Jubilejska godina i kršćani kao nositelji nade

U godini koja je na izmaku Crkva je proslavila Redovni jubilej, a njegov završetak označit će zatvaranje Svetih vrata u Bazilici svetoga Petra na Bogojavljenje.

U Susretu u dijalogu razgovarali smo o tome što nam je sve jubilejska godina donijela, koji su njezini plodovi te kako i dalje nositi nadu u svijetu koji često ne obećava promjenu na bolje.

Jedna od glavnih poruka zatvaranja Jubileja je zahvalnost za godinu bogatu sadržajem tijekom koje su vjernici mogli dublje promišljati o tome na koji način žive svoju vjeru. Jubilej je, s jedne strane, podsjećanje na ono što se dogodilo u prošlosti, ali ne zato da bismo ostali u prošlosti, nego da bi snažnije promislili svoju sadašnjost i krenuli u budućnost, podsjetio je glasnogovornik Hrvatske biskupske konferencije Zvonimir Ancić: 

„Ostati vjeran Bogu, ostati na tragu Kristove poruke i onoga što ona od nas traži u svakodnevnom životu. Zajedno hoditi naprijed u sinodalnom hodu koji nas potiče da budemo misionari. To možemo činiti prije svega svojim primjerom. Kad se osvrćemo na razne izazove i probleme suvremenog čovječanstva, moramo pogledati dublje u vlastitu nutrinu i pogledati što zapravo činimo.“ 

Obred zatvaranja Svetih vrata jednak je na svim bazilikama u Rimu, a papa Lav XIV. zatvorit će Sveta vrata na Bazilici svetog Petra 6. siječnja, na Sveta tri kralja. Zatvaranje Jubileja je otvaranje hoda, ističe akreditirana novinarka HRT-a pri Tiskovnom uredu Svete Stolice Anđela Jeličić Krajcar: 

„Bit Jubileja nije u dolasku, nego je bit jubilejskog hodočašća u povratku: kada hodočasnik obnovi svoju vjeru i vrati se u svoj dom, bit tog hodočašća vidi se u njegovom svakodnevnom životu i u tome kako će nastaviti živjeti svoju vjeru. Ova godina posebno je potaknula na to da kršćani budu svjedoci nade, da budu svjedoci toga da život i vjera imaju smisla, iako nam svijet svojim aktualnim ratovima, kojih je trenutačno čak 56, poručuje da je sve beznadno. Kršćani moraju biti svjetlo u tom svijetu i donositi nadu tamo gdje je ona najpotrebnija.“ 

Nadu često svodimo samo na psihološku kategoriju koja uključuje optimizam, utjehu i očekivanje da će se stvari same od sebe riješiti, međutim, nada je u teološkom smislu puno više, ističe teolog i povjesničar Daniel Patafta: 

„Bog će u nama i u svijetu dovršiti ono što je započeo i time već ulazimo u područje koje je više od nekog nerealnog optimizma ili utjehe koja nam je ponekad i potrebna. Nada gleda dalje od trenutka u kojem živimo, a ne bježi iz njega. Kad Jubilej stavlja nadu u središte to uključuje i ljudsku dimenziju, ali Crkva želi svijetu koji je u globalnim iskušenjima, nesigurnostima, strahovima, tjeskobi i krizi, pokazati nadu koja ništa od toga ne negira, nego u taj svijet donosi povjerenje. Bog vodi ljudsku povijest i osobne živote.“

Cijelu emisiju poslušajte u Slušaonici.