Život uz radio: Si su morali mučat da nono i nona čuju ča se događa u svijetu

Uoči Svjetskog dana radija donosimo razgovor sa ženom čiji je život gotovo cijelo stoljeće isprepleten s radijskim signalom. Janja Šubat rođena u ratnim godinama, izbjeglica kao dijete, radnica, matičarka, pjevačica, organizatorica društvenog života na Heljinu, pokraj Rijeke i - prije svega - strastvena slušateljica radija. Njezina priča nije samo osobno sjećanje, nego i živa kronika vremena u kojem je radio bio prozor u svijet. 

Na Hreljinu gotovo da nema kuće koja nema svoju priču o Americi, pa je tako i radio na Hreljin došao, doduše iz Njemačke, ali zbog Amerike, govori nam devedestdvogodišnja Janja Šubat, koja i danas, s istim žarom kao nekad, svakodnevno pali radio – ali ne bilo koji, nego onaj koji govori o Krasici, Praputnjaku, Zlobinu i Rijeci. Jer, kako kaže, "to me više zanima nego što se događa negdje u vragu".

Radio je u njezin život ušao vrlo rano. Nonići su bili u Americi, odakle su slali novac, a radio je stigao iz Njemačke. Bio je to prvi radio u kući – zajedno s gramofonom. Ubrzo je njihova kuća postala središte sela.

- Nije bilo mjesta za sjesti. Ljudi su ležali i na podu, samo da čuju vijesti, prisjeća se Janja Šubat. 

S Hreljina su slušali Radio London – na hrvatskom jeziku. U tišini. Svi su morali biti mirni da nono i nona čuju što se događa u svijetu.

Struja se štedjela. Radio se palio samo kad su bile vijesti. Sve ostalo bilo je – luksuz.

Kasnije je gotovo svaka kuća imala radio. Uostalom, gotovo svaka kuća imala je i nekoga u Americi. 

- Sve su kuće građene američkim soldima", kaže uz osmijeh. Ljudi su odlazili brodom, radili, pomagali obitelji, a mnogi su se – unatoč svemu – vratili. "Ipak je doma doma". ističe naša sugovornica.

Rođena 1933., Janju Šubat rat je kao djevojčicu odveo u izbjeglištvo. 

Četiri godine provela je s obitelji po Lici i Bosni. Na Hreljin dolazi 1948. s majkom, ocem i sestrom. Kuća u kojoj su se skrasili bila je dar sudbine – nakon što je njihova izgorjela.

Radio je u njezinu kuću stigao kad je imala 14 ili 15 godina. A s godinama je postao stalni pratitelj – uz domaće pjesme koje su obilježile njezinu generaciju.

- Danas slušam pa ni ne razumijem što pjevaju, smije se i dodaje kako je je čak 70 godina pjevala u pjevačkom društvu.

Dvadeset godina radila je u brodogradilištu u Kraljevici. Kad je trebala dobiti nagradu za dva desetljeća rada, dobila je – mjesto šefice mjesnog ureda na Hreljinu. Tamo je provela 12 godina.

Uoči razgovora s Janjom Šubat, obavijestili su nas kako je "ona poženila pola Hreljina". 

- Pa jesam!, kaže bez lažne skromnosti. 

Organizirala je vjenčanja da budu svečana i dostojanstvena. Nabavljala lustere, čaše, piće – sve da mladencima taj dan ostane u najljepšem sjećanju.

Bila je i osnivačica ženskog, boćarskog i pjevačkog društva. "Niš’ nije bilo dok ja nisam došla", govori uz smijeh.

Razvoda je, kaže, bilo malo. Ponosna je na to.

I danas radio svira gotovo cijeli dan. Radio Rijeka, naravno. Ako joj se nešto i ne svidi, stanica se ne mijenja.

Voli Ferlina i ne zna ako će se nakon njega rodit netko takav. Vijesti su obavezne. Posebno je zanimaju lokalne teme. 

A kad igra Rijeka – to se ne propušta, govori nam Janja Šubat.

- Kad Ivan Ribarić govori, kao da gledam ekran. Točno znam tko je gdje, kud je balun išao, kaže. 

U njezinu životu radio je bio prozor u svijet. Danas je i dalje – glas koji povezuje.

Iza nje su brak, obitelj, šestero unučadi i praunučadi. S ponosom kaže da je bila stroga. "Moja svekrva bi rekla da sam ‘ko Hitler’, ali su me poštivali i slušali". 

U maloj "peglici" znala je petero djece odvesti na more. Ako netko prvi dan nije slušao – drugi dan bi ostao doma. "Metoda je bila takva", kaže. 

Svi danas znaju plivati. Svi su živi i zdravi. I to je, kaže, najvažnije.

Na pitanje žali li za nečim, odmahne rukom. "Ne žalim ništa. Sretna sam. Sve mi je dobro došlo u životu". 

Najviše joj nedostaje druženje kakvo je nekad bilo. Susjedi su se posjećivali, sjedili, "poćakulali", podijelili novosti.

- Danas mladi prođu, slušalica na uhu, ne znaju ni dobar dan reći. Ja bih im najprije maknula mobitele, kaže naša sugovornica odlučno. Smatra da treba više poštovanja prema starijima i više susreta uživo.

Jer, kako pokazuje njezin život, zajedništvo je ono što ostaje.

U 92. godini nema gorčine. Samo zahvalnost. Radio i dalje svira, Rijeka i dalje igra, a Hreljin i dalje živi – uz žene poput nje, koje su ga gradile, budile i držale na okupu.

I dok govori, jasno je: neke se stvari mijenjaju, ali toplina doma, glas radija i riječ "doma"– ostaju zauvijek.

Poslušajte cijeli razgovor: