Koliko je hrvatska spremna za energetsku budućnost?

Energetska kriza, rat u Ukrajini i sve veća ovisnost Europe o uvozu energenata ponovno su otvorili pitanje energetske sigurnosti. U takvim okolnostima obnovljivi izvori energije više nisu samo pitanje zaštite okoliša, nego i nacionalne sigurnosti, gospodarskog razvoja i konkurentnosti. Hrvatska ima značajan potencijal za proizvodnju energije iz sunca i vjetra, no istodobno i dalje velik dio električne energije uvozi, osobito tijekom ljetnih mjeseci kada raste potrošnja zbog turizma. Istodobno, investitori upozoravaju na probleme priključenja novih projekata na elektroenergetsku mrežu, dok stručnjaci ističu da bez baterijskih sustava i modernizacije mreže nema uspješne energetske tranzicije.

Koliko je Hrvatska danas spremna za energetsku budućnost, usporava li Europa zelenu tranziciju ili je upravo ona ključ energetske neovisnosti i kakvu ulogu u svemu tome imaju građani, poduzetnici i lokalne zajednice? O tim temama razgovarali smo u Dnevnom ritmu s voditeljicom komunikacija udruge Obnovljivi izvori energije Hrvatska Marijom Hanzec i pravnim savjetnikom udruge Filipom Kuševićem.

Hrvatska se često predstavlja kao zemlja s velikim potencijalom za sunce i vjetar, ali i dalje značajno ovisi o uvozu električne energije. Gdje smo danas u energetskoj tranziciji i zašto taj potencijal još uvijek ne koristimo dovoljno?

- Dosta energije uvozimo, kada govorimo o električnoj energiji, to je na godišnjoj razini oko 16%, ako u to još uključimo promet i grijanje i ostalu našu industriju koja koristi energente onda smo na preko 50% uvoza na godišnjoj razini. Što se tiče električne energije i proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora tu imamo najviše instaliranih kapaciteta hidroenergije i nekako nam uvijek ta bilanca uvoza i izvoza najviše ovisi koliko je palo kiše i koliko su hidroelektrane proizvele električne energije. Imamo i vjetra 1300 MW, sunca 1500 MW, međutim vjetar sudjeluje u toj proizvodnji električne energije s otprilike 15%, dok sunce s tek nekakvih 5-6%, dakle tu je jedan veliki potencijal. Čak i OECD-e koji je pratio razvoj Hrvatske, pogotovo što se tiče i zelene tranzicije, kaže imate potencijala za 7 gigavata, a mi imamo 1,5. Dakle, tu se još može dosta toga napraviti, mi se možemo zaista usporediti sa najsunčanijim dijelovima južne Italije ili Grčke koji su već jedan dio tranzicije i napravili i sada ulažu u baterije. Dakle, u onaj dio balansiranja mreže jer ne možemo reći da je problem mreže samo problem Hrvatske, već je ona problem cijele Europe jer je jednostavno mreža građane za neke druge izvore energije. Sada imamo distribuirane izvore energije, solarne krovove, tako da moramo malo prilagoditi mrežu, a tu baterije mogu puno napraviti, kaže Marija Hanzec.

Krajem prošlog mjeseca održana je u Opatiji konferencija u organizaciji udruge Obnovljivi izvori energije Hrvatska, gdje je bilo dosta riječi o tome gdje je sada Hrvatska. Koliko su obnovljivi izvori energije danas pitanje klimatske politike, a koliko pitanje nacionalne sigurnosti i gospodarske stabilnosti?

- Možemo vidjeti i sve češće u razgovorima koji se vode unutar sektora energetike sve manje se spominju ciljevi klimatske tranzicije radi zaštite okoliša i prirode, a sve više se spominje energetska sigurnost kao prioritet. To ne znači, naravno, da treba zanemariti pitanja okoliša i zaštite prirode, ali ovi događaji u posljednjih pet godina, odnosno rat u Ukrajini, su uzrokovali velike poremećaje na tržištu su u dobrom djelu Europske unije su potaknule države da sve brže ulažu u nove projekte obnovljivih izvora. Konkretno, tijekom rata u Ukrajini cijene električne energije su zbog porasta cijena plina rasle i do deset puta, u odnosnu za tadašnji prosjek, što je tada izazvalo i veliki interes za proizvodnju iz obnovljivih izvora energije koja nažalost nije dobro ispraćena od države u smislu izdavanja dozvola i mogućnosti priključenja te smo mi zbog toga danas u situaciji da toliko električne energije uvozimo jer su neki drugi puno brže ušli s novim proizvođačima i onda na tržištu zapravo mi kasnimo, dodaje Filip Kušević. 

Investitori sve češće govore da problem više nije pronaći lokaciju za elektranu nego dobiti priključak na mrežu. Ispada da je elektroenergetska mreža danas najveće usko grlo razvoja?

- I mreža, ali i administracija. Sporost izdavanja dozvola, reći ću samo jedan apsurd koji stalno ponavljamo. Za elektranu na fosilna goriva do 10 MW ne morate imati studiju o procjeni utjecaja na okoliš dok za svaku elektranu koja je na solarnu energiju ili na vjetar morate imati. Dakle, i te neke propise moramo promijeniti i moramo ubrzati procedure, a to je nešto što nam i europske direktive govore, da moramo obnovljive izvore energije staviti u poziciju od prevladavajućeg javnog interesa i na taj način ubrzati tranziciju.

Ta činjenica onda odvraća investitore od ulaganja u obnovljive izvore energije u Hrvatskoj?

- To je zapravo najveći problem koji se tu javlja je vrijeme, odnosno odgađanje investicije. Čak ni sam financijski trošak priključenja nije uvijek ono što će odvratiti od investicije već jednostavno to neznanje koliko će sve trajati. Mi smo u Hrvatskoj imali situaciju da se gotovo četiri godine čekala jedna stavka, taj iznos priključenja i sada kada je on donesen mi ćemo još mjesecima čekati još neke druge popratne korake koji moraju biti riješeni. U međuvremenu neki su drugi sve to izgradili i to onda mijenja drastično poziciju na tržištu i isplativost projekta u odnosu na trenutak kada ste u njega krenuli. A što se tiče same mreže tu postoji problem jer izgradnja mreže ne može pratiti dinamiku izgradnje novih postrojenja. Jednostavnije je izgraditi 10 solarnih elektrana nego promjeniti 10 trafostanica.