Marina Perazić: Dramski alt koji je promijenio pravila igre

Ekskluzivni intervju s Marinom Perazić o usponima, padovima i kraju Denis & Denis. Gostovanje iz emisije autora Zlatka Turkalja.

Rijeka je Vaš grad. U Rijeci ste rođeni, proveli najveći dio života i postali jedan od glazbenih simbola grada osamdesetih. Kada trebate odmor i vrijeme za sebe, je li Rijeka i dalje Vaš izbor?

Definitivno. Rijeka je moj izbor kada mi treba odmor; ona je moja baza. Uvijek ću joj se vraćati da se oporavim. No, predstoji mi još jedan period u kojem ću na neko vrijeme otići, pa se ponovno vratiti u "stvarnu" mirovinu. Sada mi još nije vrijeme za životnu penziju.

Kako Vam Rijeka izgleda danas u usporedbi s vremenom prije nego što ste postali poznati? Koliko se grad promijenio?

Jezgra je ostala ista, ali grad se mijenja – s jedne strane nabolje, u smislu fizionomije, no s druge strane nedostaje živosti. Osjeti se da je znatno manje stanovnika, manje je trgovina i mjesta za okupljanje mladih. Hotel Continental je bio naša svakodnevna baza, a nažalost, to više nije tako. Vjerujem da se mladi i dalje okupljaju, ali ne u tom broju i na način na koji smo mi to činili.

Spomenuli ste vizualne promjene i gradnju. Što o tome mislite kao inženjerka građevine po struci?

Da, taj inženjer u meni uvijek negdje tinja. Art kvart je prekrasan; to je područje restaurirano i dovedeno do razine koju nismo očekivali. Sada se taj dio izdvojio kao prava oaza kulture. I dio namijenjen djeci je sjajan. Nažalost, imamo jako puno lijepih zgrada iz austrougarske faze koje se ne obnavljaju jer su sredstva prevelika, a stanari – često stariji ljudi u velikim stanovima – to ne mogu sami financirati. Žao mi je što to ide sporim tempom, ali nadam se da će jednom zaživjeti. Ono što me posebno oduševljava, a baš sam nedavno ponovno proučila projekt, jest izgradnja autobusnog kolodvora koji čekamo cijeli moj život. Ne samo da će izgledati dobro, nego će biti i vrlo funkcionalan. Taj me projekt totalno oduševio. Prolazim onuda zadnjih dana i vidim da radovi jako brzo napreduju. Plan je da budu gotovi možda čak i do kraja ove godine. To je ambiciozno, ali držim im palčeve.

Što ste slušali u srednjoj školi i tijekom studija? Tko su za Vas bile glavne riječke face?

Bila sam fan Parafa u fazi kada još nisam ni razmišljala o tome da postanem pjevačica. Čitava ta riječka scena, koja je tih godina bila izuzetno jaka, utjecala je na moju odluku da se i sama počnem baviti glazbom. Postoji i jedna lijepa priča: ljudi iz Vala su primijetili da često posjećujem sjedište omladinske organizacije, pa su me pitali mogu li ih, budući da sam dobra s njima, zamoliti za sredstva za Ri Rock. Rekla sam: „Može, idem!“. Omladinski rukovodioci su pristali, ali uz uvjet da osnujemo potkomisiju za kulturu koja će se sastajati jednom mjesečno. Budući da sam ja inicirala taj odnos između rokera i omladinske organizacije, očekivali su da budem na tim sastancima. Tako sam se, barem dvije godine prije grupe Denis & Denis, priključila toj potkomisiji. Kad se sjetim koliko nas je tada bilo na sastancima, mislim da danas ne bi bilo ni pola toliko predstavnika bendova. Rijeka je bila pravi rokerski grad i bilo je malo čudno kad smo se mi opredijelili za elektro-pop, ali i za to je postojalo logično objašnjenje.

Ri Rock Vam je bio motivacija, no jeste li o glazbi ozbiljnije razmišljali još dok ste bili u zboru "Jeka Primorja"?

(smijeh) Zanimljiv podatak. O glazbi sam razmišljala od malih nogu jer sam išla u glazbeni vrtić. Na početku osnovne škole nastavnice su odlučile da nas nekoliko odmah krene u ozbiljnije glazbeno obrazovanje – klavir i solfeggio. Bilo je to malo opterećujuće, pa sam nakon četiri godine rekla mami da više ne bih svirala klavir. Kasnije sam dvije godine svirala klasičnu gitaru, što također nije davalo previše slobode. No, moje je obrazovanje trajalo oduvijek i već se u osnovnoj školi iskristaliziralo da se na sceni ponašam vrlo sigurno i samosvjesno. To je onako kako izgledam pred publikom, ali prije nego što izađem, prolazim kroz velika preispitivanja. Veliki sam kritičar, samokritična sam do krajnjih granica i očekujem puno od sebe, pa se uvijek javi nervoza. Srećom, ta pozitivna trema brzo nestane i pretvori se u vladanje scenom, kao da sam na njoj rođena. Što se tiče "Jeke Primorja", moja je mama tamo pjevala dok sam ja bila u osnovnoj školi. Odlučila je da u prvom razredu srednje škole moram ići s njom na zbor jer nije htjela da budem sama kod kuće do 22:30 dok se ona ne vrati. Bila je to zapravo mamina kontrola da ne bih napravila kakvu glupost (smijeh). Pjevala sam drugi sopran, iako mi se glas već tada formirao u alt, ali mama je pjevala u sopranima pa sam morala biti blizu. Kad bih se malo zapričala, mama bi me "zviznula" notama po glavi. To je trajalo dvije godine; išla sam s njima na sve izlete i to mi je bila odlična osnova za razvoj glazbene osobnosti.

Davor Tolja je prije grupe Denis & Denis bio član grupe Vrijeme i zemlja, a imao je i svoju "Funk selekciju" s kojom je nastupao na Ri Rocku. Jeste li tada pratili njegov rad?

Davora sam upoznala dok je bio u grupi Vrijeme i zemlja. Šef tog benda bio je apsolvent na mom fakultetu; ja sam studirala građevinu, on je već bio pri kraju i on me na neki način "otkrio". Nenad Bačić (danas Nenad Bach koji živi u New Yorku) doveo me kod Davora kući s namjerom da im pjevam prateće vokale na drugom albumu. To se tada nije dogodilo. Godinama kasnije, kad smo se sreli u New Yorku, Nenad me izveo u dugu šetnju i rekao: „Moram ti se ispričati. U posljednjem sam trenutku odlučio da nećeš pjevati prateće vokale jer sam shvatio da bi me na sceni 'pojela za doručak'“. Ipak, „Toljina funk selekcija" nije prošla bez mene. To je zapravo bila naša prva ozbiljnija suradnja. Davor je bio revoltiran Nenadovom odlukom jer nije razumio zašto mi nije dopustio pjevati prateće vokale. Kada mu je trebala pjevačica za projekt koji je bio svojevrsni odgovor na Pop Asanovićevu "Pop rock selekciju", Davor je preuzeo inicijativu. Iako privatno možda nije bio toliko siguran u sebe, po pitanju glazbe je uvijek imao mnogo samopouzdanja. Odlučio je: „Sada ću imati Toljinu funk selekciju“. Dobila sam dvije pjesme i to je bilo moje debitantsko pojavljivanje koje je skrenulo pozornost okoline na mene kao na ozbiljan ženski vokal.

Da ste izazvali ogroman interes već te '82. godine, potvrđuje i podatak da ste prvi nastup imali u riječkoj dvorani Mladosti kao predgrupa grupi Boa. Kako je izgledao taj nastup?

Diplomirala sam u rujnu te godine i odjednom sam imala višak vremena. Davor je tada odlučio da neće diplomirati brodogradnju, što je meni zvučalo suludo jer se glazbom ozbiljno bavio već pet godina, a od nje tada nije zarađivao. Bila sam prestravljena tom odlukom, ali sam mu rekla: „Okej, pomoći ću ti ako ti nešto zatreba“. Ispostavilo se da je on kod kuće, uz pomoć primitivne ritam mašine i sintesajzera, već počeo stvarati prve kompozicije. Kad sam došla kod njega to poslušati, jako mi se svidjelo. Zamolila sam ga da mi odsvira melodijsku liniju, a on je nešto pjevušio. Rekla sam mu: „Joj, daj molim te, pa ti ubiješ svaku svoju pjesmu, pusti mene da otpjevam taj pilot-vokal“. Tako sam otpjevala vokale strogo po slogovima, što je značilo da tekstopisac mora biti izuzetno vješt da se uklopi u tu metriku. Kako Davor tada nije bio ekstrovertna osoba koja lako priča o emocijama, ja sam komunicirala s tekstopiscima. Te su pjesme praktički nastajale za mene. Davor je jako dobro poznavao moj glazbeni ukus – u godinu dana snimio mi je sigurno 80 kazeta svojih ploča koje su mi se sviđale.

Od samog početka, uz odlične pjesme, Vi ste bili u prvom planu – Vaš vokal, interpretacija, ali i specifičan izgled. Što ste tada slušali i kako ste gradili svoj stil? Jeste li imali neku pjevačicu kao inspiraciju?

U ranoj mladosti na mene su najviše utjecale Liza Minnelli i Barbra Streisand. Fascinirala me ta kombinacija pjevanja i glume; obožavala sam kabare i Barbrine filmove u kojima pleše i glumi. Smatrala sam da se pjesma mora i odglumiti i otplesati kako bi interpretacija bila što emotivnija i doprla do publike.

Naravno, slušala sam i domaću i stranu scenu. Za mene je tada bila poražavajuća činjenica da sam alt, pa nisam mogla pjevati unisono s Whitney Houston, koja mi je bila broj jedan. Slušala sam i Cyndi Lauper, ali i puno instrumentalne elektronike bez vokala, što volim i danas. Ako mi vokal nije po mjeri ili je previše "cheesy", radije slušam čistu glazbu. Voljela sam muške vokale poput Petera Gabriela iz faze Genesisa i Phila Collinsa.

Što se domaće scene tiče, Josipa Lisac je za mene bila i ostala "vau", najbolja pjevačica na ovim prostorima. Kasnije su se pojavile Slađana Milošević i Bebi Dol, čiji sam fan bila. Ipak, ono što mi se kod njih nije sviđalo bilo je pretjerano "maškaranje" i kompliciran imidž. Ja sam se na sceni kretala i plesala puno više od njih, pa mi je trebala sloboda pokreta. Morala sam biti odjevena tako da mi ne smetaju rukavi i slični detalji.

Kada ste ušli u pravi studio snimati album Čuvaj se, je li postavka Vašeg vokala već bila gotova ili se nešto mijenjalo tijekom snimanja?

Tijekom snimanja demo snimaka već sam formirala jasan koncept i znala točno što želim. Naravno, to se nije moglo potpuno dočarati na demu jer sam pjevala u neki stari, izubijani mikrofon koji nam je netko posudio. Kako glas ne bi zvučao previše "suho", pjevala sam preko dvije Rolandove pedale za gitaru (delay i chorus). Tako smo dobili taj specifičan zvuk koji smo kasnije samo usavršili u studiju.

Kroz taj ste vokal dobili vlastitu osobnost i prepoznatljivost.

To se formiralo tijekom snimanja demo materijala. Točno sam znala što želim, iako se od mene stalno pokušavalo napraviti soprana, a ja sam alt. I to je to. Ja sam dramski alt, a bit alta je da priča priču. Svi bi trebali pričati priču, ali mnogi soprani se tijekom pjevanja više dive vlastitom vokalu. Ja pričam priču.

Nakon objave albuma Čuvaj se, sve se promijenilo. Preko noći ste postali nevjerojatno popularni. Kako ste reagirali na tu naglu promjenu – od predgrupe do najpopularnijeg dua u državi? Je li Vam popularnost smetala?

Užasno. Kad smo kretali u taj projekt, nisam očekivala takav feedback publike. Prvotno sam se bojala hoće li nas uopće prihvatiti; postojao je strah da se ne osramotimo jer smo znali da je to što radimo drugačije. No, ta fascinacija našom pojavom dogodila se doslovno preko noći. Ljudima se svidio taj kontrast: Davor koji je miran i ja koja sam eksplozivna. Dva različita pola koja su savršeno funkcionirala.

Tko se od vas dvoje zapravo bolje snalazio u svemu tome? Davor je na pozornici uvijek djelovao samozatajno i sramežljivo.

Takav je i u privatnom životu. Danas je možda malo elokventniji u intervjuima, ali i dalje je to borba. Baš sam ga danas zvala misleći da će doći po mene za ovaj naš intervju, a on kaže: „Ne, ja sam svoje završio, više nikome ne dajem intervjue“. On je već u "mirovini".

A kako je bilo tada, dok ste bili mladi i na vrhuncu slave?

Davor je šutio, na sceni se gotovo nije micao, pa sam ja to morala kompenzirati svojom pričom. Zato je ispalo da je Marina „brbljava“, a iz njega si riječi morao izvlačiti kao iz bunara. Bilo kakvo kretanje po bini bilo je nemoguće izvući. Njegov vrhunac je bio raskoračni stav za klavijaturama, po mogućnosti tako da mu se ne snimaju ruke jer je imao kompleks da ima kratke prste (smijeh).

Nakon albuma Čuvaj se, objavili ste mini LP Ja sam lažljiva i samo potvrdili zvjezdani status. Na tom su se materijalu našli hitovi poput „Soba 23“, „Ja sam lažljiva“ i balada „Volim me još ovu noć“. Je li točno da ste već tada, 1986. godine, unatoč svim uspjesima, željeli solo karijeru?

Ne, nikako. Daleko od toga. Nikada nisam razmišljala o solo karijeri niti sam je željela. U cijelu tu priču sam ušla zbog Davora, jer sam mu željela pomoći da se afirmira nakon što je odlučio prekinuti studij brodogradnje na samom kraju. Naš prvi album Čuvaj se bio je izuzetno uspješan, ali Davor je već nakon tri-četiri mjeseca morao otići u vojsku. Više nije mogao odgađati jer je napunio 27 godina. Pokušali smo sve, ali bili su neumoljivi – pogotovo jer smo u ta tri mjeseca postali jako popularni, pa ga je bilo teško proglasiti „nesposobnim“, zar ne? Otišao je u vojsku i ostavio mi dvije pjesme: „Soba 23“ i „Ja sam lažljiva“. Morala sam nekako premostiti taj period dok on služi vojni rok. Tada smo, pred Novu godinu, pozvali našeg prijatelja Edija Kraljića, koji se tek vratio iz vojske, a ranije je pjevao s Davorom u bendu Linija 32. Edi je zapravo „glumio“ Davora. I na svu sreću da jest, jer ne znam kako bi Davor odglumio ono što je Edi izveo u „Sobi 23“ i spotu „Ja sam lažljiva“. Tijekom Davorovih slobodnih dana snimili smo i „Volim me još ovu noć“, tako da je mini LP objavljen samo godinu dana nakon prvog albuma. Na njemu se našla i pjesma „Noć“, koja tehnički nije stala na prvi album jer je bio predug. Povratak je bio vrhunski – čim je Davor izašao iz vojske, nastupili smo na MESAM-u s pjesmom „Oaza snova“ i dobili dvije nagrade: treću nagradu publike i nagradu za najbolju interpretaciju.

Što je onda bio pravi razlog razlaza? Nastupili ste i na Jugoviziji s pjesmom „Braća Grimm i Andersen“ i osvojili treće mjesto.

Davor je inzistirao na odlasku na izbor za pjesmu Eurovizije. Meni to nikada nije bilo pretjerano „napeto“, kako se danas kaže. Zapravo, ne volim festivale općenito. Smatrala sam da nam to nije potrebno, ali on je imao drugačiju viziju...

Jednostavno Vas festivali nisu zanimali?

Ne, apsolutno. Čak su mi bili i odbojni. Nastup na festivalu je izuzetno stresan; moraš se dokazati u tri minute, a općenito se zna da to rijetko bude sasvim pošteno. Pobjeda obično ide po nekom „ključu“, a ja nisam htjela biti dio te priče – pogotovo kad znaš da možeš imati najbolju pjesmu na svijetu, a da se ipak ne plasiraš dobro.

Jer te godine „ključ“ jednostavno nije bio u Vašim rukama.

(smijeh) E, hvala Vam što ste mi pomogli da se tako slikovito izrazim. Te godine, kad smo išli na Izbor za pjesmu Eurovizije, Zagreb je odlučio poslati Nove fosile i Doris Dragović. Bilo je potpuno suludo da mi sada idemo tamo i predstavljamo neki drugi radiotelevizijski studio. Međutim, Davor je toliko inzistirao da sam iskoristila svoje prijateljske veze u Novom Sadu. Budući da sam već bila u vezi s Ivanom Feceom Firčijem koji je iz Novog Sada, na veliku radost ljudi s RTV Novi Sad, predstavljali smo njih na izboru u Prištini s pjesmom „Braća Grimm i Andersen“. To je ujedno bila i posljednja kompozicija koju smo Davor i ja zajedno snimili. U narednih nekoliko mjeseci iskristaliziralo se da Davor ima sasvim drugačiju viziju naše karijere. Apetiti su mu porasli; snimili smo dva izuzetno prodavana albuma, dobili smo platinaste ploče (prodaja je bila oko sto tisuća primjeraka), no on je htio da budemo u rangu Fosila ili Magazina. To je podrazumijevalo vrstu komercijalne glazbe koja se meni nimalo nije sviđala. O tome gotovo nikada nismo pričali, ali zapravo je Davor taj koji je... Dala sam mu dva mjeseca da razmisli možemo li uskladiti vizije, i nakon toga je on donio odluku da više ne želi surađivati sa mnom. Budući da je on bio autor i idejni začetnik imena Denis & Denis, želio je nastaviti pod tim imenom s Edijem Kraljićem. Meni je to bilo sasvim u redu. Zbog toga danas svi misle da sam ja napustila bend, ali zapravo je Davor prekinuo suradnju, zadržavši ime. Meni je ionako bilo teško nametati ljudima to „ja sam Denis & Denis“. No, imala sam petogodišnji ekskluzivni ugovor i od mene se očekivalo da izdam album. Nisam imala vremena razmisliti je li to ono čime se želim baviti ostatak života. Znala sam samo da ne želim biti inženjerka građevine – pjevanje je u početku trebalo biti samo razbibriga dok ne smislim što ću dalje. No, kad jednom doživiš takvu popularnost i dvije si godine u žiži javnosti, nekako se očekuje da nastaviš. Tako sam i učinila, iako mi taj gubitak privatnosti nikada nije prijao. Zato sam i otišla u Ameriku – da budem anonimna, da šetam ulicama velikog grada i da se ne osjećam klaustrofobično.

Godine 1987., nakon razlaza, objavili ste solo album Marina. Ponovno ste bili u centru pažnje s hitom „Kolačići“, no ipak ste odlučili otići. U New Yorku ste živjeli devet godina, radili ste kao dadilja, u restoranima, slastičarnicama... Jeste li ikada razmišljali o glazbenoj karijeri u Americi?

Ne, nikada. Otišla sam se odmoriti od glazbe. To je bila prva i osnovna stvar. Nikada sebe nisam smatrala tolikim talentom da bih imala šanse napraviti nešto veliko, ni u Jugoslaviji, a kamoli u Americi. Htjela sam pobjeći što dalje, u mir i anonimnost. Nisam planirala ostati devet godina, mislila sam da će mi trebati manje vremena da se oporavim od iscrpljenosti. No, nakon šest mjeseci postalo je jasno da neću moći nagovoriti tadašnjeg dečka da se vratimo, ali i da ja samu sebe više ne mogu nagovoriti na odlazak. New York mi se jednostavno previše dopao.

Osim toga, tamo su rođene i Vaše kćeri.

Tako je. Nakon odluke da se ne želim vratiti i nastaviti karijeru, ostala sam živjeti anonimno u gradu u kojem sam imala privatnost i slobodu. Poslovi koje sam radila bili su "nužno zlo" – u New Yorku moraš puno zarađivati da bi opstao, pa su se ti poslovi prirodno nametnuli kao način preživljavanja. Raspad države nije bio presudan za naš ostanak; mi smo i prije toga znali da se nećemo vraćati. Firči je imao svoj patent, započeo je proizvodnju bubnjeva i došlo je vrijeme da razmišljamo o obitelji. U New York sam otišla s 30 godina, a prvu kćerku rodila sam s 33 i pol. Tada se to zvalo "starija prvorotkinja". Rodila se u prosincu 1991., a mlađa kćerka u siječnju 1995. Moj povratak 1997. imao je isključivo veze s činjenicom da Firči i ja više nismo bili u vezi. Nisam znala kako ću opstati sama s djecom, jer je bilo teško i dok smo bili zajedno. Bila sam isključivo posvećena njima; u Americi tada nisu postojali jaslice ili vrtići u našem smislu riječi, djeca tek s četiri godine kreću u školu koja traje od osam do dva ili tri popodne.

Kakav je bio povratak u Hrvatsku devet godina kasnije?

Ružan. Ružan i tužan. Više uopće ne razmišljam o tome hoću li biti sankcionirana zbog onoga što mi je na duši, pa ću reći izravno: bilo je jako ružno. Otišla sam 1988., a kad sam se vratila 1997., ljudi su me pitali: „Gdje si bila '91.?“. Rodila sam prvu kćerku u prosincu '91., nakon što sam prethodno imala spontani pobačaj. Zaista mi nije padalo na pamet vraćati se u zemlju u kojoj počinje rat. Živjela sam sretno u New Yorku i s nestrpljenjem iščekivala dijete. Sretna je okolnost bila što smo izbjegli ratne strahote na terenu, ali svi mi koji smo s ovih prostora, a tada smo bili vani, doživjeli smo privatne tragedije. Meni je u tom periodu umrla mama, njemu mama, baka i djed. Svi naši prijatelji u New Yorku prolazili su kroz slične tragedije. Razumijem da su ljudi ovdje bili potreseni onim što su proživjeli, ali rat te itekako pogađa gdje god se nalazio. Gubitak majke i poslije none bili su strašni udarci. Doživjela sam klasičan nokaut kad sam prvi put čula pitanje zašto se nisam vratila pjevati domoljubne pjesme. Bilo je evidentno i da se na Firčija, koji je iz Novog Sada, više ne gleda isto. Prije je naš spoj Rijeke i Novog Sada bio svima zanimljiv, a odjednom to više nije bilo prihvaćeno.

Marina, u vrijeme kada ste se vratili u Rijeku, niste bili u dobrim odnosima s Davorom Toljom. To je trajalo sve do 2012. godine.

O tome ne želim previše pričati, to je osobna stvar. Nije to bila moja odluka, nego njegova. Godinama sam štitila njegove interese i nisam govorila o tome, pa neću ni sada.

Ponovno ste se čuli 2012. povodom 30. obljetnice grupe Denis & Denis. Pamtite li taj poziv?

Nije bio baš toliko hrabar da me nazove telefonom, poslao mi je e-mail. Bio je to službeni poziv da se priključim projektu koji je on nazvao "Denis & Denis Reunion". Budući da sam na repertoaru imala najviše uspješnica grupe, bilo je logično da se odazovem. On je nastavio raditi s Edijem Kraljićem i snimili su nekoliko dobrih pjesama, ali naš album Čuvaj se bio je proglašen albumom godine 1984., iako je bio debitantski. Uslijedili su hitovi poput „Soba 23“, „Volim me još ovu noć“ i „Ja sam lažljiva“, pa je bilo jasno da ću ja pjevati većinu koncerta, dok će Edi i nova pjevačica dobiti po nekoliko pjesama. Davor je formirao bend, a jedan od prvih povratničkih koncerata održali smo u riječkom Stereu za prijatelje. Interes je bio ogroman.

Priča se ponovno zakotrljala, a sada ste na samom kraju. Je li ovo zaista posljednji „Program tvog kompjutera“? Zatvarate li poglavlje zvano Denis & Denis?

Definitivno. Postoje moji privatni razlozi zbog kojih želim okončati karijeru. Davor je to prvi odlučio, a ja bih se opet našla u poziciji da moram tražiti neko novo rješenje za sebe. Srećom, ovaj put imam drugačije privatne planove. Davor više ne želi javno nastupati, za njega je to postao prevelik napor. Iako ja i dalje nosim teret tih koncerata – uvijek sam se šalila da „mala pleše, pjeva i dubi na glavi, dok on stoji u raskoračnom stavu“ – to je to. Gotovo je.

A što je s Vašom samostalnom karijerom? Hoće li se ona nastaviti?

Ne. Karijera me kao takva nikada nije zanimala; ona mi se jednostavno dogodila. Zahvalna sam Svemiru, Bogu ili čemu god na talentu koji sam dobila, iako nikada nisam vjerovala da je on toliko velik da zaslužujem toliku pozornost. Jedva čekam povlačenje sa scene. To je za mene postalo jako naporno. Moji nastupi ovise isključivo o mojoj energiji i raspoloženju, a iscrpljujuće je kad se ne osjećaš dobro, a moraš pritisnuti prekidač, izaći pred publiku i blistati. Nitko te ne pita kako se stvarno osjećaš ili je li ti netko neposredno prije koncerta digao živce. U ovom poslu nema puno zahvalnosti ni poštovanja, zato se veselim prestanku.