Svjetski dan bolesnika: razvijati suosjećanje

Sveti papa Ivan Pavao II. ustanovio je Svjetski dan bolesnika prije više od 30 godina kako bi potaknuo vjernike, katoličke zdravstvene ustanove i cijelo društvo na sve veću pozornost prema bolesnicima i onima koji o njima brinu. Slavi se na blagdan Gospe Lurdske, a ove godine obilježen je pod geslom „Pobrini se za njega“. U emisiji razgovaramo o pristupu bolesnicima te o stručnoj i pastoralno – duhovnoj skrbi za njih. O tome koliko su važne utjeha, nada, optimizam i vjera u suočavanju s bolestima i sa smrti, te koliko je izazovno u zdravstvo unositi i svjedočiti vrednote kršćanskog života govorili su  predsjednik Hrvatskoga katoličkog liječničkog društva izv. prof. dr. sc. prim. Rok Čivljak, svećenik i psiholog doc. dr. sc. Mijo Nikić i umirovljena medicinska sestra, časna Augustina Barišić. 

Hrvatsko katoličko liječničko društvo (HKLD) djeluje u 25 podružnica diljem Hrvatske, a svjetski dan bolesnika obilježava se u svim podružnicama još od utemeljenja. Dr. Rok Čivljak pobliže je objasnio djelovanje HKLD-a: „Brojimo više od 1200 članova, a društvo ne okuplja samo liječnike, već sve zdravstvene djelatnike uključujući doktore dentalne medicine, magistre farmacije i medicinske biokemije. Pokušavamo se u svom radu educirati, pomoći u izgradnji kršćanskog i moralnog identiteta nas zdravstvenih djelatnika, ali isto tako kroz različite aktivnosti djelovati prema van i promicati kršćanske etičke vrijednosti u društvu i sredini u kojoj živimo i radimo.“

Pandemija Covida 19 svakako je bila jedan od većih, ako ne i najveći izazov u proteklom razdoblju, za cijeli zdravstveni sustav, ne samo hrvatski već i u svijetu te za zdravstvene djelatnike koji su nosili veliki teret iznimnog broja bolesnih i umirućih, kojima smo u neodgovarajućim i izvanrednim okolnostima morali pružiti pomoć, naglasio je dr. Čivljak: "Kroz pandemiju su došla do izražaja i neka obilježja nas kao zdravstvenih djelatnika, koja i papa Franjo ističe u svojim porukama za Svjetski dan bolesnika. Mi smo upravo tu temu suosjećanja razmatrali na prošlogodišnjem europskom susretu katoličkih liječničkih društava u Asizu. Poruka milosrđa jedna je od osnovnih poruka koje pokušavamo promovirati, jer smo uvidjeli da nije bolesniku važno samo ono što smo mi naučili na fakultetu: dijagnoza koju ćemo postaviti, terapija koju ćemo odabrati, već upravo prepoznati u bolesniku čovjeka. Moramo nastojati u ovom svijetu tehnologizacije medicine ne izgubiti pravi smisao čovjeka u bolesniku, jer je ono što bolesnik od nas očekuje jest da ga prvo prihvatimo i prepoznamo kao čovjeka, a tek onda kao bolesnika. Mislim da je to jedna od osnovnih poruka koje trebamo nositi u društvu. Važno je to integrirati u nastavu na fakultetima i izgrađivati suosjećanje, koje se može naučiti ili usavršiti."

Sestra Augustina Barišić više od 40 godina radila je u KBC – u Rebro, od toga više od 20 godina na odjelu intenzivne njege. Prisjetila se početaka svoga rada kao medicinske sestre, što je ujedno uvijek doživljavala i kao svoju misiju:  "Ondje sam se zaista mogla darivati i to je bilo vrijeme kad sam mogla u svojoj misiji i poslanju biti s osobom koja je potrebna prisutnosti, razumijevanja i potrebno joj je uho za slušanje. Kad sam tek počela raditi na intenzivnoj njezi, bilo mi je jako teško. Sve sam to doživljavala, svu tu bol i patnju sam nosila i u zajednicu, ali i u sebi sam to proživljavala, znam da sam opterećivala svoju zajednicu pričama koliko je koji pacijent bolestan, kad će tko umrijeti… 

Jedne nedjelje došla sam iz dežurstva umorna i imala sam potrebu ispričati sve sestrama, ali kad sam došla u blagovaonicu nigdje nije bilo niti jedne sestre, sve su se razišle. Onda sam otišla u kapelu i tamo sam svu tu bol i svu tu patnju iznijela Gospodinu i znala sam da je on spreman čuti. Tada kao da sam čula glas koji mi je rekao da nisam poslana u tu misiju kako bih se žalila i pričala nekome drugom o ljudima s kojima se susrećem na odjelu. Gospodin me pozivao da dođem k njemu i njemu pričam o tome. I od tog trenutka sam postala svjesnija da moja misija i moje poslanje i djelovanje zaista jest darivanje i davanje, pogotovo umirućima. Bila je to kuća patnje u kojoj je potrebna posebna snaga da se može izdržati sva ta bol i patnja. To je misija, da možeš biti ispružena ruka, ruka sklopljena na molitvu." 

Patnja je stvarnost koja pogađa svakog čovjeka više ili manje, i pogađa čitavog čovjeka, na svim dimenzijama, na tijelu, psihi i na duhu, naglasio je pater Mijo Nikić: "Zato je važno da se patnja osmisli. Postoji patnja za koju smo sami krivi, koju nerazumnim životom, pa i grijesima, čovjek sebi sam natovari na leđa. U tom je slučaju pomoć uključiti što više razum, živjeti razborito, kao što nas i Bog na to potiče, kao i zdrav razum. Mnogih nevolja i patnji bi se mogli riješiti na taj način. Međutim, postoji i patnja za koju nismo krivi, bilo da je genetski uzrokovana ili neodgovornošću drugih ljudi postajemo žrtva. Takvu patnju treba prihvatiti i što je moguće više osmisliti. Kad se patnja i križ osmisle može se lakše podnositi i biva lakše izdržati patnju."

U tom procesu vjera je od velike pomoći, objasnio je dr. Nikić:  "Bog koji se utjelovio u osobi Isusa Krista izabrao je upravo križ i patnju da spasi svijet. Prema tome, križ i trpljenje ima u sebi jedan skriveni smisao. To je nekad mogućnost koju Bog dopusti čovjeku da kroz svoju patnju dozrije i da se sjedini s Kristom koji je za nas trpio. Poznat je glasoviti dokument Ivana Pavla II. 'Spasonosno trpljenje'. Dakle, naše trpljenje može biti spasonosno kad se sjedini s Kristovom patnjom."

O važnosti cjelovitog pristupa bolesnima posvjedočio je i prof. Čivljak napomenuvši kako u optimizaciji terapijskog pristupa treba uključiti i duhovnost, ono što bolesnik duhovno osjeća: „Da bi to bilo moguće nužno je u zdravstvenim ustanovama, u bolnicama imati dušobrižnike. To su osobe koje su i po svom zvanju i formaciji bolje naučeni dati bolesniku ono što mu treba. Važna je njihova prisutnost i zbog zdravstvenih djelatnika, jer smo i mi ponekad u različitim krizama.“

Cijelu emisiju možete poslušati na poveznici.