Zanima me književnost koja uznemiruje

Nakon iznimno uspješnog debitantskog romana „Nadohvat“, ovjenčanog nagradama „Ksaver Šandor Gjalski“ i „Ivan i Josip Kozarac“, mlada književnica Ena Katarina Haler objavila je roman „Nevini“ kojim istražuje tabue poput incesta te ukazuje na dirljive dimenzije iskustava koja će društvo olako osuditi.

Kakvi su prvi odjeci čitatelja?

- Zasad je sve što je došlo do mene vrlo pozitivno. Dobila sam prekrasne kritike od Miljenka Jergovića i Damira Radića. Lijepo je od nekog koga sam i sama čitala i tko mi je bio formativan ili pak od kritičara kojeg stvarno cijenim dobiti pozitivnu reakciju. Zasad mogu biti vrlo zadovoljna, bitno da se čita.

Svojim pisanjem očito volite zadirati u tabue. U prvom romanu „Nadohvat“ pisali ste o nekim kontroverznim povijesnim događajima iz Drugog svjetskog rata, u ovom romanu također imamo ratne i poratne okolnosti, ali one su tek depresivne kulise u kojima odrasta protagonistica Iris i u kojima se, među ostalim, događa incest, ali i promiskuitet i pedofilija. Koliko je za Vas pisanje istraživanje tabua?

- Mislim da bi pisanje trebalo biti istraživanje tabua. Cilj književnosti je da nas uznemiri, a ne opusti. Može nas i opuštati i naravno da čitanje ne mora nužno biti mučno iskustvo, ali mene osobno kao čitateljicu pa onda i spisateljicu zanima književnost koja uznemiruje. To ne mora nužno biti mračna, depresivna, postratna i postapokaliptična situacija, ali u ovom je slučaju djelomično takva. Možda sam u krivu, krivo gledam na tu knjigu i možda ju sama krivo tumačim, ali meni u njoj ima puno ljepote i puno ljubavi, ne ide jedno bez drugoga, ne može biti samo crno bez nekih proplamsaja svjetlosti.

Incestuoznih odnosa i motiva u književnosti i uopće umjetnosti ne manjka, počevši od antičkih mitova preko likovnosti i glazbe pa do filmova poput Bertoluccijevih Sanjara. Na koji ste način proučavali incest pripremajući se za pisanje? Što se shvatili o incestu pišući ovaj roman?

- Zapravo je ta tema došla gotovo slučajno, na početku nisam imala namjeru napisati knjigu o incestuoznom odnosu. Njega ima puno, ali ne mislim da je to primarna tema. Napisala sam priču o Iris koja je postala glavna junakinja romana, a isprva je bila zamišljena samo kao priča. Poslala sam priču svom dobrom prijatelju, scenaristu Nikoli Kuprešaninu, a on je komentirao da je jako zanimljiva seksualnost s bratom. To je postojalo u priči, ali nije bila primarna tema. Razgovarajući s njim i još nekim ljudima s kojima dijelim sramežljive prve pokušaje, shvatila sam da je to očito nešto što me podsvjesno zanimalo. Nisam taj odnos zamislila kao romantičnu ljubav između sestre i brata nego jednostavno bratsku ljubav koja se iskazuje na jedan društveno neprihvatljiv, tabuiziran i kontroverzan način. Počela sam razmišljati o tome kako je normalno da se ljubimo u obraz i grlimo s bliskim članovima obitelji i prijateljima, ali ako samo malo pomakneš taj poljubac ili dodir postane drugačiji, to prelazi u erotsko i romantično. Krenula sam se preispitivati i promatrati oko sebe, razmišljala sam i o tome kako sami spoznajemo vlastitu seksualnost u djetinjstvu prije nego se upoznamo s tim pojmom kao nečim društveno i civilizacijski uvjetovanim. Bilo je tu pokušaja koje sam izbrisala, puno ulomaka za koje sam smatrala da možda nisu pravilan prikaz onoga što sam htjela reći. Možda to nije ni kako je na kraju ispalo u knjizi, ali bilo je puno preispitivanja i pisanja, pisanja, pisanja…

Promocija romana je večeras (23.1.2025.) u zagrebačkoj Tvornici kulture u 20 sati, a cijeli intervju poslušajte u emisiji Signatura.