Razgovor s budućim nobelovcem Lászlóm Krasznahorkaijem 2010. u Zagrebu

Vijest o dodjeli Nobelove nagrade za književnost Lászlu Krasznahorkaiju u Hrvatskoj je dočekana s ovacijama i bez previše iznenađenja. Riječ je o u nas prevođenom, dobro znanom i vrlo cijenjenom piscu koji je godinama bio među favoritima za tu najprestižniju književnu nagradu. No 2010. kada je prvi puta nastupio u Hrvatskoj kao pisac i to na Festivalu europske kratke priče još nijedno njegovo djelo nije bilo prevedeno, a hrvatska ga je publika poznavala samo preko filmova kultnog mađarskog redatelja Béle Tarra. Otkrio mi je tom prilikom da u mladosti nije sanjao o spisateljskom pozivu. Izdržavao se različitim jednostavnim poslovima i kako kaže „vukao kroz život“. Što ga je navuklo na spisateljski put?

- Ima jedna priča iz vremena kad više nisam bio jako mlad, ima sam otprilike 21 godinu. U tadašnjem političkom sustavu Mađarske živio sam na osebujan način, tonuo sam kako bi možda Gorki rekao, iako iz drugačijih razloga. Nisam želio živjeti u okvirima koji su mi nametnuti rođenjem ili studijem. Otišao sam priprostim ljudima. Tonuti, ići prema dnu – to u čitavoj srednjoj Europi, ne samo u Mađarskoj, ima prizvuk, značenje s kojim se ne slažem. Ja sam te priproste, donje slojeve doživljavao kao svoje prirodno okruženje. Posao je bio obvezatan u našoj socijalističkoj stvarnosti i ja sam tada radio kao noćni čuvar na jednoj seoskoj farmi. Za mene je to bilo rajsko stanje, danju sam mogao spavati ili samo bivati, a noću sam bio okružen s više od tri stotine krava. Biti sa životinjama i danas smatram rajskim stanjem. 

No kad sam se jednog ranog jutra vratio u kuću, domaćin mi je rekao: Lászlo, moraš nam pomoći, uskoro dolazi čovjek koji će sterilizirani odojčad. To je bio rutinski postupak u seoskom miljeu, no za mene kao građansko dijete bio je potpuno nepoznat. Moj zadatak bio je čvrsto držati stražnje dvije noge. Čovjek je došao, bio je visok, imao je dugačak mantil, ogroman nos i usko lice. Nije rekao gotovo ni riječi, samo je popio obvezatnu rakiju i krenuli smo na posao. Bilo je prestrašno! S domaćinom sam morao donositi životinje jednu za drugom, one su naravno skvičale, a čovjek je sasvim polako iz svoje torbe izvadio veoma oštar, maleni nož. Ja sam neprestano morao držati stražnje noge, no nisam mogao gledati što radi, zato sam podigao glavu i vidio da se na horizontu pojavljuje sunce. No to sunce bilo je smeđe. Nije imalo neku normalnu crvenu ili žutu boju. Ta scena, ako smijem tako reći, učinila me piscem.

Morao sam naći formu kroz koju bih preradio čitavu tu stvarnost koju sam tamo proživljavao. No mislio sam tada da ću napisati samo jednu knjigu, nisam namjeravao postati piscem. Ništa nisam želio postati. Otprilike pet godina pisao sam tu svoju prvu, a tada sam vjerovao i zadnju knjigu pod naslovom "Sotonski tango". No knjiga je bila uspješna što je bilo neobično u tadašnjoj Mađarskoj za jednu antikomunističku knjigu. Doduše, ja uopće nisam pisao političku knjigu, nego sam opisivao stanje koje je moglo biti bilo gdje u srednjoj Europi. Ljudi su bili zapanjeni - "pa mi živimo u takvom stanju, a to stanje je užasno".

Nekoliko godina nakon toga na svoju sam nesreću pročitao tu svoju knjigu i bio sam prilično nezadovoljan. Shvatio sam da ta knjiga nije ono što sam htio napisati, pa sam odlučio opet pokušati. Knjige dolaze jedna za drugom, a ja ostajem nezadovoljan i uvijek iznova pišem tu svoju prvu i jedinu knjigu. U međuvremenu se naravno mnogo toga događalo, živim na različitim mjestima i u različitim zemljama, ponekad mi se čini da se previše zbiva, a ponekad da se ne zbiva ništa i da se još uvijek nalazim u seoskoj kući pored visokog čovjeka s nožem koji je napravio nešto – sa mnom.

Pad Berlinskog zida u srednjoj i istočnoj Europi dočekan je euforično i s puno nade, no danas nakon što smo nedavno obilježili i dvadesetu godišnjicu tog prijelomnog događaja, mnogi su razočarani.

- Slom komunističkog sustava skupa sa Sovjetskim Savezom bila je fantastična stvar, ali te euforične 1989. bio sam malo trjezniji od svojih kolega umjetnika. Svi moji kolege intelektualci vjerovali da ćemo u srednjoj Europi bez komunističkog režima i Sovjetskog Saveza izgraditi novu i našu zemlju. Kad sam sasvim diskretno pokušao pitati: " zar s istim ljudima?", nisam bio popularan. No sada dvadeset godina kasnije ljudi vide da problem nije samo u lošem i nehumanom političkom režimu, nego u samom čovjeku, a to ne možemo promijeniti.

Nimalo ne začuđuje činjenica da je međunarodnu nagradu „Brücke Berlin“, pogotovo što se ona odnosi na srednju i istočnu Europu, odnio mađarski pisac. Suvremena mađarska književnost vrlo je uspješna za jedan mali jezik, pogotovo u Njemačkoj.

Mađarska je književnost posljednja dva stoljeća bila vrlo jaka u poeziji, no svijetu je to ostalo nepoznato jer je poezija teško prevodiva. Proza se nije osobito isticala. No sredinom sedamdesetih otpočeli su sasvim novi procesi u mađarskoj prozi, dogodio se prozni boom s Miklósom Mészölyem, Gezom Otligom, Imreom Kerteszom i nekim mlađim autorima kao što sam tada bio ja sredinom osamdesetih. Od Petera Esterhazya do Pétera Nádasa, izredalo se mnogo Petera i Laszla, a to je bilo nešto novo. 

Mađarska stvarnost je specifična, baš kao i hrvatska, albanska ili japanska, pa se i u književnosti moglo pronaći različitih krajnosti. Do početka devedesetih njemačka, francuska, španjolska i talijanska prijevodna literatura bile su pomalo iscrpljene i pojavila se potreba za nečim novim. Poljska književnost već je bila prisutna u svjetskoj književnosti, s fantastičnom proznom produkcijom, ali i češka, rumunjska ili književnosti bivše Jugoslavije, ali mađarska ne. I mi smo imali primjerice jednog Krúdya, ali nitko nije mogao probiti taj zid, tek je Imreu Kerteszu i Peteru Esterhazyu to pošlo za rukom. 

U čemu je tajna? Ne znam. To je melankolična književnost, mađarski humor je malo drugačiji od hrvatskog, češkog ili poljskog. Zapadna Europa možda je trebala distancu, upravo tamo je mađarska književnost uspješna, a slabo prolazi u Sjedinjenim Državama, nije lako ni u istočnoj Aziji. U Kini imamo dosta prijevoda, ali to je jako velika zemlja. Važno je da nas tamošnje mlade generacije mogu čitati, ali zapravo ne znamo kako to tamo djeluje. Prije nekoliko mjeseci bio sam na Pekinškom sveučilištu i imao ogromnu publiku, više od pet stotina mladih ljudi. Pitao sam se zašto i što to oni znaju o nama, ali sam saznao da je film koji je nastao po predlošku moje knjige „Sotonski tango“ internetom dospio i do Kine. Tamo je, iako je to ilegalno, ali meni vrlo simpatično, uobičajeno knjige prevoditi i širiti internetom. Gotovo svi u publici su poznavali i taj film i moju knjigu, iako nema službenog prijevoda.

Već dvadeset pet godina redatelj Béla Tarr radi isključivo po predlošcima Krasznahorkaijevih knjiga. Kako izgleda ta suradnja i što ih veže?

Poštovanje, poštujem rad Béle Tarra. Svim sredstvima trudim se pomoći njegovu radu, iako ta moja sredstva nisu toliko važna. Upravo radimo na filmu pod naslovom „Torinski konj“. Riječ je o konju koji je odigrao važnu ulogu u životu Friedricha Nietzschea. Kako ja pomažem? Nisam scenarist, a Béla ne radi književnu adaptaciju, u tome se potpuno slažemo. Raduje me što u mojim knjigama nalazi inspiraciju i pokušavam s njim podijeliti cijelu pozadinu svojih razmišljanja. Govorim mu o tome sve dok nisam apsolutno siguran da me apsolutno razumio. Zajedno s njegovom ženom koja je najvažnija suradnica, odlučujemo i o nekim praktičnim stvarima kao što su glumci ili mjesta snimanja. Na kraju zajedno odabiremo što ostaje, a što ćemo izbaciti iz filma. Prilično sam uvučen u te filmove, no oni apsolutno i stopostotno ostaju djela Béle Tarra.

Na Festivalu europske kratke priče Krasznahorkai je čitao svoje dojmljive kratke proze, no u njegovoj bibliografiji ipak prevladavaju romani.

Kratke priče su mnogo gušće i koncentriranije, nego romani. Vrlo rado koristim kratku formu. Moji izdavači u različitim zemljama najviše cijene romane, negdje pri sredini njihove vrijednosne skale su priče, a posve pri dnu su eseji, poezija gotovo da ne ulazi u tu ljestvicu. Smeta me taj pritisak da pišem romane jer to nije uvijek najbolja forma za ono što želim postići svojim prvijencem koji još uvijek pokušavam napisati. 

Intervju u cijelosti poslušajte ovdje