Osobni asistenti: Za 800 eura više nitko ne želi raditi

Osobni asistenti za osobe s invaliditetom nisu luksuz, nego preduvjet za samostalan život. No, upravo njih kronično nedostaje, upozorava Miljenko Mišljenović, predsjednik Udruge osoba s cerebralnom i dječjom paralizom Rijeka, koji smatra da najavljene promjene Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike neće riješiti ključne probleme ako se ne posluša one koji u sustavu rade godinama.

Gostujući u emisiji Perspektiva, Mišljenović je istaknuo kako se posljednjih godina situacija dramatično promijenila.

– Prije sedam ili osam godina na natječaj za osobne asistente javljalo se između 50 i 80 ljudi. Danas se jave dvije ili tri osobe, a često ni ne dođu na razgovor – kaže Mišljenović.

Prema njegovim riječima, razlog nije teško pronaći.

– Plaća osobnog asistenta godinama se nije mijenjala. Ljudi rade izuzetno odgovoran i zahtjevan posao za 800 do 900 eura neto. To jednostavno više nitko ne želi raditi – upozorava.

Problem nije poslodavac

Ministarstvo je najavilo da će od iduće godine osobne asistente, uz udruge, moći zapošljavati i državne ustanove, no Mišljenović smatra da se time ne rješava stvarni uzrok problema.

– Problem nije u tome tko će biti poslodavac. Problem je što nema dovoljno ljudi koji žele raditi taj posao. Postoji opasnost da će država samo preuzeti postojeće asistente iz udruga, a novih radnika neće biti – kaže.

Dodaje kako se udruge, koje desetljećima organiziraju uslugu osobne asistencije, pritom nisu dovoljno uključivale u pripremu novih rješenja.

– Nitko nas nije pitao za mišljenje, iako svakodnevno radimo s korisnicima i najbolje znamo s kakvim se problemima susreću – poručuje.

Bez asistenta mnogi ostaju zatvoreni u četiri zida

U riječkoj udruzi trenutačno imaju više od 120 korisnika i oko 160 osobnih asistenata jer dio korisnika ostvaruje pravo na više sati pomoći dnevno. Međutim, najveći problem nastaje kada asistent ode na bolovanje ili da otkaz.

– Trebali bismo imati zamjene, ali nemamo ni dovoljno ljudi za redovan rad, a kamoli za pričuvu. Ako asistent izostane mjesec dana, osoba s invaliditetom ostaje bez pomoći – objašnjava Mišljenović.

Naglašava kako posao osobnog asistenta obuhvaća mnogo više od pomoći u kućanstvu.

– To znači pomoć pri osobnoj higijeni, kupanju, pripremi obroka, odlasku liječniku, na terapije ili društvena događanja. Svaki korisnik ima drugačije potrebe i nijedan slučaj nije isti – kaže.

Mišljenović smatra da oni koji donose odluke često ne razumiju svakodnevicu osoba s invaliditetom.

– Oni taj život ne poznaju. Mi živimo s tim ljudima svaki dan, organiziramo radionice, prijevoz, vježbe i znamo što im treba. Ali nas nitko ništa ne pita – ističe.

Ističe da svaki korisnik ima različite potrebe te smatra da bi i sustav trebao prepoznati razliku između manje i više zahtjevnih slučajeva.

Jedno je sigurno - osobni asistent nije luksuz. Za mnoge osobe s invaliditetom on je razlika između života unutar četiri zida i života u zajednici.

Poslušajte cijelu Perspektivu: