Arsen Dobrijević: Obnova tradicijskih barki čista je emocija

Mnogo je ljudi i udruga na Kvarneru i kvarnerskim otocima, koji primjerom potvrđuju nastojanje da se poticanjem obnove starih barki, te organizacijom festivala i regata tradicijskih plovila, od nestanka i zaborava sačuva vrijedan dio pomorske baštine.

Neovisno o poslu kojim se bavi, poduzetnik Arsen Dobrijević velik dio radnog prostora svoje tvrtke u naselju Orehovica kod Rijeke namjenski koristi za obnoviteljske zahvate na starim plovilima, a s tim je ciljem prije nešto više od godine dana osnovao udrugu Nave Liburna. 

Arsen Dobrijević je već osam godina u posjedu lovranskog guca, kojeg je, kaže, obnovio njegov dobar prijatelj Ivan Pavelić. To je bio jedan od motiva da očuvanju pomorske baštine dodatno pridonese osnivanjem udruge te pokretanjem novih projekata obnove tradicijskih plovila. Njih, kako kaže, nije dovoljno obnavljati, već ih treba i koristiti, ovladavajući vještinom veslanja i jedrenja, te sudjelovanjem na regatama festivalima i sličnim manifestacijama. Nitko na takva događanje ne dolazi kako bi nešto osvojio, jer najveća je nagrada, ističe Dobrijević, saznanje da si obnovio i sačuvao barku koja može ploviti. 

I zato su pod okriljem udruge Nave liburna u dijelu Dobrijevićevog poslovnog prostora na Orehovici neki obnoviteljski projekti već pokrenuti. S tim je ciljem znalac drvene brodogradnje Damir Haramija u prostor dopremio svoje strojeve, pa je jedan lovranski guc već obnovljen i drugi pred završetkom, a radovi dobro napreduju i na pasari, duljine 4,5 metra. Na dvorišnom „lageru" za obnovu, koja će započeti kad udruga osigura dovoljno novca, nalazi se još jedan lovranski guc, zatim leut star šezdesetak godina, te nekad vrlo popularno plovilo barka L-5. 

U provedbi obnove tradicijskih plovila neprekidno se „lome koplja" oko toga, koliko je dopušteno, uz tradicionalne, koristiti neke suvremenije materijale. Arsen Dobrijević, na primjeru svoje barke ističe, kako dopustivim smatra korištenje suvremenih materijala za vanjsku impregnaciju trupa. Naime, kako plovilo nema stalnog veza, pojašnjava, već se uglavnom nalazi na suhom, vrlo bi se brzo rasušilo bez zaštite nekim suvremenijim materijalima. Oni mogu produljiti vijek barke, a važno je, zaključuje Dobrijević, da se tijekom obnove ne mijenjaju izgled, odnosno forma i način plovidbe karakterističan za tradicijsku barku. 

Budućnost cijele priče vezane uz njihovu obnovu treba, prema riječima Arsena Dobrijevića, podići do razine samoodrživog projekta, koji bi pokrio nemale troškove radova i materijala, što zasad nije slučaj. Drugim riječima, u ovom je trenutku emocija glavni pokretač svega onoga što se trenutačno događa ili se treba dogoditi oko Udruge Nave liburna. A jedna je emocijama prožeta priča dijelom obilježila i obnoviteljsku inicijativu Arsena Dobrijevića. 

Kada je imao 18 godina njegov je pokojni otac, u dogovoru s njim, odlučio prodati starog obiteljskog guca, građenog u Korčuli, te ga zamijeniti novom, tada modernom jedrilicom. Međutim, s vremenom je odlučio provjeriti gdje je i u kakvom je stanju stari guc, te ga, ako je ikako moguće, vratiti u vlasništvo obitelji. Priča nije imala sretan završetak, iako je na Rabu pronašao lokaciju barke, koja je, nakon promjene dvojice vlasnika, isprva propadala na vezu, da bi potom, zbog sigurnosti ostalih plovila, bila izvađena iz mora te ostavljena na smetlištu. 

Unatoč tome, Arsen Dobrijević nije odustajao, odlučivši da će starog guca popraviti, no kada je nazvao Rab s namjerom da dođe preuzeti barku, saznaje kako je samo dva tjedna prije njegovog poziva preko barke prešao bager, te da je od nje ostalo sačuvano samo kormilo. Sjećanje na to, zaključuje Dobrijević, i danas budi emocije, a mi bismo pridodali, kako iz svega treba izvući pouku da niti jednu aktivnost, vezanu uz očuvanje pomorske baštine, ne treba odgađati, jer sutra bi već moglo biti prekasno. Poslušajte: