Marko Alerić: Pravo na jezik

U povodu Mjeseca hrvatskoga jezika govorimo o novoobjavljenoj knjizi Marka Alerića naslovljenoj “Pravo na jezik”. Posrijedi je vrlo vrijedna sveučilišna monografija, nastajala nekoliko godina, koja tematizira temeljna prava svakoga ljudskog bića, pravo na usvajanje materinskoga govora (tj. na usvajanje imanentne gramatike), te pravo na ovladavanje materinskim jezikom (tj. normativnom gramatikom). 

Govorimo o sličnostima i razlikama između hrvatskih mjesnih govora i standardnoga jezika, što pomaže u prihvaćanju i mjesnih govora i hrvatskoga standardnog jezika, a posebice je važno da to ujedno pridonosi razumijevanju hrvatskoga jezika kao cjeline koju čine svi hrvatski govori, dijalekti, narječja i standardni jezik. 

- Jezik je jedan od rijetkih pojmova odnosno jedna od rijetkih pojava koja je istodobno opće ljudsko dobro, javno dobro i zajedničko dobro. Jezik kao opće dobro jest dobro svih ljudi jer nam omogućuje ne samo komunikaciju, sporazumijevanje, nego i mišljenje – bez jezika bi mišljenje bilo vrlo ograničeno i svedeno na neke konkretne pojmove. Kada kažemo da je jezik javno dobro, onda mislimo na standardni jezik neke društvene zajednice, najčešće države. U tome smislu hrvatski jezik nije opće dobro, nego javno i zajedničko dobro. Kada govorimo o jeziku kao općem dobru, mislimo na sve jezike svijeta, pa možemo govoriti i o sveopćem dobru, dobru svih ljudi, po čemu se čovjek bitno razlikuje od ostalih živih bića, kaže prof. dr. sc. Marko Alerić s Odsjeka za kroatistiku Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Marko Alerić objašnjava da životinje ne uče načine glasanja, nego su im urođeni i predodređeni; primjerice, svi vukovi, bilo gdje na svijetu, jednako zavijaju, za razliku od čovjeka, kao pripadnika ljudskoga roda, čovječanstva, u okrilju kojega se ljudi diljem svijeta koriste tisućama različitih jezika. Čovjekovo pravo na jezik uz ostalo podrazumijeva naše pravo da tijekom prve godine života počinjemo u obiteljskome domu učiti jezik tako da smo aktivno uključeni u komunikaciju. To je pravo na ovladavanje jezikom naše najbliže zajednice, obiteljske i mjesne, na što se nadovezuje pravo na ovladavanje jezikom šire društvene zajednice, a u našemu je slučaju riječ o hrvatskome standardnom jeziku, koji usvajamo tijekom obveznoga formalnog obrazovanja.

- Hrvatski standardni jezik nije od jučer ili, kao što neki misle, od nastanka hrvatske države 1990-ih godina – nego je hrvatski jezik standardiziran već krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Hrvati imaju i predstandardizacijska razdoblja – za razliku od mnogih drugih naroda u Europi – te je u tome pogledu potrebno spomenuti [čakavca] Bartola Kašića i njegovo djelo “Institutionum linguae illyricae libri duo”, objavljeno 1604. godine, napisano štokavski, a riječ je o prvoj hrvatskoj gramatici, dodaje Alerić.