Adriana Katić: "Kad mi kažu da nešto ne mogu, znam da ću to odraditi"

Riječanka Adriana Katić slijepa je od rođenja, studira socijalni rad u Zagrebu, bavi se amaterskom glumom i trenira tajlandski boks. Uoči Međunarodnog dana bijelog štapa za Radio Rijeku govorila je o samostalnosti, preprekama s kojima se susreće i važnosti razumijevanja osoba s oštećenjem vida.

Kako izgleda svakodnevica osobe koja ne vidi?  Koliko prepreka proizlazi iz samog oštećenja vida, a koliko iz neprilagođenosti okoline i sustava? O tome je u emisiji Klasa optimist Radio Rijeke govorila Riječanka Adriana Katić, studentica socijalnog rada na Pravnom fakultetu u Zagrebu.

Njezini su dani ispunjeni predavanjima, vježbama i seminarima, kazališnim probama te treninzima tajlandskog boksa. U Zagrebu je pronašla i dvoranu u kojoj trenira zajedno sa svojim psom vodičem Fantom, a posebno ističe podršku ljudi koji su joj omogućili da se bavi sportom unatoč izazovima koje takav trening donosi.

- Dvoranu ne čine zidovi, dvoranu čine ljudi, istaknula je Adrijana, govoreći o iskustvu u dvorani u kojoj trenira.

Dugo je tražila mjesto na kojem bi mogla vježbati, ali nailazila je na odbijanja zbog psa vodiča ili sljepoće. U ovoj je dvorani, kaže, naišla na drukčiji pristup.

- Nikad nisam dobila rečenicu "ne može". Uvijek je bilo "riješit ćemo, naći ćemo neki način", opisala je iskustvo koje joj puno znači.

Podrška roditelja pomogla joj je u osamostaljivanju

Adriana je slijepa od rođenja, a važnu ulogu u njezinu odrastanju imali su roditelji, koji su nju i njezina starijeg brata Filipa odgajali na jednak način, dajući im obveze i odgovornosti u skladu s njihovim mogućnostima.

- Nikad nije bilo: Ti sad ne vidiš pa nešto ne možeš. Nego: Možda to ne možeš napraviti na taj način, ali idemo pronaći način na koji ti to možeš, prisjetila se.

Takav pristup pomogao joj je i u odluci da ode na studij u drugi grad. Iako je u početku bila nesigurna i pitala se kako će se snaći u Zagrebu, roditelji su joj pružali bezrezervnu podršku. Istodobno je bila svjesna da joj Zagreb nudi više mogućnosti nego što ih je imala u Rijeci.

Ipak, samostalnost donosi i konkretne izazove. Na fakultetu se predavanja često održavaju na različitim lokacijama i u različitim zgradama, pa je u kratkom vremenu potrebno stići s jedne lokacije na drugu, pritom koristiti tramvaj ili autobus i ne kasniti na nastavu. U takvim situacijama pomoć kolega mnogo joj znači.

Pas vodič nije GPS: važno je ne ometati ga dok radi

Jedna od važnih poruka koju Adriana želi prenijeti odnosi se na pse vodiče. Njih se tijekom rada ne smije dirati, hraniti, dozivati niti im se obraćati jer im se tako odvlači pozornost, a to može ugroziti sigurnost osobe koju vode.

- Ja moram znati trasu, moram znati kamo trebam ići. Ja ga usmjeravam, a on je taj koji mora voditi računa da sigurno stignemo do cilja, objasnila je.

Pas vodič, dakle, nije GPS. Osoba koja se njime služi mora znati kamo želi stići i usmjeravati ga, dok pas pomaže u sigurnom kretanju i svladavanju prepreka.

Adriana se posebno osvrnula na situacije u prometu, kada ljudi znaju dozivati psa s druge strane ceste. Budući da ne vidi što se događa s njezinim psom Fantom, takvo ponašanje može biti opasno i za nju i za njega.

Ako netko želi pomaziti Fanta, najprije treba pitati Adrijanu. Ona će to dopustiti kada okolnosti dopuštaju, primjerice na mirnom mjestu, ali ne dok je pas na zadatku. Važno je da tada ostane koncentriran jer mora procjenjivati prepreke i pomagati joj da sigurno prijeđe cestu.

Odbili su joj ulazak u autobus, a zbog taksija je strahovala izlaziti iz kuće

Unatoč edukacijama i javnim kampanjama, osobe s oštećenjem vida i dalje se susreću s nerazumijevanjem i preprekama u svakodnevnom životu.

Adriana je ispričala kako joj je u Rijeci bio odbijen ulazak u autobus, iako je imala kupljenu kartu, a razlog je bio pas vodič. Slične je situacije doživljavala i s taksiprijevoznicima, čak i kada bi unaprijed najavila da putuje sa svojim psom vodičem Fantom.

Bilo je i vrlo neugodnih situacija, uključujući prijetnje. Nakon nekoliko takvih iskustava zaredom počela je osjećati strah pri izlasku iz kuće.

- Sa strahom sam izlazila iz kuće jer sam se bojala na što ćemo danas naići, ispričala je.

Trudila se mirno objasniti svoja prava i zakonske odredbe, no ponavljanje takvih iskustava utjecalo je na njezin osjećaj sigurnosti. Ponekad je imala dojam da se mora unaprijed postaviti obrambeno kako bi se zaštitila.

U Zagrebu koristi i uslugu videćeg pratitelja, koji joj pomaže pri odlasku liječniku i u drugim situacijama u kojima joj je potrebna pomoć. 

O tome koliko je takva usluga dostupna svima kojima je potrebna nije mogla govoriti sa sigurnošću, ali primjećuje da njezin pratitelj ima vrlo mnogo obveza i nastoji pomoći koliko god može.

Prije nego što ponudite pomoć, pitajte je li potrebna

Kako se ponašati kada susretnemo osobu s oštećenjem vida? Prema Adrianinim riječima, jedna od najčešćih pogrešaka jest pomaganje bez prethodnog pitanja.

- Prije nego što krenete pomagati, samo priđite i pitajte treba li vam pomoć, poručila je.

Ako osoba kaže da joj pomoć nije potrebna, to ne treba shvatiti osobno. Možda se u tom trenutku dobro snalazi ili želi samostalno dovršiti ono što je započela.

Adriana ističe i da nema potrebe izbjegavati uobičajene izraze poput "vidjeti" niti gestikulaciju tijekom razgovora. 

Živi u svijetu u kojem većina ljudi informacije prima vidom i smatra da je prirodno da se ljudi služe svojim uobičajenim načinima komunikacije.

Problem nastaje kada joj se smjer pokušava objasniti riječima poput "ovdje" i "tamo", bez dodatnog pojašnjenja. U takvim situacijama jednostavno zamoli sugovornika da joj objasni kamo treba ići.

Smatra da je važno otvoreno razgovarati o potrebama i pronaći način komunikacije koji odgovara objema stranama.

Odabir studija socijalnog rada za Adrijanu je bio prirodan korak. Razmišljala je i o psihologiji te edukacijskoj rehabilitaciji, ali privukli su je spoj pravnih i društvenih predmeta na socijalnom radu i praktična iskustva tijekom studija. 

Oduvijek je, kaže, znala da želi odabrati zanimanje u kojem će raditi s ljudima.

Ne voli kada drugi unaprijed procjenjuju što može ili ne može učiniti samo zato što ne vidi. Takve je procjene ponekad motiviraju da pokaže kako je moguće pronaći drukčiji način.

- Mislim da je najbolji poticaj kad netko kaže da nešto ne mogu. E, onda znam da ću to odraditi, rekla je.

Ipak, naglašava da nije uvijek moguće sve učiniti na uobičajen način te da je važno prihvatiti i vlastita ograničenja. Bitno je, smatra, ne donositi zaključke unaprijed, nego pokušati pronaći rješenje ondje gdje je to moguće.

Na kraju razgovora, na pitanje što bi voljela da ljudi zapamte o njoj, a ne samo o njezinoj sljepoći, izdvojila je poruku koju smatra važnom za svakoga: treba biti uporan i slijediti svoje snove, koliko god njihovo ostvarenje ponekad bilo teško.

- Budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu, poručila je Adriana Katić u emisiji Klasa optimist Radio Rijeke. Poslušajte: