Hrvatska bez mina - razminiranje je stajalo preko milijardu i 200 milijuna eura

Nakon 30 godina intenzivnog procesa, tisuća sati rada pirotehničara i stotine milijuna utrošenih eura, Hrvatska se napokon riješila problema minske opasnosti, službeno. Drugim riječima stekla je status zemlje bez minske opasnosti i time ispunila obvezu razminiranja preuzetu kao država stranka Ottawske Konvencije, odnosno Konvencije o zabrani uporabe, stvaranja zaliha, proizvodnje i prijenosa protupješačkih mina.

A s kojom smo problemom bili suočeni nakon završetka ratnih djelovanja, govori podatak da je minski sumnjiv prostor zahvaćao 23 posto kopnenog dijela našeg teritorija, pojasnio je za Hrvatski radio načelnik Hrvatskog centra za razminiranje Davor Laura.

- Problem je bio zaista velik, procjena Centra Ujedinjenih naroda za protuminsko djelovanje 1996 je bila 13 tisuća četvornih kilometara. Od toga razdoblja do danas, mi smo 876 četvornih kilometara razminirali, a preostalih 12 tisuća 124 četvorna kilometra isključili metodama ne tehničkih i tehničkih izviđanja, pojasnio je Laura.

Broj mina i drugih neeksplodiranih sredstva pronađenih je zapanjujući. Radi se o stotinama tisuća komada, koje su pirotehničari pronašli i izvadili iz zemlje. Kasnije je sve to skladišteno i naposljetku uništeno.

- Od 1998, od osnutka HCR-a od kada vodimo te brojke, 107 tisuća protu pješačkih i protuoklopnih mina je pronađeno i preko 470 tisuća neeksplodiranih ubojnih sredstava odnosno eksplozivnih ostataka rata. Zadnja mina pronađena je na područja Otočca, na području Ramljana pri razminiranju bivšeg skladišta goriva, istaknuo je Laura.

U razminiranje utrošen ogroman iznos

Ukupno je od 1998. godine utrošeno u razminiranje milijardu i 200 milijuna eura, od toga 68 posto izravno iz državnog proračuna i proračuna javnih poduzeća; 23 posto iz sredstava Europske unije, odnosno 286 milijuna eura; 6 posto se odnosi na donacije, a 3 posto na zajam svjetske banke koji je korišten na samim počecima, pojasnio je načelnik HCR-a Laura.

Iako je proces razminiranje dovršen, HCR će nastaviti raditi; usmjeriti će se na pomoć žrtvama mina, drugim zemljama pogođenim minama, prijenosu znanja i tehnologija, kako bi ih ugradili u ideju svijeta bez mina, a nastaviti će se i aktivnosti edukacije stanovništva i drugih akcija vezanih uz protu minsko djelovanje.

- Mi apsolutno jamčimo da je Hrvatska oslobođena minske opasnosti, mi smo to proglasili; nismo samo da bi se to proglasili, već na osnovu naših rezultata i aktivnosti koje smo sustavno proveli i u 30 godina za svako područje izdali odgovarajuće potvrde. Sve što smo imali saznanja smo pregledali, razminirali, ustvrdio je Laura.

Što sa tvrtkama za razminiranje - BIH, Ukrajina

U desetljećima za nama, mnogo se tvrtka za razminiranje osnivalo, neke su opstale, neke su se ugasile, nakon završetka procesa razminiranja u Hrvatskoj, one koje su uspjele ostati na tržištu, pronašle su poslove u inozemstvu, Jemenu, Turskoj, Azerbajdžanu, Iraku. No, činjenica da posla nema više u Hrvatskoj okreće novu stranicu poslovanja. Iz Hrvatske Udruge poslodavaca najavljuju klaster tvrtki koji bi nastupao na stranom tržištu, a riješilo bi se i pitanje pirotehničara koji još nisu zadovoljili uvjete mirovine po posebnim pravima.

- HUP je pokrenuo proces, zaključili smo otvaranje klastera tvrtki, mi smo kao HUP spremni ispuniti sve ono što je potrebno da bi izašli van na tržište da bi preostali broj pirotehničara koji nemaju uvjete za mirovinu zaposlili u taj klaster i da idemo na tržišta na koja možemo," pojasnio nam je predsjednik Udruge humanitarnog razminiranja pri HUP-u Željko Romić.

- Normalno da je prvo pitanje zašto ne u BIH s obzirom da je najbliža geografski i prema govornom području, tako da se u razgovoru s MUP-om pretpostavljamo da bi mogli tamo raditi, da možemo zaposliti naše ljude u prvoj susjednoj zemlji s minskom problemu. Sve ostalo naravno kako se pruže mogućnost, hoće li to biti Ukrajina to je budućnost, kako se postaviti, s obzirom na veliki broj tamošnjih tvrtki, zaključio je Romić.

Naši ljudi imaju izuzetna znanja i iskustva, dosta ih je bilo u inozemstvu, Turskoj, Azerbajdžanu, Iraku, uz poznavanje jezika i stručnost, jako dobro kotiraju, no pomoć matične zemlje je uvijek bitna. Hoće li priča s razminiranjem završiti kako treba za sve naše pirotehničare kojih nema mnogo, u smislu ostvarivanja prava i zaslužene mirovine tek treba vidjeti. S druge strane žrtve koje su dovele do Hrvatske bez mine, kako među pirotehničarima, tako i građanima, na neki način obvezuju sve uključene.