Tony ekskluzivno kod Turkija: Johnny Logan mi je rekao da pozdravim Vladu Kalembera

Ovoga ponedjeljka gost Zlatka Turkalja Turkija, urednika i voditelja emisije Music Pub bio jedan od najboljih hrvatskih pjevača - Tony Cetinski. 

Na ovogodišnjoj Dori razgovarali smo, među ostalim, o tvojemu prvom nastupu na Dori, na hrvatskom izboru za odlazak na Euroviziju, tada je bio nazvan HTF – Hrvatski televizijski festival. To je bilo prije 30 godina. Sljedeće godine bit će 30 godina od tvojeg nastupa u Dublinu na Eurosongu.

Da, to je bila Crovizija. Sve je bilo cro, cro, cro... kako je nastajala država. Dublina se uvijek rado sjećam. Onog pogleda iz spavaće sobe, nismo nikamo išli, u Dublinu smo otišli samo na jedno primanje i tamo smo upoznali Johnnyja Logana koji me odmah aterirao, rekao mi da pozdravim Vladu Kalembera, a ja sam mu rekao: „Dobro. Pozdravit ću ga (smijeh).“

I tu je svaki razgovor bio prekinut?

Da, generacijski uopće nismo bili u vezi i svezi. (smijeh) A bio sam njegov obožavatelj do tada. 

(smijeh) Ali mu to nisi stigao reći jer je spomenuo Vladu. 

Nisam mu stigao reći to, nego jedino: „U redu. Dobro, pozdravit ću Vladu.“

Svaki put kada se pojaviš na festivalima i natjecanjima, ti si u središtu pozornosti. Već se zna da si došao jer imaš dobru pjesmu i da si se zbog toga došao pokazati.

Volim se pojavljivati i na dodjelama nagrada, osobito jer se tada oni koji su ih dobili imaju čime pohvaliti, koga su pobijedili. Moraš se pojaviti pa makar i izgubio. Barem tada oni koji su pobijedili znaju koliko vrijedi ta nagrada koju su dobili.

I ove godine na Dori, htio – ne htio, bio si u središtu pozornosti, iako nisi bio natjecatelj. Nakon tvojeg nastupa u show-programu bilo je dosta upita tko je uopće pjevao prije tebe. Bio si odličan. Tijekom radijskog prijenosa, kao komentator, nakon tvojeg nastupa rekao sam da bi bilo odlično imati takvoga glazbenog predstavnika.

Drukčije je to, da. Bilo je čak komentara do te mjere da su neki pametnjakovići glazbenici na Facebooku nakon toga mojeg nastupa čak tvrdili da je bio na playback. A sve je bilo uživo, naravno. 

Možeš li dobiti bolji kompliment?

Pa, to je najbolji kompliment, da. Ali, hoću reći kako se mi glazbenici volimo častiti i zaletavati. Bolji kompliment nisam mogao dobiti, stvarno je bilo odlično. Bend je odlično zvučao. Moram ti priznati, iskreno, da nismo čak ni imali probu za to, imali smo samo koncept, pa smo odradili jednu probu u dvorani i to je bilo to. Najčešće tako najbolje ispadne. 

Ti se više nemaš potrebu dokazivati, odavno imaš status jednog od najboljih pjevača na hrvatskoj sceni. Ne tako davno do tog statusa nije se baš moglo tako lako doći. Dobiti priznanje publike, struke, novinara i ljudi u glazbenoj industriji. Tvoji potezi, tvoja interpretacija, pjesme koje si snimao i sve što si radio bilo je u vrijeme kada su na sceni bili izvođači koji su bili glazbeni inovatori, jamstvo kvalitete: Oliver Dragojević, Dino Dvornik, Massimo, Toše Proeski.

Da. Kad si nešto i dobio, imao si se stvarno čime i pohvaliti. Pobijedio si, ne znam, u jednoj kategoriji Olivera, u drugoj kategoriji Gibonnija 1998. Pa, onda, ne znam, jedan Parni valjak, jedne Prljavce. Tu je, naravno, i neizbježni Dino. Znači, ti si se stvarno dičio time kad bi u nečemu i pobijedio jer si vidio s koliko si jakom konkurencijom u tome uspio. 

Uvijek se s velikim zanimanjem čekalo što će netko od vas novo napraviti. Bili ste jedni drugima odličan poticaj i izazov za novi glazbeni potez.

Da, i tad nije bio taj sindrom da svatko pomisli kako se može baviti ovim poslom. Danas svatko pogleda malo na scenu, posluša neke pjesme i misli – to mogu i ja. Nije tako jednostavno. Čak i one nekakve isforsirane, nekakve PR staklene noge, odnosno marketinški potezi, mogu jedno vrijeme držati vodu, ali poslije se opet sve razlije kao ulje na platnu. Moraš imati neku posebnost i pjesmu iako je nisi ti napisao, ali si je iznio tako da ti ljudi vjeruju i da misle da si je ti napisao. Tako su za Olivera i 90 % pjesama koje je snimio ljudi mislili da ih je on napisao. 

Pa da, ali to i je bila ta vrijednost cijele te generacije, tih pjevača koje sam spomenuo, naravno, tom popisu pripadaš i ti. Jer ljudi su u to zlatno vrijeme govorili: „Super mi je ona Oliverova, ona Tonyjeva, Massimova pjesma“, a vi ih niste napisali, nego ste ih publici donijeli svojom osobnošću i interpretacijom.

Neke smo napisali, ali uglavnom smo iznijeli pjesme drugih autora. A imaš i onih koji napišu pjesmu, ali ju ne iznesu. Znači, ta posebnost i to nešto što, neću reći, ljude treba natjerati da ti vjeruju, nego jednostavno da povjeruju u to što pjevaš, da to ili si i proživio ili bi želio da to bude takav svijet, ako si maštao u nekoj pjesmi kako ti zamišljaš ljubav ili… Ljubav je nepresušna tema, naravno, ali tih godina bila je tema i ljubav prema domovini i… Više vrsta ljubavi.

Kad govorimo o toj osobnosti, jesi li čuo nekoga novog Tonyja? Ne prema glasu, načinu pjevanja ili da te imitira, nego prema glazbenoj strasti i osobnosti koju ima.

Već neko vrijeme ga poznajem. Marko Kutlić ti ima najsličniji taj neki nerv u vokalu i tu prljavost, taj baršun u glasu. Sad kako malo brije na rock i to, sve me podsjeća, svaki njegov korak, na mene. Sjetim se sebe. Zato što ja isto nisam htio nikoga slušati. Bio sam najpametniji i htio sam ići samo svojim putem i vjerovao sam u to. Marko Kutlić najsličniji mi je i prema karakteru i prema pjevanju i prema ludosti. I Dino Petrić ima odličan vokal, čist, lijep, možda čak i prečist, on je drukčiji tip, senzibilitet pjevača. Tu je i Jure Brkljača, koji ima i taj autorski dio u sebi koji je, prema mojemu mišljenju, malo zapostavio, ali sad će se vratiti ponovno tome. Matija Cvek, on me podsjeća na neke moje funky faze. Dosta dugo me držao taj funk pa sam onda poslije zagrebao dublje u te romantične pjesmice (smijeh) i zapečatio sebe među romantike. 

Zapravo, sve ti od glazbenih stilova odgovara, sve su to bili tvoji glazbeni krojevi. Spomenuo si neke mlade ljude u kojima si prepoznao glazbenu strast, neke slične glazbene poteze s početka tvoje karijere. Ti si glazbenu karijeru gradio na teži način. Nisi želio nikome pripadati, nijednom klanu. Iz današnje perspektive to je bio odličan potez jer ti nitko nikada nije mogao osporiti talent, glas i pjesme koje si birao i snimao.

Jesam, bio sam u jednom, ali neću ga nazvati klanom. No, bio sam u jednom nadobudnom timu, Electro Teamu. Toni i Sandi, poslije Nina, ta jedna fronta s kojom smo htjeli napraviti dobru glazbu, a koja je poslije politički uništena. To mogu slobodno javno reći. Neću reći tko je to učinio jer mi se ne da sad povlačiti po sudovima, ali svjesno je uništena ta dance generacija.

Ti se svake godine sjetiš prijatelja Toše Proeskog. Na društvenim mrežama napisao si: „Od dana kada si otišao ovdje na zemlji je za nas koji smo te voljeli neka vizija idealnog svijeta preko noći nestala.“ To je točno jer ludih događaja, stradanja, ratova i ljudi oko nas vrlo je mnogo i, nažalost, na to ne možemo utjecati. A što najteže prihvaćaš kao promjenu u glazbenom svijetu? 

Promjene su nekako normalna stvar i to treba prihvatiti bez obzira na to što su nekad u suprotnosti s onim što bi ti htio, kako da glazba izgleda, ali tko sam ja da nekome sudim. Jedno vrijeme bio sam ljut na dragoga Boga i to sam priznao nekoliko puta. Bio sam ljut zato što je Toše mogao mnogo toga još napraviti dobroga za djecu. On je pomagao onkološkim bolesnicima u Skoplju. Kad smo sletjeli u Skoplje, mi nismo išli kod njega kući ili u kafić, restoran ili hotel, mi smo išli izravno s aerodroma na onkološki odjel dječje bolnice za koji je on odvajao znatna sredstva. Ali, lako za novac, i svoje slobodno vrijeme. Kad god je mogao. Dođe, nasmije se, djeca su sretna i on ide tužno sretan kući, kako bi ti rekao, tužan si zbog njihove sudbine, ali sretan si i ispunjen jer si vidio da je to njima bio velik doživljaj. To je, moramo priznati, i psihološki velika stvar za svakog bolesnika. Treba znati i moći izmamiti osmijeh. Najteže je izmamiti osmijeh na lice onkološkom bolesniku, a osobito djetetu. Toše je velike stvari radio. Zato sam bio ljut, iako smo morali svi prihvatiti i prihvaćamo da ga je Gospodin uzeo dosta rano. Ali nekako sam bio ljut jer sam mislio da još može mnogo toga nama pokazati – kako se to radi na nekoj ljudskoj razini.