Crkva i teologija u svijetu koji se mijenja

Crkva i teologija u svijetu koji se mijenja. Prilog sinodalnoj preobrazbi i poslanju Crkve u 21. stoljeću, nova je knjiga autorice dr. sc. Ane Thee Filipović, profesorice na KBF-u u Zagrebu koja je plod višegodišnjeg teološkog istraživanja te donosi relevantna promišljanja o nizu aktualnih tema važnih za Crkvu, teologiju i religiozno obrazovanje.

U razgovoru za Hrvatski radio govori o odnosu evanđelja i kulture, razumijevanju Crkve, o tome što otežava prodor koncilske ekleziologije i sinodalnu preobrazbu Crkve te zašto se Crkva u Hrvatskoj ne bavi pitanjem uloge žena u Crkvi.

Ana Thea Filipović, članica Družbe sestara Naše Gospe, predsjednica je Hrvatske sekcije Europskog društva za katoličku teologiju, članica Izvršnog odbora Međunarodne akademije praktične teologije, članica Europske akademije znanosti i umjetnosti, Europskog društva žena u teološkom istraživanju, Europskog foruma za školski vjeronauk te Akademije odgojno-obrazovnih znanosti Hrvatske. 

Ova knjiga je zapravo rezultat Vašeg dugogodišnjeg istraživanja i teološkog promišljanja o izazovima s kojima se suočava Crkva našega vremena. S kojim sve promjenama je suočena Crkva i teologija?

Crkva i njezina teologija suočena je s brojnim i brzim promjenama. Jedna od njih je svakako planetarna povezanost i globalna međuovisnost čovječanstva koja je veća nego ikad. Potaknuta je ekonomskom globalizacijom, koja je utjecala na sve razgranatiju i bržu prometnu povezanost, kao i digitalnom revolucijom odnosno razvojem novih informacijskih i komunikacijskih tehnologija. Fluktuacija ljudi i roba omogućuje pluralizam i miješanje kultura, koje nije apsolutno nova pojava, ali je nova s obzirom na dosadašnje stanje. Primjerice, mi u Hrvatskoj svjedočimo priljevu stranih radnika iz dalekoistočnih zemalja u mjeri u kojoj je to do nedavno bilo nezamislivo. Ekonomske migracije, izazvane klimatskim promjenama, gospodarskim i političkim čimbenicima te demografskim razvojem izazvale su tzv. migrantsku krizu u Europi, koja traje već deset godina.

Te su pojave izazov za Crkvu kao globalnu, svjetsku instituciju, kako na unutarcrkvenom planu, tako i u odnosu Crkve prema društvu. Na unutarnjem planu Crkva si postavlja pitanje kako živjeti zajedništvo i jedinstvo u različitosti, u odnosu na razumijevanje, slavljenje, naviještanje i življenje vjere. U tom kontekstu aktualno je pitanje odnosa evanđelja i kulture u prošlosti i sadašnjosti (inkulturacija, interkulturacija), zatim propitivanje odnosa evangelizacije i tradicionalnih misija u kontekstu kolonizacije koja u prikrivenim oblicima nažalost i dalje traje, zatim vrednovanje autohtonih kultura, mjesnih Crkava i kontekstualnih teologija. Današnje razumijevanje poslanja Crkve polazi od misije – poslanja kao jednog, a to je svjedočenje evanđelja posvuda, gdje god Crkva bila, i svaka mjesna Crkva ga je pozvana ostvarivati. Tu je, nadalje, i izazov kulturnog pluralizma u samoj Crkvi koji je već prisutan posvuda. Primjerice, u Crkvi u Hrvatskoj katolici nisu samo Hrvati i pripadnici manjina koje su tradicionalno prisutne na našim prostorima, već i pripadnici novih naroda koja žive i rade među nama te se uključuju u naše župne zajednice.

U odnosu na djelovanje Crkve u svijetu globalna međuovisnost svijeta iznova postavlja pitanje pravde i mira u svijetu, zatim odgovornosti za stvoreni svijet u susretu s brzim klimatskim promjenama i prirodnim katastrofama, a taj odnos prema stvorenom zadire i u naše predodžbe o čovjeku, često zasnovane na redukcionističkom antropocentrizmu, po kojemu čovjek može nesmiljeno iskorištavati prirodne resurse na račun siromašnijih ljudi i budućih naraštaja. A vidimo kako nam za takvo djelovanje priroda ne oprašta.

Biskupskim kao i crkvenim sinodama papa Franjo je osvijestio Crkvi i koliko je različita u pojedinim geografskim i društvenim kontekstima, ali i kako upravo kao globalna institucija može pružiti djelotvorne, proročke primjere i znakove zauzimanja za svakog čovjeka i za svega (cjelovitog) čovjeka, kao što je je to govorio još papa Pavao VI. u svojoj enciklici Populorum progressio (Napredak narodâ) iz 1967. godine.

S obzirom na navedeno izazov za crkveno djelovanje je i promicanje međureligijskog dijaloga i razumijevanja koje je ujedno i doprinos tako potrebnom miru u svijetu te izgradnji globalnog povjerenja koje je u krizi te zauzimanje za pravedan i održiv svijet, zasnovan na solidarnosti i brizi za sve ljude i buduće naraštaje.

Na koji način društvene promjene utječu na Crkvu i teologiju? Kako Vi gledate na tu interakcije religijskog i društvenog, crkvenog i političkog?

Iz do sada rečenog razvidno je da društvene, političke i kulturne promjene utječu i na samopoimanje Crkve kao i na njezino djelovanje u svijetu. To je vidljivo kroz povijest Crkve kao i danas. Različiti su načini kako je Crkva razumijevala samu sebe kroz povijest: od Isusove zajednice učenika i učenica preko sve čvršćeg strukturiranja i postupnog preuzimanja obrazaca svjetovne vlasti i društvenih podjela na vladajuće i podčinjene, što se u Crkvi odrazilo na podjelu na kler i laike, pa do nadilaženja tog modela na II. vatikanskom koncilu. U poglavlju moje knjige o slikama, modelima i paradigmama Crkve može se vidjeti i različite načine razumijevanja odnosa Crkve i društva tijekom povijesti i danas. Pritom se može vidjeti kako je Crkva razumijevala svoje poslanje kroz povijesne mijene.

Kako je sinodalnost povezana s obnovom Crkve? I koliko su nakon 60 godina implementirani zaključci Drugog vatikanskog koncila?

Sinodalnost je put i način konkretne primjene ekleziologije zajedništva i služenja, kojom je Crkva definirana na II. vatikanskom koncilu. To je učinjeno na tragu povratka na izvore, prije svega na biblijske temelje Crkve, a onda i na biblijskom razdoblju najbližu tradiciju iz razdoblja crkvenih otaca. Sinodalnost ili zajednički hod Crkve kao naroda Božjeg kroz povijest zahtijeva zajedništvo i participaciju. Papa Franjo je govorio da je sinodalnost put koji Bog želi od Crkve u 3. tisućljeću. To je put koji uključuje sve i uvažava sve. Papa Franjo je također predložio metodu razgovora u Duhu Svetome kao plodonosan način dolaženja do zajedničkih odluka u Crkvi o onome što se tiče svih. Sinodalnost kao put obnove Crkve na određeni način odgovara kulturnim i društvenim promjenama koje zahtijevaju participativne strukture, no glavni razlog primjene sinodalnosti kao oživotvorenja ekleziologije zajedništva i služenja nije društveni, već teološki. Odlučnija provedba sinodalnosti potaknuta je i skandalima u Crkvi koji su izašli na vidjelo u zadnje vrijeme, a povezani su s klerikalizmom kao oblikom zloporabe vlasti i moći u Crkvi. Zaključci Koncila primijenjeni su u različitoj mjeri u pojedinim mjesnim Crkvama u svijetu, negdje više deklarativno, a negdje konkretnije i prepoznatljivije u mnogim aspektima.

Zašto koncept sinodalne Crkve nailazi na poteškoće prihvaćanja i provedbe u našoj Crkvi?

Zato što je Crkva u Hrvatskoj i šire na hrvatskom govornom području još uvelike shvaćena institucionalno-juridički i strogo hijerarhijski, više kao institucija, podijeljena na kler i laike, na one koji znaju i poučavaju i one koji su jedva upućeni i koji trebaju biti poučavani. Kod nas je premalo prisutno razumijevanja Crkve kao mističnog zajedništva, kao zajednice učenika, kao sakramenta, kao glasnice i služiteljice, a što su sve slike i metafore Crkve koje proizlaze iz Novog zavjeta.

Uz to, zbog povijesne uloge Crkve u očuvanju narodnog identiteta, Crkva je percipirana kao Crkva naroda, Crkva pojedinog, konkretno hrvatskog, naroda. To se dosta promiče i na razini službene Crkve i na razini župa, osobito povodom raznih obljetnica i slavlja, ali i raznih drugih skupova na kojima se pokazuje pripadnost Katoličkoj crkvi, ali ne nužno i poznavanje i aktivno življenje svoje vjere. Takvo poimanje otežava prodor koncilske ekleziologije i sinodalno otvaranje odnosno sinodalnu preobrazbu Crkve.

Posebno poglavlje posvetili ste pitanju žena u Crkvi. Na koji način se to pitanje razvijalo kroz Sinodu o sinodalnosti i koliko je ova tema prisutna u Katoličkog Crkvi u Hrvatskoj?

Žene su u Isusovoj zajednici kao i u prvoj Crkvi imale ravnopravnu ulogu s muškarcima u naviještanju, vodstvu zajednica i dušobrižništvu. To se počinje mijenjati već s početkom strukturiranja crkvenih službi kada se ponovno nameće patrijarhalni element. Neki kasniji novozavjetni spisi i svjedočanstva iz patrističkog razdoblja, međutim, svjedoče da su žene i dalje imale važne funkcije u Crkvi koje su im pojedinci željeli osporiti. To proizlazi upravo iz navedenih pokušaja restrikcija i zabrana. Tijekom prevlasti muške dominacije u kasnijoj povijesti Crkve žene su nastojale djelovati u Crkvi na drugi način, što je vidljivo na primjeru ženskih redovničkih zajednica kao i na primjeru pojedinih svetica koje su bile prave protagonistice obnove Crkve. Tek od početka 20. stoljeća žene se ponovno uključuju u dušobrižništvo Crkve kao pastoralne pomoćnice, u okrilju crkvenih poticaja na snažniji apostolat laika i pritom se ističu njihove tzv. ženske kvalitete koje ih čine sposobnima za pastoral kao što su empatija, susretljivost, komunikativnost i slično. No, tek s II. vatikanskim koncilom iznova se valorizira opće svećeništvo svih vjernika – i žena i muškaraca – temeljem kojega su svi poslani svjedočiti i naviještati evanđelje, ne kao pomoć svećeniku, već snagom vlastitog poslanja.

Pitanje žena u suvremenoj Crkvi aktualno je pitanje već od 1960-ih godina, a potaknuto je građanskim ženskim pokretom. Teološka istraživanja u međuvremenu su dala velik doprinos ponovnom otkrivanju uloge žena u kršćanstvu i Crkvi. U tijeku Sinode o sinodalnosti Crkve (2021. – 2028.) koja je ušla u fazu provedbe, u mnogim se krajevnim Crkvama govorilo o nužnosti ispravljanja povijesnih nepravdi i valorizacije uloge žena u Crkvi danas, no na temelju izvješća iz naše Crkve u Hrvatskoj očito je da se to pitanje kod nas ne postavlja. Njime se bavi i svjestan ga je jedan vrlo mali broj vjernica i vjernika u našoj Crkvi.

Koliko je nepoznavanje svoje vjere i aktualnog učenja Crkve prepreka u djelovanju i poslanju Crkve u suvremenom svijetu, u vremenu brzih i velikih promjena?

Ono je velika prepreka i to je bio jedan od razloga objavljivanja ove knjige. Činilo mi se vrlo važnim ovom knjigom ponuditi aktualizirana teološka znanja i prikazati razvoj iskaza crkvenog učiteljstva te aktualno učenje Crkve koji će biti korisni ne samo svećenicima, redovnicama, vjeroučiteljima i studentima teologije, nego i svim vjernicima laicima. Ako ne poznaju svoju vjeru, ljudi se lako povode za raznim guruima koji im nameću svoja privatna, najčešće reducirana i iskrivljena tumačenja i predodžbe onoga što je katoličko i kršćansko, a to se posebno širi putem novih medija društvene komunikacije. Vjerujem da revizija teološkog i vjerskog znanja i reimaginacija Crkve na temelju biblijskih izvora, tradicije i aktualnog učenja Crkve može postati put do obnove Crkve.

Razgovor sa s. Anom Theom Filipović poslušajte u emisiji Trag vjere u ponedjeljak 1. rujna od 9.05 na HR1.