Najboljih 15 filmova 2021.

Očekivano, 2021. velik dio produkcije prebačen je na streaming servise. A kako su se i festivali uspjeli fizički održati, tako i ova lista, podijeljena u dva dijela, sadrži otprilike podjednak broj repertoarnih, festivalskih i streaming-naslova. Idućom prigodom birat ćemo najbolje hrvatske i regionalne filmove, ovaj put putujemo u svijet uz radosnu objavu kako je na našoj listi pozamašan broj filmova što su ih režirale žene što, naravno, nije naša zasluga. Eto, vjerujemo kako čak i u onome što nas je pogodilo svijet postaje bolje mjesto. Barem na filmu. 

Koji su najbolji filmovi iz strane produkcije u 2021.? Posljednjeg dana u godini donosimo listu od 15. do 1. mjesta prema izboru našeg Ivana Žaknića.

15. Sjedinjene Države protiv Billie Holiday/The United States vs. Billie Holiday, Lee Daniels, SAD, 2021. - prvi dio filma Danielsa, inače prvog Afroamerikanca nagrađenog Oscarom za produkciju Monsters Balla, pomalo je kaotičan, dramaturški ispresjecan, ali iznimne atmosfere. Od sredine to djelo, najbolje u poplavi ovogodišnjih glazbenih biopicova postaje sjajan spoj biografije, socijalnog konteksta i žestokih političkih konotacija koje se provlače od konačnog ukidanja slobodnog linčovanja crnaca do neumitnih refleksija na današnje dane.

14. Heroj/Gahreman, Ashgar Farhadi, Iran/Francuska, 2021. - dvostruki oskarovac Farhadi mogao je u svom posljednjem filmu zaći u prozaičnost. Jer njegov junak iz zatvora u kojem je zbog dugova izlazi na dvodnevni dopust, učini dobro djelo i postane herojem društvenih mreža. A te pak ne dopuštaju ni warholovsko trajanje slave. Ali, Farhadi zna da život zna biti neplaniran. Pa mu je onda takav i film.

13. Francuska depeša/The French Dispatch, Wes Anderson, SAD, 2021. - neočekivana i topla posveta tradicionalnom novinarstvu iz redateljske ruke jednog od najneobičnijih filmskih autora današnjice. Iako mu Francuska depeša ne spada u vrhunac opusa i nisu mu sve priče na razini izvrsnog, Anderson sjajno prepoznaje kad treba prigušiti vlastitu uvrnutost i mudro se posvetiti pravim stvarima.

12. Spencer, Pablo Larrain, SAD/Čile/Velika Britanija/Njemačka, 2021. - ili nismo pomno pratili "priče s kraljevskih dvora" ili je Larrain toliko potentan i maštovit redatelj koji je u stanju stvari o kojima sve znamo drukčije kontekstualizirati i od njih uprizoriti društvenu dramu, o onoj osobnoj ipak se većina barem naslućivalo. Kako god. A i vrijeme je da preispitamo sve one loše riječi koje smo o Kristen Stewart nakon Sumrak sage izgovorili ili napisali.

11. Najgora osoba na svijetu/The Worst Person in the World, Joachim Trier, Norveška, 2021 – malo-pomalo Trier se pretvorio u vrsnog kroničara egzistencije milenijalaca i svega onoga što ona podrazumijeva. Melankoličnost jedne generacije koja slavi vlastitu samokritičnost ovdje je spojio s najboljim uzusima romantične komedije donoseći nam priču o dvije ljubavi jedne djevojke kroz dvanaest poglavlja.

10. Konačna sloboda/Grosse Freiheit, Sebastian Meise, Austrija/Njemačka, 2021. - nitko kao germanski filmaši ne zna tako dobro pospojiti pitanja osobnih s društvenim slobodama. Uostalom, dvojica najvećih njemačkih filozofa upravo su se tim pitanjima ponajprije izravno i bavila. Tako i Meise, u filmu koji će jedan kritičar okarakterizirati kao "zatvorsku Planinu Brokeback" ljubavnu priču spaja s Njemačkom tek izašlom iz okova nacizma u kojoj je i dalje na djelu zloglasni članak 175. o muškoj homoseksualnosti kao kaznenom djelu.

9. Još jedna runda/Another Round, Thomas Vinterberg, Danska, 2020. - nekadašnji pripadnik Dogme u svom se nagrađivanom filmu ne zaustavlja na kronologiji alkoholozma i na prikazu osobnog i obiteljskog raspada. Čak ni na osudi. Niti na tragediji. Svoj film će pretvoriti u odu životu, grešnom i bolnom, ali onom kojeg treba uživati. Snovi su se prosuli po putu, ali, eto – mi plešemo! Još jednu rundu, molim!

8. Učenik/The Disciple, Chaitanye Tamhane, Indija, 2020. - jedan od najčudnijih filmova kojeg je, nakon festivalskih uspjeha u Torontu i Veneciji, Netflix distribuirao, vodi nas u kulturalne zakutke Mumbaija, u povijest i sadašnjost jednog dijela indijske klasične glazbe o kojem se malo zna i u samoj Indiji. Njegova neobičnost, ali i izvrsnost proizlazi iz dvije činjenice – u narativnom smislu Učenik psihološki portretira čovjeka koji neće uspjeti u onome što želi jer za to ima manjak talenta, a redatelj Tamhane se ama baš po ničemu ne želi udvarati zapadnjačkoj publici.

7. Sedmorica zatočenika/7 Prisioneiros, Alexandre Moratte, Brazil, 2021. - Moratteova socijalna bomba koja dokida pitanje o položaju radničke klase jer je ona, barem u autorovoj zemlji, pretvorena u robovske nadničare. Pa još malo niže. Poveća doza empatije prema glavnom junaku na kraju nas pretvara u svjedoke moralne nakaznosti u što se djelovanje tog istog glavnog junaka pretvorilo nakon što je poslodavac njega i šestoricu mu drugova lišio svake ljudskosti. Iako je premijerno prikazan na festivalu, Sedmorica zatočenika postao je još jedan skriveni Netflixov adut.

6. 200 metara/200 Meters, Ameen Nayfeh, Palestina/Jordan/Katar/Švedska/Italija, 2020. - Jedan Palestinac na Zapadnoj obali ne može viđati svoju dvjesto metara udaljenu obitelj jer ne želi ishoditi izraelsku propusnicu. No, je li to baš tako? Ljubav, obitelj, rat, paranoja, politička drama, film ceste, triler... Sve je to u svoje debitantsko djelo ubacio Nayfeh i na kraju postao oskarovski kandidat Jordana, a Palestina je za svojeg kandidata izabrala bitno lošiji Gaza, Mon Amour s pitanjem "Kada će ovaj usrani život završiti?" koje zapravo postavlja i Nayfehovo ostvarenje.

5. Novi poredak/Nuevo orden, Michel Franco, Meksiko, 2020. - Novi poredak u neku je ruku filtrat i dosad sjajnog građenja priče i vođenja likova kroz nju u opusu možda i najvažnijega južnoameričkog filmaša današnjice. Franco je ovdje na terenu čiste politike; njegova vizija distopije – i zbog inzistiranja na preciznosti toponima meksičke metropole – izgleda uznemirujuće realno. Na koncu, njega ne zanima mogućnost klasne revolucije, koliko kaos u koji se sve jače klasne razlike mogu izroditi.

4. Zemlja nomada/Nomadland, Chloe Zhao, SAD, 2020. - nefikcijsku knjigu Jessice Bruder, američka redateljica kineskoga podrijetla je u svojoj Oscarom nagrađenoj dokudrami, izvan svakako važnog socijalnog konteksta pretvorila u djelo o pronalaženju samoga sebe, o dobrim ljudima, jednostavnim stvarima, o životu kakav god bio te ga slikopisno ovjekovječila prekrasnim praskozorjima i još ljepšim sutonima zabilježenima kamerom J.J.Richardsa. Američki san ovdje je noćna mora, socijalni košmar koji na začudni način oslobađa čovjeka.

3. Djevojka koja obećava/Promising Young Women, Emerald Fennel, SAD/V.Britanija, 2020. - prvijenac Emerald Fennel nije uputno ubrajati u vrhunce MeToo pokreta na filmu već u četvrti val feminizma koji žene pokreće na akciju, a ne čini ih pasivnim žrtvama. Sve je to – uz pomoć sjajne Carey Mulligan – Fennel obojila podžanrom filma osvete nemilosrdno smještajući seksualne predatore tamo gdje im je i mjesto.

2. Što vidimo kada gledamo u nebo?/Ras vkhedavt, rodesac cas vukurebt?, Aleksandre Koberidže, Njemačka/Gruzija, 2021. - nagrađen FIPRESCI nagradom u Berlinu, film mladog gruzijskog sineasta počinje kao naizgled obična ljubavna priča začeta slučajnim susretom. Nakon slučajnosti slijedi urok, a potom red fantastike, red slučajnosti. No, sve bi to bilo ništa da nema Koberidžeovog osebujnog stila koji priziva suludog Šveđanina Roya Anderssona, ali je još neuhvatljiviji. Koberidže stalno miješa kratke i duge poetične kadrove, filmske interpunkcije koristi kako mu padne napamet i stvara neku vrstu "oslobođenog filma" lišenog svih okova. Čudesno!

1. Šape pasje/The Gost of the Dog, Jane Campion, SAD, 2021. - film o elementarnim česticama života, o ljubavima koje se slute ali se ne dogode, o iracionalnoj mržnji, o osveti. Šape pasje počinje kao vestern, potom slijedi dekonstrukcija žanra i taman kad pomislite da smo na putu za Planinu Brokeback, stižu nova iznenađenja. Thomas Savage izvorni je i očito bezvremenski roman napisao davnih dana. Campion, čiji smo novi film čekali dvanaest godina, dodatno ga je oplemenila neizgovorenim riječima (i u Pianu je njezina junakinja bila nijema), pogledima i govorom tijela u izvedbama odreda sjajnih glumica i glumaca. Sad je samo pitanje hoće li svim tim umjetnicima američki akademici "oprostiti" što su, nakon premijere u Veneciji, film pripustili isključivo na Netflix? 

Ne propustite ni preporuke dokumantarnih i animiranih filmova iz 2021. koje otkrivamo u prvim danima 2022.