U emisiji Svjetovi i nazori možete poslušati razgovor s francuskim psihoanalitičarem Fethijem Benslamom, u prijevodu Gorana Vujasinovića. Benslama je u francuskoj javnosti poznat kao stručnjak za pitanja islama kojemu pristupa iz psihoanalističke perspektive.
Posebno se bavi pitanjima islamskog fundamentalizma i samožrtvovanja. U razgovoru koji slijedi Benslama objašnjava porive i motive terorističkih napada radikalnog islamizma kao i transformacije islama u posljednjih stotinjak godina koje su dovele do fundamentalističkih tendencija.
Ulomak iz emisije.
1. U slučaju islamizma, koji njegov dio pripada religijskome, a koji dio svetome? Pišete da bi "temeljni cilj islamizma bio stvaranje ultrareligijske moći koja obnavlja arhajsku svetost i žrtvovanje". Jesmo li uistinu u religijskome ili pak u svetome?
- Trebalo bi razjasniti upotrebu tih riječi, kaže Fethi Benslama. Pojam religije vrlo je neprikladan i za judaizam i za islam. Njime se služimo zato što je taj pojam uvriježen u modernom rječniku, ali "religija" u islamu ne znači ništa; ona nije pojam kojim muslimani označavaju svoj način bivanja muslimanom. Imaju drugi pojam, din, što znači dug ili potraživanje. Potraživanje je od drugoga i prema drugome, u bliskoj svezi. Stoga bismo mogli reći da je potraživanje spona, ali nije isto reći "religija" i "dug". Isto vrijedi i u judaizmu, gdje se ona također odnosi na dug.
Što se tiče pitanja svetoga, možda nas pri razradi suprotnosti između svetačkoga i svetoga zanima Emmanuel Levinas. Sveto je prijeteće jer je na strani moći, suviška i straha, i nema svetoga bez straha. Svetac je pak poniznost, potraga za idealom mira. Ako te pojmove protumačim freudovskim kategorijama, reći ću da je sveto na strani tabua, dok je svetačko pak na strani totema, mrtvog i miroljubivog oca, dakle, ograničavanja užitka. Suprotno tome, u svetome je užitak sveprožimajući i uznemirujući. Pojam religije pripada jeziku kršćanstva i njegova projekcija na druge institucionalne vjeroispovijedi briše njihovu specifičnost. Rad na toj temi mora se nastaviti u psihoanalizi jer kristijanocentrizam Freuda i Lacana, dakako na različite načine, sprečava uistinu diferenciran pristup u okviru monoteizama.
Islamizam je ideologija koja proistječe iz islama kao religije i koja teži usponu na vlast; islamski radikalizam je integrizam. Riječ "islam" postala je problematična. Važno je to što taj širok pokret koji proistječe iz islama iskorištava sveto kao sredstvo obnove moći vjernika suočenih sa sekularizacijom, i stvara imanentno sveto. Svetačko je druga stvar, ona nas navodi na duhovnost. Danas je zanimljivije razmotriti stvari s te potonje strane u psihoanalizi nego govoriti o religiji onako kako o njoj danas govorimo. U biti, islamistički pokreti žele iznova sakralizirati ono što je sekularizacija desakralizirala kako bi umetnuli svoju vlastitu svetost. Zapravo, najviše me zanima što se događa u procesu sekularizacije, njezine posljedice, političke i subjektivne.
Mislim da psihoanaliza može u tom procesu sekularizacije pokazati uloge onoga što nazivamo nagonskim. Nagon, kako ga se razumije u današnjim diskursima, poprima auru intelektualnoga. No, riječ je o tijelima, i psihoanaliza, koja je i sama rezultat rascijepa koji se otvorio u ljudskom poimanju, u religijskoj koncepciji svijeta, ne gubi iz vida činjenicu da ono što je odvojeno nije posve izgubljeno nego je objekt potiskivanja. Mislim da psihoanaliza ima što reći o tim pitanjima. Zašto ljudi odjednom prihvaćaju smrt u ime religije? To ne može objasniti ni sociologija ni političke znanosti. One opisuju "kako" ali ne i "zašto". Vjerujem da psihoanaliza može reći nešto važno o tome što je sekularizacija učinila u smislu promjene temeljnih sklopova ljudskog bića, što je ostalo od staroga u nesvjesnome, i čega više nema.
2. U tom smislu, možemo li razlikovati uništenje idola, uništenje drugih i uništenje samoga sebe? Pišete: "Katkad je svrha riskiranja života čuvati nešto što se subjektu čini dragocjenijim od života." To shvaćanje možemo zastupati kad je riječ o samoubojstvu, ali možemo li na isti način razumjeti i uništavanje idola – spominjete Buddhe u Afganistanu, zatim Palmiru i tako dalje.
- Ne, to nije isto. Ako im je nešto zajedničko, to je pitanje pročišćenja. Ljudsko biće može se željeti čistiti sve dok više ne bude imalo tijelo. Zato sam u jednom trenutku prihvatio paradigmu Cotardova sindroma. Jedna od glavnih dimenzija pročišćenja u monoteizmu je ikonoklazam, uništavanje idola. Općenito govoreći, u monoteizmu idol je nečistoća sama. Oni koji se raznesu misle da postižu potpuno pročišćenje. Čistoća je upravo ono najopasnije u ljudskom umu. Čistoća i nagon prema smrti doista idu zajedno, to je očito.
Emisija Svjetovi i nazori je na rasporedu u nedjelju u 10 35 na Trećem programu Hrvatskoga radija
Programe Hrvatskoga radija slušajte na svojim pametnim telefonima i tabletima preko aplikacija za iOS, Android i Huawei.
