Promjena paradigme odnosa prema invaliditetu

Početkom mjeseca obilježen je Međunarodni dan osoba s invaliditetom. U "Susretu u dijalogu" govorili smo o tome na koji način Crkva može odgovoriti na duhovne potrebe osoba s invaliditetom, djece s teškoćama i njihovih obitelji. Kako praktično mijenjati mentalitet i paradigmu odnosa prema invaliditetu na razini Crkve, biskupije i župe? Kako graditi zajedništvo nasuprot predrasudama o invaliditetu te nadilaziti postojeće prepreke? U emisiji su gostovali predsjednica Pododbora za osobe s invaliditetom pri Vijeću HBK za laike Željkica Šemper, povjerenik za pastoral osoba s invaliditetom i njihovih obitelji Varaždinske biskupije vlč. Leonardo Šardi i župnik župe sv. Antuna Padovanskog i voditelj susreta za djecu s teškoćama i osobe s invaliditetom na Svetom Duhu fra Ivan Marija Lotar.

Pododbor za osobe s invaliditetom nastao je nakon inicijative Udruge za promicanje istih mogućnosti, koja je zajedno s ostalim udrugama poslala pismo namjere Hrvatskoj biskupskoj konferenciji. Biskupi su to vidjeli kao jedno područje na kojem bi se trebalo početi raditi. Nakon potrebnih razgovora Stalno vijeće HBK je donijelo odluku da se unutar Vijeća za laike osnuje Pododbor za osobe s invaliditetom, uvodno je objasnila Željkica Šemper. 

Kao osoba „s obje strane dijagnoze“, gospođa Šemper je osoba s invaliditetom, koja ima više od 26 godina profesionalnog iskustva kao edukacijski rehabilitator: „Moram priznati da smo bili jako ugodno iznenađeni jer smo odmah stavljeni tamo gdje su i svi drugi vjernici, dakle među laike. Nismo stavljeni u Caritas ili u socijalu, nego tamo gdje su svi drugi.“ 

U suradnji dvaju Vijeća HBK: za život i obitelj i za laike planira se trogodišnji ciklus 2023. – 2025. kojim se želi odgovoriti na poticaj Dikasterija za laike, obitelj i život Svete Stolice koji potiče na cjelokupnu promjenu mentaliteta i paradigme odnosa prema invaliditetu. Ciklus je nazvan „Obitelji osoba s invaliditetom u krilu Crkve“, a predstavila ga je Željkica Šemper: 

„Ciljevi tog ciklusa su senzibilizacija ponajprije crkvene javnosti o problematici osoba s invaliditetom. Zatim, razvoj pastoralne skrbi za osobe s invaliditetom, koji ne možemo reći da tek počinjemo jer je toga bilo i prije devedesetih i sporadično se događa ovisno o interesu svećenika i pastoralnih djelatnika, ali isto tako i interesima samih osoba s invaliditetom. Isto tako je cilj osmišljavanje i provedba izobrazbe pastoralnih djelatnika.“ 

Svojim mnogobrojnim inicijativama pastoral za osobe s invaliditetom i njihove obitelji Varaždinske biskupije tijekom cijele godine obilježava Međunarodni dan osoba s invaliditetom, svjedoči povjerenik vlč. Leonardo Šardi, koji nam je predstavio dio aktivnosti: 

„Baš na sam dan imali smo euharistijsko slavlje s udrugama, obiteljima i osobama s invaliditetom, ali pripremali smo se i puno prije kroz različite pastoralne sadržaje. Između ostalog, u župi svetog Josipa u Varaždinu djeluje zajednica 'Bartimej' gdje osobe s invaliditetom iz Varaždina i okolice te dobrog dijela Međimurja dolaze na tjedne susrete, a nakon susreta je misno slavlje u kojem aktivno sudjeluju osobe s invaliditetom. Uvijek osluškujemo potrebe udruga i osoba s invaliditetom i njihove želje, pa tijekom cijele godine organiziramo razne susrete i individualne razgovore.“ 

U zagrebačkoj župi svetog Antuna na Svetom Duhu odnedavno djeluje zajednica „Antunovi ljiljani“, koja okuplja djecu s teškoćama i osobe s invaliditetom, a osnovao ju je župnik te odnedavno rektor Bazilike Svetog Antuna fra Ivan Marija Lotar, potaknut i vlastitim obiteljskim iskustvom: 

„Imam brata koji ima teškoće iz spektra autizma, uskoro će proslaviti 22. rođendan. Sve što može proći jedna obitelj koja među sobom ima autističnog dječaka, to smo mi prošli u ove 22 godine. Tako bih sažeo sve one prekrasne trenutke, ali jednako tako i izrazito teške trenutke. I što se tiče sustava, ali i Crkve. Baš iz tog razloga, s obzirom na to da sam došao na službu župnika, čitajući naš pastoralni kalendar vidio sam da tu nešto nedostaje: susreti koji bi okupljali djecu s teškoćama i osobe s invaliditetom. Baš zato što smo Bazilika trebamo imati jednu širinu, a i zato što na zapadnom dijelu grada nema pastoralne brige za osobe s teškoćama u užem smislu.“ 

Dugoročni cilj susreta na Svetom Duhu je integracija djece s teškoćama i osoba s invaliditetom u postojeće zajednice i zbog toga na susretima „Antunovih ljiljana“ nema posebnih misa u Bazilici: „Oko toga sam se dvoumio, međutim, odlučio sam se za župnu misu gledajući različite reakcije svojih župljana: od oduševljenja do nesnalaženja. Ne osuđujem nesnalaženje, neki se prvi put susreću s osobama s invaliditetom, a ne mogu ni znati kako reagirati ako te osobe nisu među nama. Meni dovoljno govori koliko Crkva radi na tom području činjenica da u našim crkvama nema djece s teškoćama, nema osoba s invaliditetom, što znači da se one trenutno iz nekog razloga tu ne osjećaju dobro ili zbog toga što mi nismo osigurali određene uvjete. Mi smo još mali, tek smo počeli, ovo nam je tek treći susret, a ono što me jako raduje je i broj naših volontera. Jedna skupina volontera su stručnjaci, druga su osobe koje imaju neposredno iskustvo koje nije profesionalno, a treća skupina su oni koji nikada nisu volontirali ili imali ikakav kontakt s osobama s teškoćama i invaliditetom, za koje smo imali edukacije. To su ljudi iz najrazličitijih sfera koji zaista žele dati svoje vrijeme, uložiti svoje talente, ljubav i brigu.“ 

Vlč. Leonardo Šardi posvjedočio je kako je njegov put počeo s povezivanjem s različitim udrugama i volontiranjem te je na taj način došao do obitelji i roditelja, koji možda nisu uopće bili vezani uz Crkvu, osim možda za Božić, Uskrs ili prilikom blagoslova obitelji: 

„Nakon što su oni osjetili povjerenje: pa nekome je stalo do mojega djeteta, netko s njim radi i volontira, roditelji su sami počeli tražiti osobne razgovore, pa smo iz tih razgovora došli do cijelog spektra priče jer je svaka životna situacija drugačija i svaka obitelj ima svoja pitanja i traženja. Svaka osoba na svoj način ili prihvaća ili ne prihvaća da je njegovo dijete osoba s invaliditetom. Vidim da je u tome jedna jako velika zadaća ponajprije biti jedno veliko uho. Osluškivati, čuti obitelji, čuti roditelje, a onda zajedno s njima promišljati i pronalaziti put na njihov način, koji će im pomoći da prihvate situaciju i da prepoznaju ljepotu. Jako je važan pojedinačni razgovor i individualni pristup, to je najbolji put za osnaživanje obitelji i vraćanje povjerenja u Boga.“

Kao predstavnica Hrvatske biskupske konferencije Željkica Šemper je sudjelovala u savjetovanju u okviru pripremnog hoda za Biskupsku sinodu o sinodalnosti, nakon kojeg je predstavljen dokument „Crkva je naš dom“ Dikasterija za laike, obitelj i život. To je prvi put da su vjernici s invaliditetom izravno uključene u sinodski proces: „Bila sam ponosna i radosna, puno je tu osjećaja bilo. Nas je bilo tridesetak iz cijeloga svijeta, ja sam bila među njima, a predstavljati HBK i osobe s invaliditetom iz Hrvatske bilo je divno. Dobili smo konkretna pitanja, prvo je bilo kako iz svog realiteta iz kojeg dolazimo vidimo sudjelovanje osoba s invaliditetom u Crkvi. To je kod nas i inkluzivno i separativno: na primjer negdje su pripreme za sakramente zajedničke, a negdje posebno organizirane za djecu s teškoćama. Osobe s invaliditetom sudjeluju na nekim velikim susretima, ali ih se puno puta i zaboravi. No, i u drugim državama su ista iskustva. Bilo je i pitanje 'Što Duh Božji traži od Crkve?', i na to smo svi isto odgovorili: inkluziju. “

Emisiju „Susret u dijalogu“ možete poslušati na poveznici.