Žestoki krik Marine Otero

Ljubitelji kazališta prije godinu dana su s nevjericom dočekali vijest da se Festival svjetskog kazališta neće održati. Nemamo mnogo festivala u zemlji koji nam nude pogled u svjetska zbivanja i upoznaju nas s umjetnicima i njihovim antologijskim djelima, stoga je dio kazališnih umjetnika urgirao da se Festival svjetskog kazališta novčano podupre. Upiti su, srećom, urodili plodom.

Ministarstvo kulture i medija i Grad Zagreb dali su novac – za goleme festivalske troškove bilo je to dovoljno tek za četiri predstave. Budžet je, istaknula je umjetnička ravnateljica Dubravka Vrgoč, limitiran i Festival se nalazi na istom mjestu gdje je bio 2003. godine – na početku – bez festivalskog ureda i s malo ljudi koji rade u gerilskim uvjetima. Unatoč tome u srijedu, na otvorenju Festivala, vladala je dobra atmosfera i entuzijazam, a da nam je on uistinu potreban, dokazala je i predstava Marine Otero. 

Višenagrađivana umjetnica duboko nas je potresla svojom pričom. Uprizorit će vlastiti život do smrti, odlučila je, a taj je projekt nazvala „Sjeti se živjeti.„ U sklopu njega nastalo je pet predstava, među kojima je i F**k me. Počelo je sve 2013. predstavom „Antonio“ koja je bila nadahnuta likom iz jednog romana, slijedile su koreografije “Sjećati se trideset godina da bi živio 65 minuta”, spomenuta “F**k me”, “Love me” i posljednja “Kill Me”, premijerno izvedena u lipnju.

- Opsesivno me zanima prolazak vremena, kako možemo pratiti život sve dok ne umremo. Odabrala sam sebe jer jedino svoje tijelo mogu žrtvovati za tu ideju. Zanima me što se s tijelom događa u razmaku od četiri, pet godina, koja mi je tema u određenom razdoblju važna, a koja je ujedno i univerzalna kao što su primjerice bol, smrt, gubitak mladosti i dr. U posljednjoj predstavi "Kill me" bavim se psihičkim bolestima, prva predstava "Andrea" temeljila se na romanu o jednoj prostitutki i njezinim odnosom prema muškarcima. Radila sam je s 28 godina jer sam osjetila da je taj karakter moj alter ego. U koreografiji koju sam osmislila s trideset pod nazivom „Sjećati se trideset godina da bi živio 65 minuta“ prvi put spominjem svoje ime i govorim o djetinjstvu, epilepsiji koja je utjecala na daljnji tijek mojeg života. U predstavi "Fuck me" govorim o gubitku mladosti, kako protjecanje vremena utječe na naše tijelo te kako nam tjelesne i duševne povrede mogu potpuno promijeniti život. U tom djelu spominjem i tajne koje se moraju čuvati do groba. Naime, moj je djed radio u mornaričkoj obavještajnoj službi tijekom građansko-vojne diktature i uistinu je sa sobom u grob ponio mnoge tajne. Govorio mi je kao djevojčici da postoje stvari u životu koje nikome ne smijemo ispričati. 

U predstavi "F**k me" potresna je njezina ispovijest. Na pozornici ne pleše, nego govori na mikrofon. Pritom se kreće usporeno, ne zato jer je na kokainu, objasnila je publici, nego zbog toga što je tijekom procesa rada ozlijedila kralježnicu. Gajila je nadu da će ipak uspjeti nastupati nakon operacije, ali tijelo joj je potpuno zakazalo i njezin plesni dio morao je otplesati netko drugi. O tom iskustvu progovara uistinu bolno, a opet nepokolebljivo oštro. Naziv predstave stoga ima mnoga značenja – jedno od njih je upravo psovka izrečena u šoku i nevjerici što neće moći plesati.

Odabrala je petoricu plesača kako bi izvodili pokrete koje ona više nikada neće moći napraviti. 

- U tom stanju ranjivosti, u kojemu se nalazim, ja im se osvećujem jer iako ne mogu hodati, imam moć nad njima. Nemogućnost izgovaranja tajni, nemogućnost kretanja, moć i ranjivost – mnogo je tema u ovom radu, istaknula je u vrlo ugodnom razgovoru. 

Predstava počinje i završava iznenađenjem – kad smo se svi ugodno smjestili na svojim sjedalima, neki su pokraj sebe primijetili muškarca koji sa sebe skida odjeću. Petorica golih muškaraca iz gledališta su došla na pozornicu i zatim su energičnim pokretima dočaravali nekadašnje Marinine plesne figure. Marina Otero tijekom predstave se razodijeva i ponovno odijeva, a završava također neočekivano – nakon naklona i tijekom dugog pljeska, njezino se krhko, bolno, usporeno nago tijelo uzdignulo i počela je trčati u krug. Poručila je da nam to daruje i da će trčati u krug sve dok svi ne izađu iz kazališne dvorane što je bio stvarno kraj od kojega sam se naježila. Golo tijelo za nju ima mnoga značenja. 

- Radi se o krajnjoj iskrenosti. To znači da dopuštam publici da vidi ono najgore i ono najbolje od mene. Ne skrivam ništa, izlažem svoj život, sebe i svoje tijelo točno onakvima kakvi jesu – podjednako lijepi i tamni.

U predstavi "Love me" bavi se odrastanjem uz nasilnog oca što ju je dovelo do autodestrukcije. Nanosila si je bol, a sada želi početi voljeti sebe. Potraga za ljubavlju je stoga tema koja povezuje sve njezine radove.

- U svim svojim djelima bavim se samoprihvaćanjem. Bitno mi je da ljubav postoji među svim ljudima, govorim o potrebi za ljubavlju, pa tako i za ljubavi prema samoj sebi.

Budući da je odlučila svoj život staviti u službu umjetnosti i uprizoriti sve svoje traume, životna razdoblja i promjene,  zanimalo me koliko je to za nju iscjeljujuće. 

- Ne volim razmišljati o tome da me rad liječi, u kreativni proces ulazim iz umjetničkih razloga, ali govorim o svojem životu jer ne mogu ni o čemu drugome govoriti iskrenije i autentičnije. Međutim, s vremenom sam shvatila da su nastali radovi na mene djelovali vrlo ljekovito, iako to nisam očekivala. Budući da tijekom umjetničkog procesa dosta toga osvještavam, više upoznajem sebe, a samim time stvari se mijenjaju.

Marina Otero uistinu nas je oduševila svojom iskrenošću i autentičnošću, a njezini plesači virtuoznošću. Festival svjetskog kazališta sjajno je počeo pa već s nestrpljenjem očekujem drugu predstavu "Medejina djeca" velikog belgijskog redatelja i aktivista Milu Raua koja je na programu 28.9. u Kulturnom centru Travno.

Razgovor s Marinom Oterom možete poslušati u petak u 9 sati i pet minuta u emisiji Katapultura na Prvom programu Hrvatskog radija.

https://radio.hrt.hr/slusaonica/katapultura