba. Što se tiče nekakvih osobnih odnosa, u svakom bendu ima uspona i padova, pa je tako bilo i kod nas.

I ljubavi. Ljubavnih veza, brakova, prijateljstva.

Da, pa kad si tako dugo zajedno… Znači, ja sam 40 godina u Fosilima, više sam s Fosilima, nego što sam bila s roditeljima. Više sam s Fosilima, nego što sam na kraju bila sa suprugom.

Kad ti netko kaže: „Baš si fosil.“, ti kažeš: „Jesam.“.

S ponosom mogu reći: „E, baš jesam.“

Na generalnoj probi, kada se obilježavalo 50 godina Novih fosila, rekla si za moju emisiju: „Evo, to je to. Zagreb. Tu stavljamo točku.“ No, onda je reakcija publike pokazala da to neće biti tako jednostavno. Vratili ste se prošle godine u Lisinski, ti, Marinko i Zec, i sve je opet bilo kao nekada…

Da, imaš pravo, rekla sam i zaista sam mislila da će ta proslava 50. obljetnice, znači 2019., biti točka na i, kao: dečki, evo, i to smo odradili. Taj me koncert gotovo stajao života. Zaista smo se dali jako puno u to, i organizacijski i umjetnički, kreativno i sve. I vjerojatno iscrpljena od svega toga, rekla sam – nikad više Lisinski. Pozvali su nas prošle godine, eto, da proslavimo rođendan toga našeg časopisa, pozvali su nas opet ove godine, ja sam rekla: „Ma, ljudi, niste normalni, apsolutno vam mi ne trebamo.“ Evo, nekako je ispalo i moram ti reći da se jako veselim.

Ono što ja stalno govorim, te će se pjesme slušati i kad nas ne bude, to je vrijednost pjesama Novih fosila i Novi Fosili živjet će kroz te pjesme. Ali, sad me podsjetilo, dat ću ti usporedbu kako sam bila u San Remu ove godine, ostvarila sam isto taj djevojački san. Kad su se pojavili Gianni Morandi, Al Bano i Ranieri i zapjevali te stare pjesme, cijelo je kazalište Arristo ustalo na noge i pjevalo s njima. Nije to samo u Hrvatskoj i samo u slučaju Fosila, dobre pjesme koje su preživjele test vremena ljudi vole čuti svugdje. Dakle, doživjela sam da su pjevali pjesme sa San Rema koju su stare trideset, četrdeset i pedeset godina.

Hvala ti lijepa na razgovoru, hvala što si me ugostila u svojem dnevnom boravku. Čuvaš li ploče Novih fosila?

Naravno da čuvam. Naime, moj je tata bio zadužen jer sam ja uvijek sve podijelila. Jedan primjerak sam uvijek dala njemu i rekla: „Molim te, čuvaj jer ja neću uspjeti.“ Tako da samo zahvaljujući njemu imam sve ploče Novih fosila.