Hrvatski radio

Prvi program

20:15 / 05.03.2022.

Autor: Ivan Žaknić

Ljudi s filmskom kamerom

Ukrajinski film - ilustracija

Ukrajinski film - ilustracija

Foto: - / Pixabay

Povijest ukrajinske kinematografije oslikava burnu prošlost te zemlje i nužno je povezana sa sovjetskom kinematografijom, odnosno s njezinim samim počecima. Brojni ukrajinski autori sudjelovali su u ispisivanju filmske povijesti jedne velike i značajne kinematografije, ali isto tako su slavni autori iz drugih sovjetskih republika snimali na ukrajinskim teritoriju. Od samostalnosti države, dugometražna igrana produkcija u Ukrajini nije osobito jaka, poglavito kad govorimo o međunarodnim uspjesima, ali zato su na području dokumentarnog filma posljednjih godina ostavili velik trag. I opet zbog burne prošlosti, ali i sadašnjosti. U emisiji o filmu Licem u lice zagrebli smo po prošlosti i sadašnjosti kinematografije zemlje izložene Putinovoj agresiji.

Prvi zapaženi – a i do danas možda najznačajniji ukrajinski filmski autor – svakako je Oleksandr Dovženko kojeg povijest filma uvrštava među vodeće predstavnike takozvanog zlatnog razdoblja sovjetskog filma, odnosno revolucionarne sovjetske montažne škole. Rođen je u današnjoj Černigivskoj oblasti, a nakon završenog Pedagoškog fakulteta sudjeluje u Oktobarskoj revoluciji nakon koje postaje komesar za prosvjetu da bi potom otišao u diplomatsku službu. U Berlinu je studirao slikarstvo, a po povratku u domovinu posvećuje se filmu, prvo teorijski, a onda i kao redatelj i scenarist. Nakon tri kratka filma, ogroman uspjeh postiže s prvim dugometražnim filmom Zvenigora iz 1928., koji strukturom podsjeća na Griffithovu Netrpeljivost te spaja legende sa suvremenim društvenim zbivanjima. 


Teme Prvog svjetskog rata, revolucije i prikaza aktualnih događaja dominiraju i u Dovženkovim drugim zapaženim ostvarenjima Arsenalu i Zemlji. Potonji se često nalazi na listama najboljih filmova svih vremena i u njemu je Dovženko oblikovao i razvio ključne tematske i estetske značajke svojeg opusa. To su spoj epike cjeline i lirizma pojedinih kadrova i sekvenci, sklonost ka vizualnoj metaforici, narativnoj elipsi i vremenski vrlo složenoj asocijativnoj montaži. Dovženko je zaokupljen odnosom čovjeka i zemlje s naglašenim pastoralnim elementima, romantiziranjem revolucionarnog etosa, umetanjem motiva iz ukrajinske pučke predaje, odnosno spoju ukrajinskog identiteta s avangardnim stilskim tendencijama. Kada je 1930. godine ukinuta autonomija Kijevskog filmskog studija u kojemu je do tada snimao – a što je samo jedna od brojnih pretumbacija unutar sovjetske kinematografije - Dovženko se, pod optužbama za formalizam i nacionalizam, bio prisiljen uklopiti u dominantne obrasce sovjetske kinematografije.


Ipak, i njegovi idući filmovi – Ivan o izgradnji hidrocentrale ili pustolovno-kriminalistički Aerograd s radnjom u sibirskim tajgama, vizualna su remek-djela u kojima je komunistička propaganda na vrhuncu staljinizma tek pozadina za oslikavanje dramskih sukoba. Za vrijeme Drugog svjetskog rata Dovženko se okreće snimanju dokumentaraca režirajući između ostalih Bitku za našu sovjetsku Ukrajinu. Svoj posljednji film snimio je 1949. godine – Mičurin je biografija slavnog ukrajinskog biologa u kojemu je također uspio, u okvirima panegerika sovjetskom sustavu, iskazati osjećaj za pastoralni ugođaj što ga je od početka karijere razlikovalo od drugih velikih sovjetskih filmaša poput Ejzenštajna ili Pudovkina. Umro je uoči snimanja filma Poema o moru koji je realizirala njegova supruga i suradnica Julija Solnceva, a ona je tijekom šezdesetih godina snimila još četiri filma po Dovženkovim scenarijima u kojima je pokušala dočarati ugođaj njegovih filmova. Dovženkovo ime nosi i filmski centar/muzej osnovan 2019. godine.


U okvirima ukrajinske kinematografije djelovao je još jedan veliki autor sovjetske montažne škole Dziga Vertov, pravog imena Denis Arkadijevič Kaufman. Taj rođeni Poljak školovao se u Moskvi, sudjelovao je u revolucionarnim zbivanjima, početkom dvadesetih sudjeluje u osnivanju takozvane Lenjinske proporcije koja utvrđuje odnos igranog i dokumentarnog filma te potom pokreće filmsku kroniku Kino istina. 


U proglasu Film-oko iz 1925. godine Vertov izražava svoj prosvjed protiv igranog filma, a u korist dokumentarizma jer smatra da život na filmu treba predočiti onakav kakav jest budući da je filmska priča opijum za narod. Godine 1928. Vertov dolazi u studio Odesa Film u Ukrajini, inače prvi filmski studio na tim prostorima osnovan još u vrijeme Ruskog Carstva. Tamo, na temelju manifesta Film-oko, snima jedan od najvažnijih filmova svih vremena Čovjek s filmskom kamerom, potpuno nenarativni film koji se temelji na velikom broju snimateljsko-optičkih i montažnih efekata, uključujući i animaciju, stvarajući "čisti" dokumentarni zapis urbanog života. 


Zvučni prvijenac realizira također u Ukrajini – riječ je o Simfoniji Donbasa snimljenim u ugljenokopima u dolini rijeke Don u kojemu se u frenetičnom montažnom ritmu izmjenjuju slike udarničkog rada sa zvukovima udaranja čekića, zviždanja lokomotive i orkestriranih radničkih pjesama. Iako 1934. godine u povodu desete obljetnice Lenjinove smrti režira Tri pjesme o Lenjinu temeljene na popularnim napjevima o tom sovjetskom vođi, Vertov se ubrzo našao pod udarom staljinističkih vlasti koje ga optužuju za formalizam, a nakon što je tijekom Drugog svjetskog rata snimio nekoliko ratnih dokumentaraca, Vertov u poslijeratnom razdoblju više nije snimao.


Od početka pedesetih do raspada Sovjetskog saveza, brojni ukrajinski filmaši djeluju u okvirima tadašnje kinematografije, ali isto tako i velik broj autora iz drugih sovjetskih republika snima u Ukrajini. Tako je rođeni Gruzijac i veliki redatelj Sergej Paradžanov, najpoznatiji po remek-djelu Ivanovo djetinjstvo, ostvario niz filmova povezanih s tradicijom zemalja u kojima je snimao te je 1965. po književnom predlošku Ukrajinca Mihajla Kobjuckog režirao Sjene zaboravljenih predaka. U toj avangardnoj inačici priče o Romeu i Juliji fabula je svedena tek na arhetipske naznake, a velika pozornost je posvećena asocijacama na Freudove i Jungove teorije (i naziv je posuđen iz Jungovog kolektivnog nesvjesnog) kao polazištima za daljnju vizualnu razradu i razigranost. bila je zapažena i u Sovjetskom Savezu i u inozemstvu. Paradžanovu uspjesi nisu pretjerano pomogli. On je sustavno onemogućavan u ostvarivanju filmskih projekata, a četiri godine je proveo u zatvoru jer je osuđen za homoseksualizam, nedopušteno trgovanje umjetninama te poticanje na samoubojstvo.


Nakon državne samostalnosti, ukrajinska kinematografija zapada u tipične porođajne muke novouspostavljene kinematografije kao što su nedostatna sredstva za snimanje filmova. Ipak, u Ukrajini djeluje nekoliko filmskih studija koji su ponekad uspijevali ostvariti koprodukcije sa Zapadom što je donekle olakšalo posao domaćoj filmskoj industriji. Ukrajinski dugometražni igrani film ipak nije previše zapažen izvan granica te države. Nešto veći međunarodni odjek imali su Firecrosser Mihajla Ilienka, istinita i suluda priča o ukrajinskoj legendi iz Drugog svjetskog rata Ivanu Datsenku koji je nakon što je proglašen Herojem Sovjetskog Saveza nestao te se nastanio u Kanadi gdje je postao poglavicom domorodačkog plemena Firecrosser i Vodič, povijesna drama Olesa Sanina o zatiranju ukrajinskog identiteta tridesetih godina. Godine 2012. snimljen je film Pernati snovi, koprodukcija Ukrajine i Nigerije, prvi ukrajinski film na engleskom jeziku koji prati mladu ženu koja se suočava s predrasudama i diskriminacijom u Ukrajini gdje studira medicinu maštajući o pjevačkoj karijeri.

Znatno veći uspjeh imaju ukrajinski autori dokumentarnih filmova. Među njima je Sergej Loznica, jedan od najznačajnijih dokumentarista današnjice. Iako je rođen u Bjelorusiji Loznica se smatra ukrajinskim redateljem koji u svojim found-footage remek-djelima progovara o mračnim stranama sovjetske i ukrajinske povijesti, poput staljinstičkih čistki (Sud) ili progona koji su doživjeli ukrajinski Židovi u Drugom svjetskom ratu (Babin Jar. Kontekst). Loznica snima i igrane filmove u kojima se, također, bavi povijesnim temama, čak i onima iz bliže povijesti, poput Donbassa, prikazanom u programu Un Certain Regard na festivalu u Cannesu.


Mlađa generacija redatelja snimila je niz dokumentaraca koji se bave suvremenim političkim i društvenim životom, od Narančaste revolucije do današnjih dana. Tako je Evgenij Afinevski za film Zima u plamenu: Ukrajinska borba za slobodu 2015. godine zaslužio oskarovsku nominaciju temazirajući studentski ustanak i kompliciranu situaciju u Ukrajini, državi u kojoj mladi žele pridruživanje Europskoj uniji i NATO-u, dok starije stanovništvo i ukrajinski Rusi to ne žele.

Generacija Majdan Andrewa Tkacha još je jedan dokumentarac koji govori o revolucionarnoj ukrajinskoj borbi. Film se nastavlja tamo gdje je Zima u plamenu stala i prati ukrajinske prosvjednike protiv korumpiranih oligarha, poslovnih ljudi i proruskih separatista, a Glad za istinom: Priča o Rhei Clyman dokumentarac je o novinarki Rhei Clyman, jednoj od rijetkih osoba na svijetu koja je u vrijeme komunizma istraživala Holodomor, masovnu glad koja je tridesetih godina ubila četiri milijuna ljudi, a da nije ubijena. Spasilo ju je to što je bila kanadska državljanka, ali ono što je istražila je zataškano i objavljeno tek nakon pedeset godina.


Prošle je godine na festivalu u Sundanceu, ali i na Zagrebdoxu, nagrađen prekrasni dokumentarac Zemlja je plava poput naranče redateljice Iryne Tsilyk realiziran u ukrajinsko-latvijskoj koprodukciji. Autorica se u tom filma vraća u rodnu Ukrajinu u ratnu zonu gdje zatječe i kamerom prati samohranu majku četvero djece koji svi gaje ljubav prema filmu. Kakvu bi ulogu magični svijet filma mogao imati u vrijeme katastrofe? Kako uopće rat prikazati na filmu? Može li se ratna trauma pretvoriti u umjetničko djelo? Pitanja su na koja pokušava odgovoriti Tsylyk. Ista su to pitanja kojima će se, nadamo se vrlo uskoro, baviti i drugi ukrajinski filmaši. Jednom kad topovi zašute, a umjetničke muze filma opet preuzmu glavnu riječ.

Iako na međunarodnoj filmskoj sceni, osim u dokumentarnoj formi, ukrajinski filmaši nisu, dakle, pretjerano zapaženi, oni u svojim ostvarenjima hrabro seciraju i najteže teme daljnje i bliže nacionalne povijesti. Nema nikakve sumnje kako će u bližoj budućnosti i o današnjoj tragediji imati što za reći.

Emisija

Licem u lice

Emisija o aktualnostima s domaće i strane filmske scene, svaki četvrtak, osim preko ljeta; zahtijeva snimanje na terenu, uključuje goste u studiju, komentare filmskih stručnjaka i kritičara, ponekad i suradnju kolega iz centara HR-a.

Poslušajte u Slušaonici