Primorski kamen za riječku katedralu ili gdje su isusovci pronašli materijal?

Dani sv. Vida su dobar povod da u emisiji Akademskih kvarat ure otkrijemo neke novosti u istraživanju povijesti grada Rijeke. Ovoga puta zavirili smo u riječku katedralu s dr. Damirom Tulićem i dr. Mariom Pintarićem s Katedre za umjetnost ranog novog vijeka Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Rijeci. 

Nova istraživanja riječke katerale provode su u okviru Projekta za iskusne znanstvenike Sveučilišta u Rijeci Marmoream Erigere Curavit: fenomen uvođenja mramorne skulpture, oltara i opreme u Hrvatskom primorju - MARMORI, što ga podupire Sveučilište u Rijeci, a u suradnji s Riječkom Nadbiskupijom. 

Važno je spomenuti i suradnju s voditeljicom ERC projekta (AdriArchCult) prof. Jasenkom Gudelj s Universita' Ca' Foscari u Veneciji i prof. Richardom Böslom s Istituto Austriaco di Roma u istraživanju četiri isusovačke crkve na Jadranu i zaleđu: Gorizia, Trst, Rijeka i Dubrovnik, a u širem europskom kontekstu.

Na prvom mjestu razlikuje se po specifičnom oktogonalnom tlocrtu, dakle, ona nije izdužena trobrodna građevina. A današnji Sv. Vid uopće nije trebao izgledati tako, ističe prof. Damir Tulić.

Naime, isusovačku crkvu u Rijeci je, kao i onu u Trstu, projektirao Giacomo Briano, isusovac i arhitekt, autor npr. i isusovačke crkve u Lavovu. Pvi njegov projekt crkve u Rijeci iz 1633. godine odnosio se otprilike na prostor današnjeg Trga sv. Barbare. Tamo je trebalo niknuti golemo trobrodno zdanje sa zvonikom na začelju i veliki isusovački kolegij, ali su prilikom kopanja temelja otkrili da taj teren ne bi izdržao tako veliku građevinu. 

1635. isusovci su dobili teren visoko na Grivici, ispod kaštela, gdje je bila stara crkva sv. Vida, ali uz nekoliko obveza: da titular crkve mora ostati isti, da čudotvorno raspelo ostane dostupno vjernicima te da će i u budućoj crkvi prisegu polagati riječki kapetani. Zbog parcele koja je bila relativno mala i kvadratna, Briani je projektirao oktogonalnu građevinu, objašnjava dr. Tulić.

U godišnjim izvještajima isusovačkih samostana provinciji u Beč čitamo da su se četiri godine kopali temelji za riječku katedralu jer je građevinu trebalo uklesati u živu stijenu. Tek nakon toga počeli su nicati zidovi i stupovi, a tijekom gradnje su nekoliko puta riječkim isusovcima prigovarali, i iz Rima, da je projekt jako skup. 

Skup je bio zato šo su odlučili graditi crkvu od zdravog, bijelog kamena nalik mramoru. Ali su komentatorima najviše 'smetali' prelijepi, veliki stupovi, osam kolona koji se nalaze u katedrali. 

Naime, 1637. godine isusovci su na području Brajde, otprilike tamo gdje su danas vatrogasci, kupili vinograd. U blizini je bio i kamenolom u kojem su pronašli neobičan kamen i shvatili da bi to bio dobar materijal za katedralu, pa su od njega napravljeni stupovi. 

I treći kamen, onaj od kojeg su rađeni pilastri, pronašli su u blizini, u okolici Kastva. Dakle, isusovci su se potrudili svoju crkvu opremiti lokalnim materijalima "tako da je, u konstruktivnom smislu Sv. Vid doista riječki proizvod", objašnjava povjesničar umjetnosti Damir Tulić. 

Gradnja riječke katedrale zaustavljena je i, prema saznanjima koja sada imamo, katedrala je dobila privremeni drveni krov. I tako je ostalo do 1720-ih, objašnjava Mario Pintarić.

Isusovci su prvo pozvali arhitekta Pietra Francesca Carlonea koji je izradio specifikaciju svega potrebnog za gradnju kupole, ali nije htio graditi i galeriju koju su isusovci tražili jer je vjerovao da takva gradnja ne bi bila sigurna. Stoga od njihove suradnje, na kraju, nije bilo ništa. 

Nastavak te priče danas više ne vezujemo samo uz Bernardina i Carla Martinuzzija, nego uz obitelj Martinuzzi, tvrdi dr. Pinatrić. Dodaje da je Carlo Martinuzzi bio vođa radionice koja je preuzela gradnju galerije i kupole kako ih danas poznajemo, ali tako veliki posao nije mogao odraditi sam.

Zidar Bernardin Martinuzzi došao je u Rijeku iz Udina s dva sina. Giovanni je kasnije i ostao u Rijeci, a do sada nismo znali da je u Rijeci bio i Pietro. Osim Carla i Bernardina, u Rijeci je radio i treći brat, Giuseppe, a i on je iz Labina sa sobom doveo sina kao ispomoć. 

Prva važna osoba koja je vidjela riječku katedralu s novosagrađenom galerijom i kupolom bio je car Karlo VI. koji je Rijeku posjetio 1728. godine. Međutim, u odnosu na originalni projekt, Sv. Vid ipak nikad nije dovršen - crkva nikad nije dobila pročelje kakvo je prvotno zamišljeno. 

Problem s pročeljem nastavlja se sve do u 19. stoljeće kada isusovci odlaze iz Rijeke, a upravljanje crkvom preuzele su gradske vlasti. Povjesničar umjetnosti Pintarić ističe da je crkva iznutra obnovljena 1881. godine i te je godine napravljeno sedam projekata novog pročelja, međutim, niti jedan nije realiziran. 

Do 1901. godine otvarana su još četiri natječaja za izradu pročelja, ali posao stvarno nikada nije pokrenut. Stoga danas gledamo pročelje iz 18. stoljeća s minimalnim intervencijama i 19. stoljeća, govori dr. Pintarić.

Detalje poslušajte u razgovoru za emisiju Akademskih kvarat ure:

Priča o riječkoj povijesti umjetnosti bit će još. Ovoga puta još samo podsjećanje: s dr. Tulićem smo razgovarali o altaristi, kiparu, arhitektu i urbanistu Anoniju Michelazziju i ta je priča dostupna OVDJE, a s dr. Pintarićem razgovarali smo o isusovačkoj baštini u Rijeci, ususret 400. obljetnici dolaska isusovaca u Rijeku, i ta je priča dostupna OVDJE.