Nenasilnom komunikacijom do osobnog i globalnog mira

Ljetna škola nenasilja i nenasilne komunikacije akademski je utemeljen, a ujedno praktičan pristup rješavanju ključnih izazova današnjice jer u ovim turbulentnim vremenima potreba za vještim mirotvorcima nikad nije bila veća. Učiti o nenasilju i nenasilnoj komunikaciji znači sudjelovati u oblikovanju budućnosti razumijevanjem, empatijom i nenasiljem. Ljetna škola nenasilja i nenasilne komunikacije program je Hrvatskoga katoličkoga sveučilišta koji se održava u Rovinju od 7. do 12. Rujna 2025. 

Program je razvila ekipa profesora s Odjela za komunikologiju HKS-a u suradnji sa srodnim odjelima katoličkih sveučilišta iz Italije, Španjolske i Poljske. Voditeljica programa je prof. dr. sc. Irena Sever Globan izvanredna profesorica na Odjelu za komunikologiju HKS-a. U razgovoru za Hrvatski radio govori zašto je važno učiti nenasilno komunicirati i koliko je Crkva važan čimbenik u promicanju trajnoga mira.

Zašto je danas posebno važno govoriti i učiti o nenasilju i nenasilnoj komunikaciji?

Danas nije ništa važnije učiti o nenasilju i nenasilnoj komunikaciji u odnosu na ranije, ali rekla bih da danas imamo veću svijest o tome da su međuljudski odnosi temelj smislenog života kao i svijest da sami možemo nešto promijeniti i da je potrebno raditi na sebi. Nasilja svake vrste, od fizičkog do verbalnog, bilo je oduvijek, možda i više negoli danas, to nije novi fenomen. Danas smo ipak možda nešto više uronjeni u kulturu nasilja zbog stvarnosti koja je sve češće medijatizirana. 

Nasilju smo izloženi kroz informativne programe, kroz filmove, crtiće, serije, videoigre. Imamo svijest o pogubnosti obiteljskog nasilja, međuvršnjačkog nasilja, u zemljama koje nam nisu toliko daleko odvijaju se razorni ratovi i sve nam se to ne sviđa. Ponavljam, sve to nije novi fenomen, ali nekako mi se čini da su ljudi danas uistinu spremni čuti, spremni se mijenjati, spremni učiti i žele imati kvalitetniji i smisleniji život te učiniti da svijet u kojem živimo postane jedno bolje mjesto. Svijest o temeljnim ljudskim pravima, o prihvaćanju različitosti teme su koje se također sve više provlače kroz javni diskurs.

Uviđam u zadnje vrijeme sve više da kod ljudi postoji veliki interes za učenje nenasilne komunikacije i izgradnju mira. Posljedica toga je i otvaranje u Hrvatskoj Centra za nenasilnu komunikaciju, organiziranje ove ljetne škole kao i mnogih drugih projekata i radionica koji su usmjereni prema osvješćivanju važnosti empatijskog povezivanja među ljudima.

Jesmo li uopće svjesni te svoje svakodnevne nasilne komunikacije?

Mi smo toliko ukorijenjeni u jedno društvo koje je preuzelo obrasce nasilnog komuniciranja da veoma često nismo toga svjesni. To je nešto što je nama postalo spontano. Često živimo na svojevrsnom „autopilotu“ i ponavljamo određene obrasce koje smo naučili u obrazovnim ustanovama, u našim obiteljima, općenito u društvu u kojem se krećemo. Nismo odgajani kako asertivno i empatijski komunicirati, kako upravljati vlastitim emocijama, kako se povezati s drugima. Tako da su nam nasilni obrasci komunikacija veoma često nesvjesni. Mi ih možemo osvijestiti i možemo ih mijenjati, ali dok ne preuzmemo i nemamo svijest o njima, veoma teško. Nasilna komunikacija ne podrazumijeva nužno da nekog eksplicitno vrijeđam ili vičem ili udaram. 

To nekada budu veoma suptilni obrasci naše komunikacije; poput moralističkih procjena, etiketiranja nas samih i drugih, osuda, uspoređivanja jedni s drugima, različite vrste rečenica u kojima koristimo „ti poruke“, dakle, poruke kojima u drugome tražimo krivca, kojima radimo neke male ucjene – „Ako ne napraviš to, onda ću ja..“, rečenice koje koriste cinizam, sarkazam, ironiju, koje počinju s „ti uvijek“ ili „ti nikad“ ne doprinose životu. Dakle, to svi koristimo u svakodnevnoj komunikaciji. Djeca veoma rano uče ovakve obrasce ponašanja. Naše društvo temelji se na natjecanju, na nagradama i kaznama, na uspoređivanjima, na traženju onoga tko je u pravu, a tko u krivu i tu se zapravo otkrivaju temelji naše nasilne komunikacije. Mislimo da ćemo kroz takve obrasce doći do nekog cilja, koji može biti i veoma često i jest pozitivan, kroz te obrasce mi na jedan tragičan način želimo zadovoljiti svoje temeljne potrebe, međutim rezultat je veoma često prekidanje povezanosti s drugom osobom ili sa samim sobom. Kada nismo svjesni svojih osjećaja i potreba, tada nerijetko druge krivimo za svoje osjećaje ili za svoje nezadovoljene potrebe, u njima nalazimo krivce. Veoma često to činimo nesvjesno, stoga je potrebno raditi na osvještavanju takvih obrazaca i mijenjati s onima koji pridonose poveznosti i (samo)empatiji.

Kako promicati kulturu razumijevanja, dijaloga, suradnje?

Prvenstveno mijenjanjem načina na koji gledamo sebe i na koji gledamo druge i kako prilazimo drugim ljudima. Kultura dijaloga i suradnje mora proizaći iz moje namjere da u drugome uistinu vidim čovjeka, da u drugome ne gledam nekoga tko mi je suparnik, tko je drugačiji od mene i zbog toga s njim nešto ne valja, nego da mu prilazim s empatijom, sa željom da ga uistinu vidim i čujem i da vidim što stoji iza onoga što on govori ili radi. Potrebno je pristupiti drugome sa znatiželjom; baš me zanima kada je ova osoba nešto sada rekla, možda mi se to nije svidjelo i nije u skladu s mojim vrijednostima, ali što je zapravo ona htjela i trebala? Ako bismo usvojili takav pristup shvatili bismo koliko smo mi svi slični. 

Na razini potreba za cijenjenjem, za razumijevanjem, da me se vidi i čuje, za autonomijom, smislom, za prostorom i kretanjem, za estetikom, za zajedništvom... Sve nas to povezuje i u pozadini svake radnje i svakog govora nalazi se upravo to. I moj najveći neprijatelj u konačnici ima iste potrebe koje imam i ja. Pristup drugoj osobi s jednom takvom znatiželjom, otvorenošću i željom da čujem što druga osoba misli i želi, što se krije iza onoga što govori, to je po meni put prema kulturi dijaloga, mira i suradnje. Dakle, put je to oslobađanja slike neprijatelja u drugome. Spoznati da to što ja imam svoje vrijednosti, ne znači da druga osoba nužno ima iste vrijednosti kao i ja, ali da zato nije manje čovjek. 

To je susret na razini humanosti, susret na razini čovječnosti. Praksa je pokazala da se ljudi, uistinu najveći neprijatelji, zaraćene strane, na ovoj razini mogu susresti, razumjeti i povezati. Kada među njih dođe medijator koji ih je spreman otvoriti da čuju i vide međusobnu ljudskost, tada dolazi do dijaloga i pomirenja. Svi težimo istome, samo naši načini da dođemo do tog istog nekad su drugačiji i na toj razini strategija zapravo dolazi do sukoba.

Je li dovoljno samo usvojiti znanja o nenasilju i nenasilnoj komunikaciji ili je za to potrebno odgajati?

Mislim da je znanje veoma važno i sve od njega kreće, od učenja, čitanja, novih spoznaja, sudjelovanja na radionicama. Definitivno je važno educirati se. Međutim, nenasilna komunikacija zahtijeva odgoj, vježbu i trajno oblikovanje srca. To nije skup naučenih vještina i alata koja ću ja sad primijeniti kako bih postigla neki svoj cilj. To je životni stav i životni stil kojim svjesno biram i odlučujem razvijati empatiju i djelujem s namjerom da povezanosti dam prednost, umjesto tome tko je u pravu a tko je u krivu. Dakle, za nenasilnu komunikaciju potrebno je i odgajati. Istraživanja su pokazala da kada se već u vrtiće uvede oblik asertivnog komuniciranja, empatijskog i nenasilnog komuniciranja, da je puno veća šansa da će se i društvo u cjelini razvijati prema društvu mira, suradnje i dijaloga.

Koliko je crkva važan čimbenik u promicanju trajnoga mira? Koliko se ona koristi tim vještinama nenasilne komunikacije, naime sam program kojem ste posvetili ovu ljetnu školu ukorijenjen je u kršćanskoj teologiji?

Crkva ima ključnu ulogu. Poslanje Crkve je promicanje evanđelja, radosne vijesti i mira, mira među svim ljudima. Upravo je Isus iz Nazareta utemeljitelj nenasilne komunikacije. On je primjer par excellence nenasilnog komunikatora, osobe koja je u najtragičnijem trenutku svog života na križu, rekao „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine“. U evanđelju čitamo - oprostite 70 puta 7 puta, ljubite svoga neprijatelja… Sve su to poruke nenasilja i Crkva je uistinu prva koja je pozvana promicati mir i nenasilje na svim razinama jer nas Krist na to poziva. Da li u tome uspijeva? Kršćanska poruka definitivno je poruka mirotvorstva - blaženi mirotvorci, njihovo je kraljevstvo nebesko - i mislim da oko toga nije potrebno polemizirati. Temelj kršćanske poruke uvijek je mir i nenasilje i to je poruka koju moramo slijediti. Međutim, ponekad u Crkvi i crkvenim zajednicama nedostaju konkretni alati. Kako tu poruku mira i nenasilja provesti u djelo. Svi znamo da trebamo ljubiti svoje neprijatelje, trebamo opraštati, međutim kako to konkretno učiniti? Ja sam u ovim modelima nenasilne komunikacije gdje učimo kako se empatijski povezati sa sobom, sa drugima, kako aktivno slušati, kako biti asertivni, kako se iskreno izraziti, kako sebi i drugima dati empatiju, pronašla konkretne alate i svjesno biranje obrazaca komuniciranja i mislim da bi ih trebalo više koristiti i promicati.

Papa Franjo u svojem je pontifikatu često naglašavao mir i nenasilje. Sad imamo papu Lava koji također koristi svaku priliku da pozove ljude na mir. Crkva u svojem poslanju jest promicateljica mira. Voljela bih da se koristi ovim konkretnim alatima kojima bi se omogućilo ljudima unutar vjerskih zajednica i stvarno provoditi i učiti nenasilje. Vidimo da se i Crkva ponekad nađe u središtu nekih konflikata. Ne bih rekla da se uvijek najbolje snađe u načinu na koji rješava konflikte. Nekada zbog nezgrapnih izjava i komunikacije zna pridonijeti još većoj polarizaciji društva koje je kod nas u Hrvatskoj čini mi se dosta snažno. Vjernici bi po meni trebali napustiti dualistički pogled na svijet i na ljude, u smislu da imamo ili crno ili bijelo, ili kaznu ili nagradu, ili si u krivu ili u pravu; nositi se uvjerenjem da jedini posjedujemo istinu i tko se s nama ne slaže da s njime nešto nije u redu. Takvo razmišljanje nažalost ne doprinosi kulturi mira kojoj kršćanstvo teži. Mislim da tu postoji još puno prostora za rad i napredak.

Mogu li obrazovni sveučilišni programi, kao što je Ljetna škola nenasilja i nenasilne komunikacije koja će se održati u Rovinju od 7. do 12. rujna, potaknuti jače zauzimanje za izgradnju mira na osobnoj, društvenoj, a onda i na globalnoj razini?

Pokrenuli smo ovu školu kako bi došlo do nekih promjena. Cilj i namjera nam je bila da okupimo studente koji će doći iz različitih dijelova Europe ( na ovoj će ljetnoj školi sudjelovati studenti iz Italije, Španjolske, Poljske, i Hrvatske). Profesori, predavači, treneri nenasilne komunikacije također dolaze iz različitih zemalja. Želja nam je bila okupiti ljude iz različitih dijelova svijeta kako bi se međusobno povezali, jedni drugima prenijeli određena znanja i vještine kako bi ih svi mi mogli prenositi dalje u svoj profesionalni i osobni život i u svoje zajednice. Promjene kreću od pojedinca. Kada smo mi u miru sa sobom, lakše smo u miru s drugima i to se onda širi na globalnu razinu. Nenasilna komunikacija uvijek je usmjerena i na globalnu razinu, ali kreće od intrapersonalne razine. Povezivanje sa svojim osjećajima, svojim potrebama, kako uputiti molbu na van drugima, da to bude asertivno, da to bude empatijski i onda se zapravo može djelovati i na globalnoj razini. Mnogi od ljudi koji se ovime bave jesu i medijatori kada je riječ o globalnim sukobima pa se nadamo da će svoja iskustva prenijeti mnogim mladim ljudima koji će se onda nastaviti razvijati putem nenasilja i mira u kojoj se god situaciji našli.

Dr. sc. Irena Sever Globan bila je gošća na Hrvatskome radiju. Audio snimku razgovora možete poslušati u emisiji Trag vjere.