Filmska kritika: Riba smrdi od glave. Velike.

I dok čekamo srijedu kada će o dugometražnom prvijencu Arsena Oremovića Glava velike ribe u emisije Licem u lice detaljno progovoriti naši kritičari, evo kratkoga osvrta na film koji je glumici Lani Barić donio Zlatnu arenu za glavnu žensku ulogu.

Nastavljajući na neki način svoje zalaganje za obespravljene i diskriminirane dijelove društva iz svojih dokumentaraca, poput U braku sa švicarcem i Tak kak je, Arsen Oremović je za svoj dugometražni igrani prvijenac izabrao ekranizaciju romana jednog od naših najvažnijih redatelja i scenarista Ognjena Sviličića. U mnogo čemu, Glava velike ribe i zaziva Sviličićev opus i tematski, a bogme i stilski.

U filmu gotovo jednakopravno egzistira troje likova: Andrija (Nikša Butijer) je zagrebački taksist uvijek okrenut nekom budućem, redovito neuspješnom poslovnom poduhvatu, njegova supruga Vesna (Lana Barić) koja stoički i empatično podnosi sve, uključujući i doseljenje Andrijog brata nadimka Traktor (Neven Aljinović Tot), PTPS-ovca koji bi se iz obiteljske kuće trebao preseliti u Zagreb zarad Andrijinog pokušaja pokretanja biznisa.

Razočarani i obespravljeni opet su, dakle, tu, tranzicija je u našoj zemlji proizvela puno više takvih nego uspješnih, a izvlačenje iz toga tranzicijskog pakla ne može se ni u daljini nazrijeti u Oremovićevom filmu čije dominirajuće sivilo, bez obzira je li locirano u zagrebačke urbane ili seoske vedute, tek usputno biva prekinuto laganim doziranjem humora. Naizgled, puno je tu općih mjesta. Svi mi znamo neke andrije, vesne ili traktore. A opet kad nam se oni, njihovi problemi i drame sruče u lice kao osamdesetominutna esencija, gledatelj ne može ostati hladan.

Prikaz likova, njihovih odnosa i zbivanja Oremović je odlučio zapakirati u gotovo pa dokumentaristički redateljski stil, u prosede koji uobičajeno nazivamo podrežiranjem, a čega je Sviličić pravi majstor. Da bi stvari u tom kodu funkcionirale morate se osloniti na glumce, a tu je Oremović ulovio prave kapitalce: Lanu Barić čiji manirizam ovdje funkcionira kao prednost, Nikšu Butijera koji i epizodno obogati svako ostvarenje, a kamoli ne ono u kojem ima glavnu riječ te Nevena Aljinovića Tota, neprofesionalnog glumca poniklog na svojevrsnoj underground sceni kojemu su ovakve šutljivo-ekspresivne izvedbe vremenom postali glumački forte.

Kada bismo poželjeli da netko vidi solidan Oremovićev debi, svakako bi to bili oni koji su svojim djelovanjem, bolje reći nedjelovanjem, proizveli andrije, traktore i vesne, sve te ljude koji su željeli nešto drugo i bolje, a danas ovise o tome kako će trgovac zaokružiti cijene u eurima. Jer dok njih gledamo na filmu, na samome repu društva, zapravo dobro znamo da riba smrdi od svoje velike glave.