Matija Vigato
Foto: Jan Defrančeski / -
Videoigre kao jedan od najnovijih umjetničkih oblika još uvijek nisu dovoljno istražene u filozofiji umjetnosti. Razmatramo problematiku narativnosti kao važnoga strukturalnog obilježja videoigara. Gošća je Matija Vigato, magistra filozofije, asistentica na Katedri za ontologiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu.
“"Vječnost je svijeta dijete koje se igra kamičcima ili kockicama – djetetova je igra pravo carstvo", napisao je Heraklit u fragmentu 52. Nakon toga je Platon za slobodu filozofske misli i njezinu samosvršnost odnosno usmjerenost prema cilju isticao da nije posrijedi nešto drugo doli igra, koja se u vlastitoj bîti iskazuje ozbiljnijom od svega što ljudi običavaju držati ozbiljnim i zbiljskim.”
Iz uvodnoga teksta
Objašnjavamo neke povijesne utjecaje na interaktivni narativ, specifičan za videoigre, predstavljamo debatu između naratologije i ludologije u kojoj se propituje njihova bît te odnos igre i narativa.
- Sve je počelo velikim djelima kao što su "Uliks" Jamesa Joycea, "Vrt razgranatih staza" Jorgea Luisa Borgesa ili "Blijeda vatra" Vladimira Nabokova, u kojima su ponuđene interne reference za kretanje po knjizi. Brojna slična djela dovela su do razvitka vrste "gamebook", nazivane i "choose your own adventure books" prema istoimenoj kolekciji dječjih knjiga osamdesetih godina 20. stoljeća, objašnjava Matija Vigato.
Dohvaćamo se koncepata anakronije književnoga kritičara Gérarda Genettea, koji se primjenjuju na vremensko-prostorne dimenzije videoigara.
“Odnos narativa i igre samo je jedan problem videoigara s obzirom na pitanje narativnosti. Cijeli niz problema proizlazi iz dvije sastavne dimenzije svakog narativa, a to su vrijeme i prostor.”
Matija Vigato
Emisiju Kozmos i etos koja je na rasporedu 17. ožujka u 08:45 na Trećem programu Hrvatskog radija možete poslušati i u Slušaonci.