Život uz radio: "Si su morali mučat da nono i nona čuju ča se događa u svijetu"

Uoči Svjetskog dana radija donosimo razgovor sa ženom čiji je život gotovo cijelo stoljeće isprepleten s radijskim signalom. Janja Šubat rođena u ratnim godinama, izbjeglica kao dijete, radnica, matičarka, pjevačica, organizatorica društvenog života na Heljinu, pokraj Rijeke i - prije svega - strastvena slušateljica radija. Njezina priča nije samo osobno sjećanje, nego i živa kronika vremena u kojem je radio bio prozor u svijet. 

Na Hreljinu gotovo da nema kuće koja nema svoju priču o Americi, pa je tako i radio na Hreljin došao, doduše iz Njemačke, ali zbog Amerike, govori nam devedestdvogodišnja Janja Šubat, koja i danas, s istim žarom kao nekad, svakodnevno pali radio – ali ne bilo koji, nego onaj koji govori o Krasici, Praputnjaku, Zlobinu i Rijeci. Jer, kako kaže, "to me više zanima nego što se događa negdje u vragu".

Radio je u njezin život ušao vrlo rano. Nonići su bili u Americi, odakle su slali novac, a radio je stigao iz Njemačke. Bio je to prvi radio u kući – zajedno s gramofonom. Ubrzo je njihova kuća postala središte sela.

"Nije bilo mjesta za sjesti. Ljudi su ležali i na podu, samo da čuju vijesti", prisjeća se Janja Šubat. 

S Hreljina su slušali Radio London – na hrvatskom jeziku. U tišini. Svi su morali biti mirni da nono i nona čuju što se događa u svijetu.

Struja se štedjela. Radio se palio samo kad su bile vijesti. Sve ostalo bilo je – luksuz.

Kasnije je gotovo svaka kuća imala radio. Uostalom, gotovo svaka kuća imala je i nekoga u Americi. 

"Sve su kuće građene američkim soldima", kaže uz osmijeh. Ljudi su odlazili brodom, radili, pomagali obitelji, a mnogi su se – unatoč svemu – vratili. "Ipak je doma doma". ističe naša sugovornica.

Rođena 1933., Janju Šubat rat je kao djevojčicu odveo u izbjeglištvo. 

Četiri godine provela je s obitelji po Lici i Bosni. Na Hreljin dolazi 1948. s majkom, ocem i sestrom. Kuća u kojoj su se skrasili bila je dar sudbine – nakon što je njihova izgorjela.

Radio je u njezinu kuću stigao kad je imala 14 ili 15 godina. A s godinama je postao stalni pratitelj – uz domaće pjesme koje su obilježile njezinu generaciju.

"Danas slušam pa ni ne razumijem što pjevaju", smije se i dodaje kako je je čak 70 godina pjevala u pjevačkom društvu.

Dvadeset godina radila je u brodogradilištu u Kraljevici. Kad je trebala dobiti nagradu za dva desetljeća rada, dobila je – mjesto šefice mjesnog ureda na Hreljinu. Tamo je provela 12 godina.

Uoči razgovora s Janjom Šubat, obavijestili su nas kako je "ona poženila pola Hreljina". 

"Pa jesam!", kaže bez lažne skromnosti. 

Organizirala je vjenčanja da budu svečana i dostojanstvena. Nabavljala lustere, čaše, piće – sve da mladencima taj dan ostane u najljepšem sjećanju.

Bila je i osnivačica ženskog, boćarskog i pjevačkog društva. "Niš’ nije bilo dok ja nisam došla", govori uz smijeh.

Razvoda je, kaže, bilo malo. Ponosna je na to.

I danas radio svira gotovo cijeli dan. Radio Rijeka, naravno. Ako joj se nešto i ne svidi, stanica se ne mijenja.

Voli Ferlina i ne zna ako će se nakon njega rodit netko takav. Vijesti su obavezne. Posebno je zanimaju lokalne teme. 

A kad igra Rijeka – to se ne propušta, govori nam Janja Šubat.

"Kad Ivan Ribarić govori, kao da gledam ekran. Točno znam tko je gdje, kud je balun išao", kaže. 

U njezinu životu radio je bio prozor u svijet. Danas je i dalje – glas koji povezuje.

Iza nje su brak, obitelj, šestero unučadi i praunučadi. S ponosom kaže da je bila stroga. "Moja svekrva bi rekla da sam ‘ko Hitler’, ali su me poštivali i slušali". 

U maloj "peglici" znala je petero djece odvesti na more. Ako netko prvi dan nije slušao – drugi dan bi ostao doma. "Metoda je bila takva", kaže. 

Svi danas znaju plivati. Svi su živi i zdravi. I to je, kaže, najvažnije.

Na pitanje žali li za nečim, odmahne rukom. "Ne žalim ništa. Sretna sam. Sve mi je dobro došlo u životu". 

Najviše joj nedostaje druženje kakvo je nekad bilo. Susjedi su se posjećivali, sjedili, "poćakulali", podijelili novosti.

"Danas mladi prođu, slušalica na uhu, ne znaju ni dobar dan reći. Ja bih im najprije maknula mobitele", kaže naša sugovornica odlučno. Smatra da treba više poštovanja prema starijima i više susreta uživo.

Jer, kako pokazuje njezin život, zajedništvo je ono što ostaje.

U 92. godini nema gorčine. Samo zahvalnost. Radio i dalje svira, Rijeka i dalje igra, a Hreljin i dalje živi – uz žene poput nje, koje su ga gradile, budile i držale na okupu.

I dok govori, jasno je: neke se stvari mijenjaju, ali toplina doma, glas radija i riječ "doma"– ostaju zauvijek.

Poslušajte cijeli razgovor: