Prvi i Treći program Hrvatskog radija obilježavaju 150. godišnjicu rođenja Antuna Gustava Matoša

Bunjevac porijeklom, Srijemac rodom, a Zagrepčanin odgojem Antun Gustav Matoš postao je jedan od najznačajnijih pisaca naše moderne književnosti. Na dan rođenja babica mu je prorekla da će biti veliki čovjek ali će i mnogo trpjeti. I doista život Matoša pjesnika, novelista, feljtoniste, polemičara i putopisca bio je intenzivan i turbulentan.

Njegovom životu, ali i stvaralaštvu od polemika do pjesama, putopisa i novela posvećena je emisija na Trećem programu 13. lipnja od 16 i 30 do 19 sati, te emisija na Prvom programu od 20 do 24 sata.

Već u svojoj ranoj mladosti Matoš je pokazivao svoje svestrane talente, od sviranja violončela do pisanja, ali i jasne stavove. Mladić koji je pao treći razred gimnazije, između ostalog i iz hrvatskog jezika, protivio se, kako piše, biflanju i bubanju i zalagao se što bi danas rekli za „školu za život“. I život je odlučio živjeti po svome dezertiravši iz vojske da bi 13 godina proveo u pečalbarstvu u Beogradu, Ženevi i Parizu. Često je živio na rubu siromaštva, ali nije odustajao od umjetnosti koja ga je jedina hranila. 1892. sa samo 19 godina tiskana mu je prva novela Moć savjesti u Vijencu, u Beogradu se prehranjivao pišući za razne časopise, svirajući violončelo čak i u orkestru Kraljevskog srpskog narodnog pozorišta. Jedna ga je kritika stajala posla i on odlazi u Ženevu, a zatim u Pariz 1899. gdje izvještava sa Svjetske izložbe i ti su njegovi feljtoni pravi mali živopisni književni biseri. „ Pariz potroši više života u jedan dan nego što Hrvatska za jedan vijek“ piše Matoš. 

U Parizu je napisao svoja najbolja prozna djela poput Camaa, Nekad bilo sad se spominjalo, Cvijet s raskršća, Samotna noć… 

Nakon trinaest godina vraća se u Hrvatsku kojoj je kroz putopise i poeziju posvetio jedne od najljepših stanica svoje književnosti. Liričar i kritičar kad se radi u odnosu prema svojoj zemlji jasno se vidi u putopisu Oko Lobora, pjesmama Pri svetom Kralju, Gospa Marija, Kod kuće, Stara pjesma, Gnijezdo bez Sokola... 

Povratkom u Zagreb jača i njegov polemički duh. „U literaturi prijatelja nemam niti ih trebam“ piše Gustl, a u svojim je polemikama bio oštar protivnik, često nije igrao fer play, načinio je mnogo krivih prosudbi, legendaran u nedosljednosti stavova, ali su njegove polemike pravi književni stilistički biseri. Polemizirao je Tinom Ujevićem, Ksaverom Šandorom Gjalskim, Jankom Polićem Kamovim, Milanom Marjanovićem...

Krešimir Bagić, profesor stilistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu piše kako je Matoš u polemiku ulazio kao na mjesto na kojemu se među ostalim događa književnost i smatrao da u svakoj ozbiljnoj kulturi polemika mora biti sastavni dio književnog života. Polemičara uspoređuje s vrtlarom koji treba iskorijeniti korov i drač. U polemici je bio artist, argumenti ne moraju biti na njegovoj strani, ali zbog načina kako stvar prezentira čovjek je sklon da mu se prikloni.

Jedna od oštrih polemika bila je s književnicom Mirom Kočondom u članku „Naprednjače i brak“. 

Legendarna je Matoševa nedosljednost no jedino o čemu je bio dosljedan je patriotizam. „U meni ništa nije iskreno osim Hrvatstva“ piše Gustl koji iz svog domoljublja ne isključuje kozmopolitizam i kritiku onog što je loše u društvu. Književna teoretičarka Dubravka Oraić Tolić ukazala je na njegovu današnju aktualnost. „On je imao dosljednu koncepciju nacije. Ima politički sloj, kulturu i krajolik. Ja sam rekla da je prvi politički sloj kaput, drugi košulja a krajolik je koža. Što se nama danas dogodilo. Mi smo svoj politički suverenitet svoj kaput odnijeli u Bruxselles ali nitko od nas ne traži da prodamo slavonska polja, otoke, da govorimo be, ha, es ili engleski. Zato mislim da je Matoševa poruka danas: dali smo svoj suverenitet-kaput ali ne moramo košulju i kožu.“ 

U dva nastavka poslušajte sve emitirano u posebnom programu o A. G. Matošu na Prvom programu Hrvatskoga radija.