Nebojša Lujanović: Roman "Tvornica Hrvata" nije politička satira

Književnik i znanstvenik Nebojša Lujanović u svojem novom romanu „Tvornica Hrvata“ dotiče rat u Bosni i Hercegovini, promotren iz kaosa u koji se pretvorio do jučer gotovo idiličan život male hrvatske obitelji koja je prebjegla u Zagreb i koja se, kako sami njezini članovi (did, majka, sin i kći) konstatiraju, "jedina nije snašla". Lujanović, međutim, ne podliježe toj za roman zanimljivoj građi jer piše razmjerno ohlađene ruke. 

Vrlo brižno selektirajući ratne sudbine i tegobe izbjegličkog života, Lujanović stvara priču koja teče svojim tokom i ima svoja pravila kako strukturira iskustvo, što svjedoči svaka minuciozno građena dionica teksta. On u nekom smislu štedi čitatelja jer ne trguje emocijama nego se trudi da priča zadrži svoj status priče. Upitali smo ga što mu omogućuje perspektiva dječaka-pripovjedača pred pubertetom.

- Ta pozicija djeteta proizvodi niz komičnih zgoda jer on ne razumije i ne povezuje neke stvari. Ali on ne povezuje ono što nije ni moguće povezati jer se pokazuje da te apsurde ni odrasli ne mogu povezati. Otegotna je okolnost što nezreli pripovjedač ne može neke stvari uočiti. Ja mogu sugerirati, ali su mi ruke vezane.

Na pitanje osjeća li povezanost s romanom Igora Beleša „Listanje kupusa“, koji također o ratu govori iz perspektive dječaka, Lujanović kaže da vrlo cijeni Beleševu knjigu, ali da mu je po temi najbliži roman Ivane Bodrožić „Hotel Zagorje“.

- Ovaj se roman trebao zvati „Hotel Sahara“. Nastala je negdje u to vrijeme skica za roman, i kad je Ivana objavila „Hotel Zagorje“, shvatio sam da za „Hotelom Sahara“ nema nikakve potrebe jer su to slična iskustva, i tu bi bilo ponavljanja. Zato sam sve to odbacio da bi na kraju, petnaest godina poslije, važnost preuzela samo jedna scena iz te moje skice, epizoda s dokumentima, koja je u srži ove verzije.

Lujanović odgovara na pitanje o samom naslovu knjige „Tvornica Hrvata“ i pojašnjava je li naslov previše kontroverzan i je li odmogao ili pomogao recepciji?

- On je pomogao s te strane što intrigira, što je zanimljiv, ali je možda, u nekim situacijama, i odmogao zato što neki čitatelji očekuju plitku, površnu političku satiru, ili protudržavnu propagandu, a ne očekuju jednu obiteljsku priču, što taj roman, u konačnici jest. „Tvornica Hrvata“ je naslov koji referira na „tvornicu“ za proizvodnju dokumenata za ljude koji su Hrvati po svemu, samo to nisu još birokratski. Možda, na nekoj metaforičkoj razini, ovo više nije priča o devedesetima, ni o ratu, niti o bosanskim Hrvatima, nego je to priča o univerzalnoj temi: da nekad bez žiga, pečata, nečijeg birokratskog blagoslova, vi ne možete nastaviti dalje sa svojim životom.