Franjevačka karizma i njezina aktualnost u životu Crkve

Sveti Franjo izašao je iz vlastite sigurnosti i krenuo prema ljudima – siromašnima, bolesnima, odbačenima. Govorio je o miru kada su se vodili ratovi, susretao se s ljudima druge vjere, a prirodu nije promatrao kao nešto što čovjek može samo iskoristiti i odbaciti. 

Uz blagdan svetoga Franje Asiškoga i u godini kada franjevačka obitelj slavi osamstotu obljetnicu preminuća svetoga Franje emisija Susret u dijalogu bila je posvećena aktualnosti franjevačke poruke i karizme danas. Gosti emisije Susret u dijalogu Hrvatskoga radija koju je uredila i vodila Blaženka Jančić bili su provincijalni ministar franjevačke Provincije sv. Ćirila i Metoda fra Ivica Jagodić i član Franjevačkog svjetovnog reda Stjepan Lice.

Fra Ivica Jagodić, izabran koncem travnja ove godine za provincijalnoga ministra Franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda, na početku je novoga trogodišnjeg mandata suočen s brojnim očekivanjima i odgovornostima. U prvi plan stavlja franjevačku braću, njihova iskustva, darove, životne dobi, ali i patnje i boli. Smatra da njegova franjevačka zajednica nije tek organizacija koju treba voditi, nego živa stvarnost sastavljena od ljudi koji na različite načine nastoje razumjeti i živjeti Evanđelje. Fra Jagodić upravo u tome vidi budućnost djelovanja franjevačke zajednice - disati s braćom, razumjeti kako žive i kako u sebi nose evanđeosku poruku. Ističe da takav pristup treba biti temelj svakoga plana i odluke. Posebno važnom smatra autentičnost i ističe da tiha jednostavnost može biti jako čujna!

Nakon potresa zagrebački je kaptolski franjevački kompleks prošao razdoblje obnove, a povratak franjevaca i početak nove pastoralne godine otvaraju mogućnost novoga zamaha u području molitve, evangelizacije, kulture, kao prostor susreta. 

Fra Ivica Jagodić poručio je da su vrata samostana ponovno otvorena. Posjetitelji ondje mogu potražiti razgovor, ispovijed, sudjelovati u misnim slavljima te se uključiti u duhovne i kulturne sadržaje. Najavio je i da bi željeli osnovati Centar za socijalnu, pravnu, psihološku i karitativnu pomoć kao odgovor na sve veću potrebu cjelovitog pristupa pomoći čovjeku. 

Sveti Franjo Crkvu svojega vremena mijenjao je vlastitim životom, Crkva koja je tada bila izrazito hijerarhijski organizirana i povezana s političkim strukturama. Takva Crkva bila je udaljena od naroda, a Franjo je znao kako strukture približiti narodu i kako mu naviještati Evanđelje. Ne s visoka, ne nerazumljivim rječnikom, nego u susretu, na ulici, u sagibanju prema onima najmanjima, najpotrebnijima. Na pitanje može li se i danas hijerarhija udaljiti od ljudi i kako franjevci svojom karizmom mogu donijeti svježinu Evanđelja fra Jagodić kaže da kao što je sveti Franjo ljubio svoju Crkvu i vidio njezinu grešnost, tako i njegova braća danas – ako i primijete nekakvu udaljenost djelovat će i živjeti ono što im evanđelje govori i biti zdravo tkivo Crkve. Smatra da promjena ne počinje samo propitivanjem drugih, nego spremnošću da čovjek najprije preispita sebe i vlastiti odnos prema Evanđelju. Dakle, naglašava važnost izgradnje zajednice u kojoj se Božja poruka ne odvaja od stvarnih ljudi.

Franjevačka središta mjesto su susreta i okupljanja

Stjepan Lice član je Franjevačkog svjetovnog reda i svoj životni put desetljećima je gradio uz franjevce. Iskustvo susreta s njima snažno je utjecalo na njegovo razumijevanje kršćanstva. - Franjevaštvo je dalo mom kršćanstvu lik- rekao je, opisujući kako je njegova vjera kroz susrete s ljudima koji su živjeli franjevačku duhovnost dobila jasniji smjer.

Za Stjepana Licea Franjo je svetac čija se veličina otkriva upravo u jednostavnom, ali zahtjevnom življenju Evanđelja. Posebno ga privlače Franjina zahvalnost, radost i bratski pristup svemu i svakome. Bez zahvalnosti i radosti, smatra, nema ni punine Evanđelja ni kršćanstva. Na franjevačka središta gleda kao mjesto susreta i okupljanja. 

Ratovi, podjele, strah, usamljenost – samo su neke od stvarnosti s kojima se ljudi svakodnevno susreću. Franjino opredjeljenje za – Mir i dobro – trebalo bi se pretočiti u stvarni stav vjernika, način života i ponašanja. Stjepan Lice smatra da su Franjina malenost i autentična prisutnost važne zato što otvaraju prostor drugome. Pri to je posebno upozorio na razornu snagu oholosti: ondje gdje čovjek želi biti iznad drugih, nema dovoljno mjesta ni za mir ni za Boga, a naposljetku ni za vlastiti istinski život.

Može li se povjerenje graditi i ondje gdje su rane duboke, a sjećanja bolna? Mogu li Crkva i vjerničke zajednice postati prostori u kojima se ljudi susreću čak i kada šire društvo ne uspijeva nadići sukobe? Stjepan Lice smatra da drugoga puta, osim susreta, nema.

Ako su susreti i dijalog nužni za izgradnju povjerenja, postavlja se pitanje zašto javni prostor često više pripada onima koji potiču podjele nego onima koji nastoje Povezivati. Lice smatra da ljudi koji svakodnevno promiču mir postoje u velikom broju, premda nisu uvijek javno prepoznati. Navodi vjeroučitelje, nastavnike i mnoge druge ljudi koji u svojoj sredini nastoje graditi odnose i stvarati prostor za razumijevanje. Ističe da se medijska pozornost često usmjerava prema onome što je glasno, konfliktno i privlači pažnju. To otvara pitanje kakav se prostor daje ljudima koji se zauzimaju za pomirenje i kakve vrijednosti postaju vidljive u društvu. 

Franjina poruka podsjeća da se vjerodostojnost ne mora dokazivati glasnoćom. Ponekad se najveće promjene događaju u odnosima koji ne dospiju na naslovnice, ali dugoročno mijenjaju zajednicu.

Emisiju Susret u dijalogu poslušajte u našoj SLUŠAONICI.