Gradoplov 24.12.2021.

U DUBROVNIKU NA DANAŠNJI DAN Badnjak je ili Badnji dan, posljednji dan Adventa (Došašća), dan neposredne pripreme za Božić - Kristovo rođenje. (1) Badnjaka je duboko je ukorijenjen u dubrovačku vjersku i pučku tradiciju, a prvi se put slavlje Božićnih blagdana spominje već u dubrovačkom statutu 1272. godine. (2) Badnji dan ili Badnjak, a posebice badnja večer, bogati su i prožeti vjerskim, običajima i folklornim sadržajima. Naziv je najvjerojatnije dobio od riječi bdjeti, biti budan, biti bodar, tj. znači noć u kojoj se bdije. Vrhunac toga bdijenja je proslava polnoćke, katoličkog misnog slavlja u čast rođenja Isusa Krista, kojim započinje Božić, drugi najveći katolički blagdan. (2a) Liturgijski Božić počinje na Badnju večer. (3) Božićno vrijeme traje od vigilije Božića do subote iza Bogojavljenja. (4) Uz današnji dan, u katoličkom kalendaru upisana su imena: Adam i Eva i Grgur. (5)

U DUBROVNIKU NA DANAŠNJI DAN

Za vrijeme Dubrovačke Republike na Badnjak se u katedrali održavala služba Božja za vlastelu, a tad bi se učinio i proziv. Na večernju Badnje večeri knez je dohodio s glazbenicima, svojom kapelom, piffarima ( plaćenim glazbenicima Republike). Nadbiskup bi tom prililikom zaželio prisutnima sretne blagdane i s osobitim se počastima obratio knezu. Slavlje Božićnih blagdana prvi se put spominje već u Statutu grada Dubrovnika kodificiranog 1272. Statut nam donosi jednu od najstarijih sačuvanih vijesti o tradiciji paljenja badnjaka u hrvatskim krajevima, gdje se kaže: „Neka se zna da na Badnjak nakon večernje dubrovački nokijeri (zapovjednici brodova) i mornari dolaze  gospodinu knezu u Dvor i sa sobom donose badnjak te ga nalože na vatri veseleći se, a gospodin knez im, kako dolikuje njegovoj kneževskoj časti, od svoga daje za kolendavanje „pro kallendis“ dva perpera i piće“. Živopisni običaj paljenja badnjaka na kućnom ognjištu, održao se u Dubrovniku sve do kraja 19. stoljeća, o čemu ima više pisanih svjedočanstava, a u selima dubrovačke okolice, posebice u Konavlima i Stonskom primorju, običaj je bilo moguće pronaći sve do ratne pohare  1991. godine tih pitomih krajeva, ali se srećom susreću i danas. Osebujnost je to običaja u kojem se susreće seosko i gradsko, gospodsko i pučko, duhovno i svjetovno, baš kao što se to može reći i za tradicionalne dubrovačke kolende - pučke popijevke koje su u prvi sumrak Badnje večeri doista milozvučno i nadasve domaće upotpunjavale i još uvijek upotpunjuju blagdansku sliku i zvuk Grada pridonoseći posebnom ugođaju Badnje večeri u Dubrovniku. Za taj drevni običaj pjevanog čestitanja (u dubrovačkom se kraju inače kolendavalo od sv. Nikole do Sveta tri kralja) etnolozi navode da su ti stari napjevi kolede ili kolende još iz vremena hrvatskog doseljavanja na jug, a običaji se čestitara i naročitih popijevki održao do danas, premda u Hrvatskoj gotovo samo u Dalmaciji, s posebnom tradicijom na dubrovačkom području. Kolende su i tekstualno i glazbeno bile podložne mjenama, znano je da se od 16. do 19. stoljeća više osoba iz dubrovačkog javnog života ogledalo u njihovom kreiranju i izvođenju. Kolenda, kao etnografsko pučko blago s prošnjom darova – unatoč svim mijenama – sačuvala se do danas, pjesmom časteći dom, domaćina i domaćicu, dakako računajući na njihovu darežljivost. Tradicionalni čestitarski tekst pjeva se manjim varijacijama a capella ili uz pratnju posebice žičanih instrumenata, pretežno kolendavaju grupe djece, izvodi se i na klapski način. „Došli smo vam kolendati/ vađem dvoru hvale dati/ Dobar večer ko je u kući/ pomogo mu Svemogući/ pa refren: „U našega gopara prid dvore/ pjevajmo braćo do zore/ Ođe, ođe, nazdravlje vam Badnja večer dođe... Kolendare se nekada častilo (tratavalo) priklama, mantalom, mjendulima i kupicom rakije travarice (danas se kolndarima, osobito djeci daje novac). U staro doba na sam Badnji dan Dubrovčani su se pridržavali strogog posta. Na naše se trpeze i danas na Badnjak po tradiciji stavlja se nemrsna hrana: kupus „crljenac“ s ljutim narančama, slane srđele, bakalar na bijelo i crveno, dostupne vrste ribe na lešo. Od slatkoga se na trpezi nalazi ono tradicionalno: prikle (fritule), hrostule, kotonjata (slatko od dunja), suhe smokve, rogači, arancini, broštulani mjenduli te posebni specijalitet mantala (ukuhano slatko od mošta, šećera, rogača, krušnih mrvica, griza, oraha i mirodija). Za objed se pripravljala „panata“ (kruh ili pšenični beškot s vodom na ulju, picom česna i lovorikom). Nije se prakticirala obilna večera, već „popara“ ( juha na ribi) sa zeljem, ili bakalar ili izrezani komadići butarge iz Trpnja (trpanjsku butargu od cipola nazivali su zbog vrsnoće „pelješkim kavijarom“) ili slana srđela s malo kavolina, te za slatko prikle, jabuke i naranče. *Na povratku s ponočke  običaj  je da se odmah prione  mesnom jelu – ponajprije bi to bila kuhana svježa ili pečena svinjska glava*. Srećom, mnogi navedeni specijaliteti ostaju po tradiciji isti (i po sastavu i po izboru), podsjećajući na drage uspomene i blagdanske trenutke. (6) 

Predbožično i božično vrijeme u ciklusu godišnjih pučkih običaja obiluje nizom radnji, poslova i simbolike koji se u ovom periodu gotovo ritualno ponavljaju nanovo svake godine. Različiti krajevi Hrvatske imali su i imaju različite običaje, a njih je gotovo koliko i sela. Došašče  ili advent je razdoblje očekivanja Spasiteljevog rođenja, dolaska, a nekada je bilo i vrijeme četvero tjednog posta. I priprave. Od svete Kate preko sv. Barbare, sv. Nikole, Lucije i Badnjeg dana obavljaju se poslovi kojima se čeljad pripravljala, za što uzvišeniju proslavu Božića, blagdana radosti, mira i blagostanja u obitelji. Sama riječ Blagdan je složenica od blag - što znači i dobar, rodan i obilan, blagovati znači dobro i obilno jesti, tj. i dan kad se smije mrsiti. Budući se na sam Božić ništa nije smjelo raditi, danima prije se čisti kuća i okućnica, nabavlja se nova odjeća i obuča, priprema se dovoljno drva, sprema  se dovoljna količina brašna i drugih namirnica, kolju se svinje i pripremaju božićne delicije. Dan prije Božića nosi naziv Badnjak prema panju ili panjevima koji se na taj dan unose u kuću i stavljaju na ognjište, a neki taj naziv dovode u vezu s riječju bdjeti jer se tada bdije pobožno iščekujući Kristovo rođenje. Etnolozi i etimolozi su ipak došli do zaključka da Badnji dan dolazi od korijena indoevropske riječi koja predstavlja naziv za gromovikovog protivnika – zmije dubine. Iz istog se korijena razvila fraza - dno pravde ili reda, koja je pak u slavenskim jezicima dala oznaku za dan na kraju godine. Stoga bi  Badnji dan značio dan na kraju, što se može povezati s zadnjim danom u godini, jer znamo da se upravo na Božić slavilo Mlado ljeto ili početak godine a tako se i u narodu ponegdje zadžao naziv za dan prije Badnjaka kao Stražnji  dan, Dražnji dan ili Tucin dan. (Prije pokrštavanja Slaveni su slavili novo ljeto - 1. ožujka. U nekim se krajevima u kuću unosi jedan, a u nekima tri panja. U Primorju 3 u Konavlima i Župi jedan. Tri su panja simbol Svetog Trojstva, a njihovim se žarom pripaljuju sve svijeće u kući. Panjevi ili  badnjaci koji su od dubovog, hrastovog drveta, dugi do 2 metra, okite se lovorom i bršljanom, Pri ulasku u kuću se nazdravlja, domaćin kuće ga blagosljiva vinom, pšenicom, blagoslovljenom vodom. Vjerovalo se da će prinošenje hranom, badnjak i njegova vatra donijeti novu plodnost i obilje i dobro cijelom domu svim ukućanima.i blagu. Premda je u našim krajevima ta tradicija još uvijek prisutna, sve više se ustalio običaj kičenja bora, ( od 16. st. u zap. Europi, a krajem 19. st. kod nas), pa se može reći da obje tradicije istovremeno koegzistiraju. Hrvatski domovi oko Božića kite se  zelenilom, voćem, narančama i jabukama, slasticama, mjendulima , orasima, zamotanim u zlatni sjajni papir, rogačima, šečernim bombonima i vrpcama od krep papira te voštanim svječicama.

U Gradoplovu danas i o domaćoj dubrovačkoj blagdanskoj trpezi. Na Badnji dan pripremala su se posna jela za taj dan i spremala mrsna hrana za sutrašnji dan Božić. Za ručak se tradicionalno sprema bakalar ili neka druga riba, a prikle,(fritule) su neizostavne na jelovniku. Na Badnjak se priprema bogati božićni jelovnik, a ručak je na sam Božić svečan i bogat te za stolom okuplja cijelu obitelj.

Taj dan ukućani se rano ustaju, a žene bi pripravljale božićni objed, pospremile dom i spravile nemrsnu hranu za večeru, budući da se na Badnjak posti. Muškarci su pak hranili blago, koje je trebalo biti spokojno zbog božićnih svetkovina, a također su pripremali drva za ogrijev i nabavljali hranu koju bi domaćice potom pripravljale. Na Badnjak postoje brojni običaji i rituali, kojima je svrha želja za blagostanjem, dobrim urodom, napretkom i dobrim zdravljem,ljudi i blaga.Nabrojit ćemo neke od njih. Na Badnje jutro svaka bi kuća u gradu primila Čast-darove od rodbine ili prijatelja sa sela: Komad Lonze ukrašen ružmarinom (Tak lonze govore u Župi), Kujen ili Kuljen, pršut ili kopsicu. Domaćica  bi uzvratila darovima. Taj dan se kupovao ili mijesio i peko božični kruh Luk, negdje ga je domaćica i darivala, a darivala bi još cukara, paste i kafe… Na selima bi se pekao kruh lil pogače za blagovanje  pri božičnoj trpezi ali i posebni božični  okrugli kruh Česnica   u kojeg bi se zatakla svijeća, okičena lovorom i maslinom. Stajao bi na stolu do Sv.Tri kralja kad bi se dijelio ukućanima i blagu. Na Badnj dan se pored pogače ili kruha za blagovanje  pri božičnoj trpezi za objed pravila Panata - posna juha od brašna, ili kruha, beškota s malo ulja, listom lovora, picom česna i dosta vode. Poslije loženja badnjaka jela se večera, Popara - juha od ribe s patatama, kuhana ili prigana riba sa zeljem, sušena butarga ili najpoznatije jelo bakalar na bijelo. Jele su se i slane srđele s malo kavulina ili kupusa. Voda u kojoj se kuhao bakalar se iskoristi za juhu u koju se dodaju rizi, a negdje prave i juhu od leće. Za kraj bi se zasladilo priklama, hrostulama i suhim i svježim vočem, bruštilanim mjendulima, arancinima, kotonjatom i mantalom. U Župi se pravi posebni blagdanski kolač - torta, slatki Prijesnac od masla, svježeg sira, jaja i cukara dok u Primorju prave slani Kruh s komadićima larda, istog imena. U gradu se pravio krokanat obični  i sa mjendulima, zatim  mjendolata, pandoleti - suhi kolaoačići  a to je ime talijanizam od pane di leto - kruh od postelje. U srednjem vijeku su bolesnicima davali takve kolačiče umočene u prošek ili fino vino s baćenim  jajem - zavajunom  da bi se bolesnici rekuperali – oporavili, što prije..Mogli su dugo trajati i čuvali su se u limenim škatulama. Ovdje ću, zapisuje Lana Milošević Đerek,  dodati jedan zanimljivi podatak koji sam dobila  od gospara Marojice Bijelića za dva naziva jela, koja do sada nisu zabilježena, a to su  Dubrovaćki puding i Potica. Potica je u stvari orahnjaća s mljevenim orasima  koja se u gradu pravila samo za Božić, a dubrovački puding je slano jelo koje se služilo vazda uz meso prilikom blagdana i svečanosti. Od slatkog se još pravi Pandišpanj - od pan di spanja, slatki kruh s jajima, koji su donjeli u naše krajeve Sefardi iz Španjolske i postao je neizostavni kolač - torta za feste. Pravili su se i Beškotini  od pečenog bjelanca sa cukarom a utiskivanjem kupice dobivala se okrugla forma. Početkom 20 st. vrlo popularni postali su Suhi  ričani beškotini, koji su se pravili na mašinu, na metre. U Primorju prave Tortu od mjendula, a na Pelješcu Tortu od makarula. U Imotici se isto  spravljaju slatki makaruli posipani s kanjelom-cimetom i služili su se kao posni kolač. U Primorju te ponegdje u Konavlima pravi se poseban dar zvan Kolenda  od suhih smokava koje se nižu na oguljene maslinove grančice,na vrhu se ostave  listići a zabodene ( 5 ili 7grančica) su u jabuku ili naranču , te se pri vrhu povežu fjokom. Na Pelješcu se takva Kolenda pravila od grančice šipka koja se račvala u tri manje grančice, sva bi se nanizala smokvama, mjendulima , orasima, na vrhu naranča na dnu jabuka… Običaj kolendavanja je neizostavni dio čestitanja, na koji bi se obavezo odgovorilo darom, najčešće suhim vočem,  narančama i narančinima pa i kobasicama. Na povratku s ponočke  bio je običaj  da se odmah prione  mesnom jelu – ponajprije bi to bila kuhana svježa ili pečena svinjska glava. U Konavlima se kuhana glava naziva Lubina. Blagovale bi se još kobasice, kujen, žmiri - čvarci , šamprtlje- sušena crijeva od brava spravljena na lešo s kupusom ili na gulaš, a u Primorju bi na Božić ujutro trebalo dobro i obilno marendat. (7) 

Običaj kolendavanja stara je dubrovačka tradicija koja se, srećom, očuvala do današnjih dana. Kolendom, koja, na današnji dan, 24. prosinca, dubrovačku Badnju večer ispuni pjesmom i veseljem, obitelji, prijateljima, znancima i sugrađanima čestitamo radosni blagdan Božića. Upravo je običaj veselih ophoda, najčešće nazivan koledanje ili kolendavanje, bio znatno raširen po hrvatskom selu, a ponegdje je, kao u Dubrovniku, preživio do danas. U dubrovačkom se kraju kolende pjevaju na način da kolendari obilaze kuće čestitajući ukućanima Božić i Novu godinu te zauzvrat dobiju dar. Tragovi kolendavanja se, prema pisanju Maje Bošković-Stulli iz knjige „Pjesme, priče, Fantastika”, mogu naći još u 13. stoljeću unutar Statuta iz 1272. godine gdje se spominje badnjak kojega su pomorci unosili u Knežev dvor, pristavljali ga na vatru čestitajući knezu pjesmom. Za to su, naravno, bili i nagrađeni. U Statutu se spominju i novogodišnji čestitari (mesari, mlinari i ribari) koji su također čestitali knezu te kapetani i mornari koji su čestitke upućivali dubrovačkom nadbiskupu. Pouzdano se ne zna jesu li i oni u tim prilikama pjevali, ali se u tome ipak može prepoznati elementi kasniji kolenda.

Kolende se prema istom izvoru spominju i 1706. godine kada je dubrovački nadbiskup izdao zabranu svim crkvenim osobama da po gradskim ulicama izvode “popijevke, pučki zvane kolende te druge pjesme i svirku”. Ova zabrana svjedoči da je kolendavanje početkom 18. st., bilo veoma rašireno među crkvenim osobama i pukom. 1744. godine je dominikanac Serafin Crijević zabilježio sljedeće: “Običaj je da uoči nekojih glavnih svetkovina idu uvečer mladići iz puka pred kuće plemića i građana pjevati razne popijevke, za koje ih nagrađuju kakvim darom.” Na prijelazu u 19. stoljeće družine kolendara su uoči dana pojedinih svetaca te Božića, Nove godine ili Tri kralja pjevale kolende na ulicama i pred vratima prijatelja ili rodbine. Običavali su pjevati cijelu noć, a domaćini su ih častili zakuskom. U Dubrovniku i okolici kolendavanje je očuvano do danas, te se kolenda pjeva na Badnjak i Staru godinu, a kolendavanje je posebno omiljeno kod djece. No, kolendavanje je rašireno kako među djecom tako i među odraslima koji uz pjesmu i veselje s radošću dočekuju Božić. Stoga su ovi blagdanski dani jednostavno nezamislivi bez tog običaja. Starija verzija kolende, , koju je zabilježila Maja Bošković-Stulli u svojoj knjizi „Pjesme, priče, fantastika”:

Dobar večer, ko j’ u kući, pomogo vam svemogući.
Ođe, ođe, na zdravlje van Badnja veče dođe.
Došli smo vam kolendati, badnju veče čestitati.
Mi smo došli s vrh Konala u karoci od gospara.
Otvarajte škafetine, dajte nama beškotine.
Dajte nama bar rogača, da nam grla budu jača.
Ne bojte se da smo pijani jer je Vlaho Slijepi s nami.
Neće gospođa neharna biti, kolendarima ne udjeliti.
Oj, djevojko s vrh fumara, nemoj rijet da ni gospara.
Ispred kuće bor zeleni, a u kući gospar sjedi.
Ispred kuće drvo loza, u kući gospođa koza.
A sad mi vas Bog veselio, čestito vam Badnje veče, da se veselite
Zdravlje i veselje i duhovno spasenje. Amen. (8) 

Tijekom 20-ih godina 20. stoljeća u Kraljevini SHS bilo je pokušaja da se položaj svih vjerskih zajednica riješi jednim zakonom. 1928. g. izrađen je nacrt jednog interkonfesionalnog zakona. Šestojanuarski apsolutistički režim i njegovi nositelji preferirali su, međutim, posebne zakone za pojedine »priznate« vjeroispovijesti, s težnjom da pravoslavnoj crkvi osiguraju najutjecajniju poziciju. Zaredali su tako 1929-1930. g. takvi posebni zakoni za sve vjere osim za rimokatoličku. U tom sklopu, na današnji dan, 24. prosinca 1929. godine, proglašen je i »Zakon o verskoj zajednici Jevreja u Kraljevini Jugoslaviji«. U to vrijeme bilo je u Kraljevini Jugoslaviji ukupno 99 organiziranih židovskih vjerskih općina uz 12 filijala tih općina. Slijedilo je novo realiziranje statuta svake općine i njegovo usklađivanje s normama novog zakonodavstva. Savez je i ovoga puta težio ujednačavanju tih tekstova, pogotovo kod »manjih općina«, izradivši za njih »uzorni statut«. Ministarstvo pravde Kraljevine Jugoslavije trebalo je potvrditi svaki od tih statuta. To ministarstvo Statut Dubrovačke židovske općine je »privremeno odobrilo« 3. rujna 1930. i dostavilo Općini na upotrebu. Te statutarne odredbe nose naslov: »Pravila izraelske bogoštovne općine u Dubrovniku«. Usporedba pokazuje da se te »nove« norme ne razlikuju puno od onih s kraja 19. st. (9) 

BIOGRAFIJE DUBROVČANA RODOM I DJELOM

Na današnji dan, 24. prosinca 1661. godine, u Dubrovniku je umrobiskup Savin Floriani, (Cvitković, Florianus iz Dubrovnika), rođen u Dubrovniku 1580. g., krsnog imena Mihovil. Pristupio je Franjevačkom redu, završava filozofski i teološki studij u Rimu, a po povratku u Dubrovnik predavao je teologiju te propovijedao na hrvatskom i talijanskom jeziku. Tri puta je obnašao dužnost provincijala dubrovačke provincije Male braće observanata, a 1625. izabran je za generalnog definitora Reda. Dubrovački Senat ga je 1647. izabrao trebinjsko-mrkanjskim biskupom, a papa Inocent X. potvrdio iste godine. Rezidirao je u Dubrovniku. Biskupijom je upravljao u doba kandijskog rata koji je znatno pogodio njezino područje i katoličko pučanstvo. Pokopan je u apsidalnom koru crkve Male braće u Dubrovniku. (10)

Na današnji dan, 24. prosinca 1719. godine, u Dubrovniku je umro, pjesnik Frano Getaldić Kruhoradić, više puta knez u Slanom, Župi, na Mljetu, u i na Šipanu. U ranoj mladosti spominje se među četvoricom članova amaterske kazališne družine, a potkraj života, 1719, bio je predsjednik literarnog društva Akademija od šturaka, koju je i osnovao s A. Gleđevićem i P. Kontistom. Autor je zbirke Razlika skladanja (danas u dubrovačkome Državnom arhivu). (11)

Na današnji dan, 24. prosinca 1908. godine, u  Orebiću je rođenpovjesničar umjetnosti i konzervator Cvito Fisković, ravnatelj Konzervatorskog zavoda za Dalmaciju, a od 1950–70. upravitelj Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku. Vodio je Međunarodni centar za postdiplomski studij zagrebačkog Sveučilišta u Dubrovniku, a pokrenuo je i Anale Historijskog instituta u Dubrovniku. U bogatoj ostavštini (deseci knjiga i više od 600 studija, rasprava i članaka) ostala su zabilježena njegova djela i o dubrovačkoj povijesnoj baštini, a utvrdio je glavna djela i i aktere dubrovačkoga graditeljstva i kiparstva XIV. i XV. st. (12)

Na današnji dan, 24. posinca 1930. godine, u dubokoj starosti od 94. godine, u rodnom Dubrovniku preminula je tada najstarija dubrovačka vlastelinka Jele Grofica Caboga. Svoje podrijetlo vuče iz obitelji Ghetaldić i Bozdari, a udala se za grofa Enrika Cabogu, posljednjeg predstavnika te poznate dubrovačke plemićke obitelji. Bila je majka, tada već pokojnog Brnje grofa Caboge, vlasnika prvog automobila u Dubrovniku, općinskog vijećnika i vlasnika ciglane u Kuparima, čije su kupe krasile i krovove Lazareta. Kao žena i majka, svojom otmjenom pojavom i nastupom, bila je primjer prave dubrovačke gospođe, što je sve začinjala blagom i skladnom riječju čistog dubrovačkog narječja. Tu ljubav prema svome jeziku baštinila je od svoga oca, istaknutog pjesnika i jednog od najmilijih učenika Frana Urbana Appendinija. Za nju bi se mogle primjeniti poznate riječi Iva Vojnovića: „Jedan po jedan dohodu vlastela u crnom l'jesu nošeni od fakina na zadnje s'jelo, gdje no znak propela grbove kruni posred ruzmarina.“ (12a)

Na današnji dan, 24. prosinca 2010. godine, u Dubrovniku je umro arheolog  Zdenko Žeravica. Od 1996. radio je u Arheološkom muzeju Dubrovačkih muzeja. Bavio se bakrenim, brončanim i željeznim dobom te srednjim vijekom u BiH i južnoj Hrvatskoj. Među glavnim djela su mu: Ranosrednjovjekovna kamena tranzena na crkvi Sv. Pavla u selu Palje Brdo u Konavlima, Arheološka iskopavanja srednjovjekovnih nekropola u Konavlima tijekom 1997–1999. godine i Arheološka baština Župe dubrovačke. (13)

Na današnji dan, 24. prosinca 2013. godine,  u Dubrovniku je u 64. godini, umro znanstvenik, istraživač hrvatske književnosti, kulture i umjetnosti, povjesničar i teatrolog Miljenko Foretić. Od 1963. radio je u Zavodu za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku. Proučavao je političku, kulturnu i književnu povijest, bavio se teatrologijom i kazališnom kritikom te historiografijom i bibliografijom. Znanstvenim i stručnim radovima, esejima, kritikama i osvrtima surađivao je u brojnim časopisima, zbornicima i drugim publikacijama. Bio je član Matice hrvatskei glavni urednik časopisa Dubrovnik od 1969. do 1971., kada je časopis nasilno obustavljen, a Foretić zatvoren i suđen, te od 1990–95. Specijalni broj časopisa, Dubrovnik u ratu, važan je prinos poznavanju velikosrpske agresije na Dubrovnik i reakcije na nju. Kao voditelj nakladništva MH, Ogranka u Dubrovniku, uredio je četrdesetak knjiga i nekoliko zbornika, priredio izdanje Dubrovačka Republika i Francuska revolucija, a i više kulturoloških izložbi. Dobitnik je Nagrade grada Dubrovnika 1993. i Zlatne povelje MH 1996. (14) 

DUBROVNIK U DOMOVINSKOM RATU

Na današnji dan, u utorak 24. prosinca 1991. godine, *na Badnjak ili Badnji dan, kako se to ovdje u našem kraju oduvijek govori, ratne 1991. godine protekao bez kršenja primirja. Bio je miran dubrovački dan,*  zapisao je Ivo Stjepović u knjizi Zapisi iz opkoljenog grada - dani koji se ne smiju zaboraviti. —Zbog sigurnosnih razloga na čitavom gradskom području nisu održane mise ponoćke. (15) 

Izvori i literatura:

(1)Sebastijan Vukosavić

(2) Maja Nodari

http://www.dubrovniknet.hr/novost.php?id=42143#.WDwSJ7LhCUk

(2a) http://radio.hrt.hr/clanak/badnjak-dan-koji-prethodi-blagdanu-bozica/79139/

(3) http://www.ivanjareka.zupa.hr/duhovnost/liturgijska-razmisljanja/

(4) DIREKTORIJ ZA EUHARISTIJSKA SLAVLJA I ČASOSLOV DUBROVAČKE BISKUPIJE

(5) http://www.zupa-rovisce.com/hr/index.php/katolicki-kalendar#lipanj-2016

preuzeto sa www.bijakova.com

MARIJA, KATOLIČKI KALENDAR 2016.

(6) Maja Nodari

http://www.dubrovniknet.hr/novost.php?id=42143#.WDwSJ7LhCUk

(7) Vrijeme blagdana i blagovanja, Predavanje: autor Lana Milošević Đerek, 2013. FEB 3  Međunarodni znanstveni interdisciplinarni simpozij "Hrvatska folklorna i etnografska baštine u svjetlu Hrvatske, svjetske i turističke sadašnjosti" 

(8) http://www.dulist.hr/ode-ode-nazdravlje-vam-2/215621/

(9) Dr BERNARD STULLI, ŽIDOVI U DUBROVNIKU, str. 74, 75

(10) HBL Anto Lešić (1998)

(11) http://www.enciklopedija.hr/

(http://www.lzmk.hr/hr/izdanja/leksikoni/318-hrvatski-opci-leksikon)

HBL Nikša Lučić (1998)

(12) HBL Višnja Flego (1998)

(12a) Hrvatski radio – I. program, Radio kalendar - Dogodilo se na današnji dan, urednica: Seida Obarčanin, pripremila: Maja Nodari, tekst: MATO KAPOVIĆ

(13) http://www.enciklopedija.hr/

(http://www.lzmk.hr/hr/izdanja/leksikoni/318-hrvatski-opci-leksikon)

(14) Redakcija Hrvatskoga biografskog leksikona (1998)

(15) Časopis Dubrovnik, br. 2 1992. Dubrovnik u ratu, str 548

*ZAPISI IZ OPKOLJENOG GRADA - DANI KOJI SE NE SMIJU ZABORAVITI, IVO STJEPOVIĆ, str. 79