Kardinal Blase Cupich: Naivno je vjerovati da se mir može nametnuti oružjem

Nadbiskup Chicaga kardinal Blase Cupich gostovao je na Mediteranskim teološkim susretima u Lovranu. Bila je to prigoda da se s njim susretnemo i snimimo razgovor za religijski program Hrvatskoga radija. Kardinal govori da je mir svjesna odluka i prvi odgovor na sukobe, a ne naivni ideal. Ističe da rat donosi razaranje i dehumanizira ljude, dok dugotrajni mir omogućuje obnovu, razvoj i stabilnost. 

Kardinal Cupich komentirao je i aktualne crkvene teme. Smatra da dio tradicionalističkih pokreta odbacuje obnovu Drugog vatikanskog koncila i njegov otvoreniji odnos prema suvremenom svijetu. Poručuje i da Crkva treba nadilaziti političke podjele i promatrati pitanja poput migracija prvenstveno kao humanitarna, uz istodobno poštovanje prava država na sigurne granice.

Mir je odluka, a ne naivni ideal

Uzoriti kardinale, ovogodišnji Mediteranski teološki susreti održavaju se na temu "Prorokovanje mira usred buke rata." Što danas znači biti prorok mira? Je li to prije svega unutarnji duhovni poziv ili je to također društvena odgovornost Crkve?

Mislim da je to prije svega odluka. Odluka da se u trenutku sukoba okrenemo putu mira kao prvoj opciji. Vidimo da danas u svijetu postoje zemlje, vođe, koji žele ostaviti mir sa strane i odmah krenuti u rat. Mislim da je to poanta ovog teološkog susreta: kako promicati mir kao prvi korak u trenutku sukoba. To je zadaća Evanđelja. To je izazov koji je pred nama da bismo živjeli u stabilnom svijetu i mislim da je to srž onoga o čemu ovaj susret govori.

Živimo u vremenu kada se naoružavanje, vojna snaga i odvraćanje ponovno predstavljaju kao glavni jamci sigurnosti. Kako Crkva može vjerodostojno govoriti o miru, a da ne zvuči naivno u svijetu obilježenom ratom?

Naivno je vjerovati da se mir može nametnuti ljudima oružjem. Stoga smo realni u pogledu koliko toga gubimo zbog ratova, a koliko se može dobiti mirom. To vidimo u našoj povijesti, u svjetskoj povijesti. Kad sam bio u Njemačkoj 1994., bilo je 50 godina od kraja Drugog svjetskog rata. Razgovarao sam s nekim starijim Nijemcima i rekao sam - Nevjerojatno je kako se Njemačka obnovila. Jedan stariji čovjek je rekao: Da, ali ovo je prvi put da imamo pet desetljeća mira. - To je ono što mir može donijeti.

Rat može uništiti sav taj napredak i blagostanje u samo nekoliko minuta. Zašto bismo išli tim putem kad znamo da mir može donijeti dobitke.

Rat dehumanizira, mir omogućuje obnovu

Papa je često upozoravao na ono što naziva trećim svjetskim ratom u dijelovima. Mislite li da su kršćani danas dovoljno svjesni odgovornosti za izgradnju mira ili vidite da logika sukoba sve više prevladava čak i među vjernicima?

Vjerujem da je jedna od stvarnih poteškoća koje imamo predstavljanje rata kao zabave. Zbog tih pametnih bombi udaljavamo se od ljudi koji su pogođeni, ranjeni, ubijeni jer to ponekad vidimo kao neku vrstu videoigre. To dehumanizira rat. Čini nas otupjelima za stvarnu patnju koja se događa. Stvarni ljudi bivaju ubijeni u tim trenucima. Također, mjesta na kojima se rat vodi su daleko od naše zemlje. Stoga je to donekle daleko od našeg svakodnevnog iskustva. Počinjemo razmišljati: Pa, to se događa tamo, a ja živim svoj život. I to je stvarna kušnja. Ali Evanđelje poziva da se sjetimo da molimo istog Boga kad kažemo "Oče naš" što znači da smo braća i sestre jedni drugima. Naglašeno je ovih dana na Mediteranskim teološkim susretima da kao kršćani moramo razumijevati patnju drugih i suosjećati s njima. Kad izgubimo tu sposobnost tugovanja i žalovanja za gubitkom života, gdje god on bio, tada postajemo manje ljudi. Dakle, pitanje je, što nam se događa kad ignoriramo patnje drugih?

Tradicionalizam i osporavanje Drugog vatikanskog koncila

Posljednjih godina svjedočili smo rastu raznih tradicionalističkih pokreta unutar Katoličke Crkve koji otvoreno dovode u pitanje papinsku vlast, osobito po pitanjima poput liturgije, migracija i odnosa Crkve prema modernom svijetu. Kako gledate na taj fenomen? Je li to znak dublje krize zajedništva Crkve?

Imali smo ljude od samog početka, na koncu Drugog vatikanskog koncila, koji su se protivili novom pristupu, obnovi koja se dogodila. Dakle, nije riječ o želji za starom misom ili latinskim jezikom. Riječ je o odbacivanju crkvenog pristupa modernom svijetu, pomirenju s drugim kršćanskim denominacijama, promicanju vjerskih sloboda, priznavanju da židovski narod ima nepovratni savez s Bogom i da ih treba poštovati te se boriti protiv antisemitizma. Mnogi impulsi koji su u korijenu ovih ljudi koji sebe nazivaju tradicionalistima sežu do samog početka koncila. Jednostavno ne žele obnovu koju su pokrenuli papa Ivan XXIII. i papa Pavao VI., kao ni biskupe koji su bili na koncilu. Oni, kako je rekao papa Ivan Pavao II., ignoriraju činjenicu da je Duh Sveti djelovao na tom Koncilu. Na njima je onda da opravdaju zašto se protive impulsima Duha Svetoga.

Crkva mora biti iznad političkih podjela

Dolazite iz Sjedinjenih Američkih Država gdje su političke i kulturne podjele postale sve izraženije. Koliko polarizacija u američkom društvu oblikuje katoličke zajednice u SAD-u?

Uvijek smo imali razlike u mišljenjima, polaritet pogleda. To nije ništa novo. Također shvaćamo da katolici žive u društvu i da su pod utjecajem javne rasprave. Također pripadaju različitim političkim strankama. To je dio njihovih obiteljskih tradicija. Međutim, sposobnost Crkve jest da pomogne ljudima, bez obzira kojoj političkoj stranci pripadaju, da shvate da postoje i druga pitanja osim pripadnosti stranci na koja bi trebali obratiti pozornost. Pogledajmo, na primjer, migracije. Migracije nisu stav Demokrata ili Republikanaca. To je humanitarno pitanje. Kako pomoći ljudima da razumiju humanitarni aspekt prava migranata koja treba štititi dok vlada traži način da osigura svoje granice? To su pitanja o kojima trebamo razgovarati s ljudima iz obje stranke.

Migracije ostaju jedno od pitanja koja najdublje dijele društva i vjernike. Dok Papa ponovno skreće pozornost na dostojanstvo migranata, uključujući i svoj simbolični fokus na Lampedusu, mnogi ljudi također izražavaju stvarnu zabrinutost oko sigurnosti, integracije i društvenih promjena. Kako se te dvije stvarnosti mogu uskladiti?

Prije svega, barem u Sjedinjenim Državama, to je jedini kontekst o kojem mogu govoriti, Crkva je vrlo jasna: mi smo za sigurne granice. Vjerujemo da vlada ima obvezu, dužnost i pravo imati sigurne granice. To nije sporno, ali moramo poštovati činjenicu da smo zemlja imigranata.

Moje bake i djedovi došli su u Sjedinjene Američke Države. Jedni prije Prvog svjetskog rata i drugi nakon Prvog svjetskog rata. Životu ove nacije mi smo dali doprinos putem naše kulture, putem našeg iskustva, putem naše vjere. I nikada se ne bismo trebali bojati bogatstva različitosti u našoj zemlji koju donose imigranti. Istovremeno, mislim da sada imamo temeljni problem s činjenicom da 14 milijuna ljudi nema dokumente. To nije njihova krivnja. To je krivnja naše Vlade što nema stvarnu imigracijsku reformu i što nije našla način kako omogućiti tim ljudima da dođu, započnu novi život ili možda dođu na rad, a da to bude sigurno i legalno. Da smo deportirali svih tih 14 milijuna ljudi, izgubili bismo ogroman radni potencijal za našu ekonomiju. Oni su ljudi koji beru naše povrće i voće, brinu o našim vrtovima, čuvaju našu djecu kao dadilje, oni rade u našim hotelima i restoranima. Stoga moramo pronaći način da ih integriramo u društveni život. Ne bismo se trebali bojati činjenice da su drugačiji zbog njihove kulture. Njihove razlike su uvijek povećavale bogatstvo onoga što naša zemlja jest.

Mladi teolozi razlog su za nadu

Kako vidite ove Mediteranske teološke surete u Lovranu i koju poruku biste željeli podijeliti sa studentima teologije okupljenima ovdje?Kako oni mogu ostati ljudi nade, a ne pesimizma?

Bio sam impresioniran mladenaštvom okupljenih, zajednice koja je ovdje. Oni studiraju. Vrlo su entuzijastični u svom doživljaju života. Imam 77 godina, tim bih mladima mogao biti djed. Rekao sam im da mi oni daju nadu. Kad su me pitali odakle dolazi ta nada, odgovorio sam – Vidim da ste ovdje jer vam je stalo do svijeta, brinete o Crkvi i želite moći raditi u solidarnosti s drugim ljudima. Brinete o svijetu koji će biti predan vašoj djeci i unucima. Dakle, ovakvi susreti prilika su ljudima da vrate nadu, ali i da se međusobno ohrabre.

Znamo da ste podrijetlom iz Hrvatske, imate hrvatske korijene. Kako vidite ovaj susret iz te perspektive?

Kad me nadbiskup Mate Uzinić zamolio da sudjelujem u ovoj raspravi o svjetskom miru, shvatio sam da imam priliku da podijelim svoje iskustvo, ne samo kao Amerikanac, nego kao imigrant iz Hrvatske i također iz imigrantske obitelji koja se našla u drugoj zemlji zbog Prvog svjetskog rata koji je dolazio u Europu. Činilo mi se da je to prilika da novoj generaciji ljudi pomognem da shvate da danas imamo iste probleme koje su imali i moji djedovi. Ne trebamo se bojati budućnosti ako radimo zajedno.

Intervju s nadbiskupom Chicaga kardinalom Blaseom Cupichem vodio je Robert Rogina. Snimku možete poslušati ovdje: