Pola stoljeća Slovačkog kulturno umjetničkog društva Franjo Strapač

Pola je stoljeća proteklo od osnutka Slovačkog kulturno umjetničkog društva Franjo Strapač iz Markovca Našičkoga. Bio je to prijedlog mladih Slovakinja Mire i Julke Zavada, Vesne Krištofik i prve koreografkinje Slavice Ćutek. Potporu mještana su imali. Slovaci u Markovcu Našičkom bili su sretni i ponosni da se na taj način i formalno organiziraju i da njihova mladost njeguje tradiciju onih kojima je mladost sjećanje na neke minule i u njih duboko upisane godine i uspomene.

Prvi je službeni naziv glasio Folklorno društvo Slovaci, a potkraj sedamdesetih godina ime je promijenjeno u Folklorno društvo Franjo Strapač. Strapač je, naime, bio pripadnik čehoslovačkoga bataljuna „Jan Žiška z Trocnova". I zasigurno nije slutio da će njegovo ime tako često biti spominjano u kontekstu slovačkoga folklora u nekom novom, digitalnom dobu. Pedesetu obljetnicu Društvo obilježava i oživljavanjem uspomena preko društvenih mreža - na fejsbuk stranici mogu se vidjeti fotografije mnogih Markovčana i Našičana koji su dio svojega djetinjstva, mladenaštva, a i poslije, u zreloj dobi, proveli kao plesači i plesačice u „Strapaču".

„Franjo i ja - prijatelja dva", naziv je to uz koji se na toj društvenoj mreži nižu fotografije minulih vremena, ali i živih, budnih uspomena na dane kada su mnogima noge s lakoćom izvodile složene plesne korake i kada su mogli plesati dugo, dugo. Komentara ispod fotografija ne manjka. Sve su odreda to sjećanja na djetinjstvo i mladost koju je folklor itekako obogatio i omogućio im mnogobrojna putovanja.

Godinu po godinu, Markovac Našički i Našice postali su epicentar slovaštva u Hrvatskoj. I danas najveći broj pripadnika slovačke nacionalne manjine živi upravo u tim mjestima. Našice su središte Slovaka u Republici Hrvatskoj, u tom je gradu i Slovački centar za kulturu Našice i Središnja knjižnica Slovaka u Republici Hrvatskoj.

A u Markovcu Našičkom nalazi se i hram slovaštva. To je Drevenica, veliko drveno zdanje napravljeno prema uzoru na tradicijsku slovačku drvenu kuću. Otvorena je 2007. godine i od tada se u Drevenici pleše, pjeva, slavi sa slovačkim predznakom. Nema kuće u Markovcu Našičkom da netko iz nje nije dolazio u Drevenicu i bio dijelom slovačke priče; kroz folklor, pjesmu ili druženje.

Kada u Markovcu spomenete ime Markovčanke Branke Bakse, to je znak jednakosti sa slovačkim folklorom. Branka Baksa je koreografkinja u „Strapaču", istaknuta članica slovačke zajednice u Hrvatskoj, koja je svoj cijeli život posvetila očuvanju slovačkog identiteta. I reći će njezini sumještani i sumještanke, itekako je u tomu uspješna, jer djeca, koje je, nažalost, sve manje, i dalje rado dolaze u Drevenicu, dolaze na probe, govore slovački jezik i s poštovanjem odjevaju slovačku narodnu nošnju.

Prvoga je vikenda u lipnju Drevenica bila puna Markovčana, Našičana i njihovih gostiju. Slavila se pedeseta obljetnica osnutka KUD-a i trideseta obljetnica osnutka Matice Slovačke Markovac Našički. U lipnju 1993. godine, uz nazočnost 123 mještana, osnovana je Matica, a četiri godine poslije Matica je organizirala proslavu stotinu i dvadesete godine doseljenja Slovaka u Markovac Našički. 

Slovačka se nacionalna manjina formirala u procesu preseljenja stanovništva iz sjevernih krajeva Ugarske, s prostora tadašnje Slovačke, u južne dijelove Habsburške Moharhije, osobito u Slavoniju. Prvi slovački kolonisti dolaze na slavonsku ravnicu već krajem 17. stoljeća kao trgovci, sezonski radnici ili vojnici. Masovnija kolonizacija događa se u drugoj polovici 19. stoljeća, a migracije, kojima je uzrok bila potraga za poslom i boljim životom, od sezonskih su postajale trajne.

I danas najveći broj Slovaka u našoj zemlji živi na području Slavonije. Prema podacima Državnoga zavoda za statistiku, odnosno prema Popisu stanovništva iz 2021. godine, u Hrvatskoj živi 3 tisuće i 688 pripadnika slovačke nacionalne manjine, najviše ih je na području Osječko - baranjske i Vukovarsko - srijemske županije.

Slovački jezik uspješno njeguju, plešu plesove svojih predaka, na mlade prenose ono što su znali njihovi roditelji, bake i djedovi. Očuvati identitet velika je vrijednost i čvrsto uporište i za buduće naraštaje, poručuju Slovaci iz našičkoga kraja.

Ljepotu svojih nošnji, radost plesa i susreta sa Slovacima iz cijele Hrvatske mogli su doživjeti svi koji su trećega i četvrtoga lipnja bili u Markovcu Našičkom. Tradicija nije prenošenje pepela, nego čuvanje vatre - rekla je jedna mlada Slovakinja, citirajući jednog britanskog državnika. A vatra u njima itekako gori. Čuje se u govoru, topotu čizmica na pozornici, pjesmi i šareni se i raduje u narodnoj nošnji. Može se i okusiti, nemojte otići iz Markovca ako niste kušali polesnjake, jednostavno slovačko jelo od krompira, namirnice koja je prehranila mnoge naraštaje u nekim daleko zahtjevnijim vremenima. Iako se radi o „običnom" popečku od krompira, ovdje ga domaći ljudi nazivaju „gospodin Polesnjak", a čak su mu, dakako, ispred Drevenice, podignuli i spomenik.