Gradoplov 11.08.2020.

U DUBROVNIKU NA DANAŠNJI DAN U noći s 10. na 11. kolovoza 1435. godine, u ekploziji baruta u Kneževom Dvoru izgorjela je cijela oružana, a i sama upravna zgrada Republike znatno je oštećena. (1) Na današnji dan, 11. kolovoza 1878. godine, u Dubrovniku je rođen vrijedni prenositelj dubrovačke tradicije između dvaju svjetskih Vlaho Turčinović. (2) Na današnji dan, 11. kolovoza 1916. godine, u Dubrovniku je rođen slikar Ivo Dulčić, vertikala hrvatske likovne umjetnosti druge polovice 20. st. (3) Uz današnji dan, u katoličkom kalendaru upisana su imena: Sv. Klara Asiška; Suzana, Jasna; Jasminka, Ljerka i Rafael Alfonzo. (4)

U DUBROVNIKU NA DANAŠNJI DAN

Stonski rat, tj. Pelješac sa Stonom u sastavu je Dubrovačke Republike od 1333. g., kada je srpski Car Dušan prepustio Dubrovniku kontrolu nad Stonskim ratom. Od današnjeg Stona i Malog Stona početkom 1333. godine nije bilo ništa. Bilo je brdo Podzvizd što se strmo rušilo na usku Prevlaku, koju je trebalo zaštititi. U tom pogledu novi gospodari smjesta su počeli podizati obrambeni zid koji se “od onog mora” postupno dizao na obronke brda Pozvizd i spuštao na “ovo more”, učvrstivši ga kulama na jednom i drugom kraju i osiguravši tvrđavom na vrh brda koja će dominirati nad njim i nad Prevlakom. Podizanje zida uvjetovalo je osnivanje dvaju naselja, koja će pružiti zaštitu stanovništvu i osigurati ljudstvo za obranu zida. Prirodno je bilo da ta naselja budu na njegovu početku i kraju, na padinama brda. Prve kuće sagrađene ispod obrambenog zida bile su, bez sumnje, od drva. Takva je bila i kuća stonskog kneza podignuta prema odluci Velikoga vijeća od 17. lipnja 1335.  Je li i druga kuća, koju je po odluci Velikoga vijeća, na današnji dan, 11. kolovoza 1336. godine, trebalo na brzinu sagraditi da bi u njoj udobno mogao stanovati knez Stona s družinom, konjima i svim svojim stvarima, bila drvena, iz dokumenta se ne može zaključiti. Drvene kuće gradile su se u Stonu, kao i u Dubrovniku, tijekom tog 14. stoljeća, ali je u Dubrovniku još u Statutu zabranjena izgradnja drvenih kuća pokrivenih slamom (domus palearum). U Stonu je ta zabrana donesena tek 1. listopada 1365. Vlasnici drvenih kuća pokrivenih slamom morali su ih u roku od dvije godine pokriti crijepom, pod prijetnjom kazne da im budu srušene i više ne bude dopuštena grad u Stonu.  Vjerojatno je ta zabrana uslijedila poslije koji se spominje u jednom novijem dokumentu. Iako su prve kuće u Stonu bile drvene, prvi pronađeni ugovor takve izgradnje potječe iz 1355. godine. I uopće, u dubrovačkoj kancelariji zabilježeno je neusporedivo manje ugovora o gradnji drvenih nego kamenih kuća. Moglo bi se pretpostaviti da je razlog tomu taj što su takvi ugovori bilježeni u stonskoj kancelariji, koja na žalost za 14. stoljeće nije sačuvana, a samo izuzetno u dubrovačkoj. (5) 

Na današnji dan, 11. kolovoza 1391. godine, u Dubrovniku je osnovana srednjovjekovna bratovština Zbora popovskoga “Sancti Petri Cathedra”. O tome nam svjedoče tri sačuvana kodeksa, od kojih se dva čuvaju u biskupskom arhivu, a jedan u “Popovskom zboru”. Punu potporu osnivanju ove bratovštine, kojoj je cilj bio materijalno pomagati niže svećenstvo, dao je tadašnji dubrovački nadbiskup Andrija iz Drača. Skoro stotinu godina kasnije, Papa Siksto IV. je 6. siječnja 1483. godine potvrdio raniju matrikulu, odnosno statut. Uvidjevši koliko je ta ustanova učinila na unapređenju nižeg svećenstva i Papa Klement VIII., 27. srpnja 1595. godine, potvrđuje statut i dopušta osnivanje novih ustanova. Uz povijesni datum, 11. kolovoza 1391. godine, za vrijeme Pape Bonifacija IX, navodi se da je voljom nadbiskupa Andrije i cijelog kaptola dubrovačke stolne crkve, hvaleći Boga i pristajanjem cjelokupnog naroda grada Dubrovnika, svetim mirom u najdubljoj međusbnoj ljubavi svečano osnovana i uređena ova nova bratovština vezana uz Stolnu crkvu dubrovačku. *Bratovština klerika "Popovski zbor", trajala je sve donedavno, do smrti don Marka Herendije, nakon čega brigu o njoj preuzima biskupski ordinarijat.* (5a) 

U noći između 10. i 11. kolovoza 1435. godine snažna je eksplozija uzdrmala cijeli Dubrovnik, a nad kneževom su palačom u zrak suknuli plamen i gusti dim. Nečijim nemarom došlo je do zapaljenja baruta koji se u to doba - kao iznimno skupocjena stvar - čuvao u posebnoj prostoriji rezidencijalne državne zgrade. U knjizi zaključaka Senata je zapisano "da je propalo ne samo svo oružje Republike koje se tu nalazilo, već je i zgrada usljed eksplozije toliko jako oštećena da ju treba potpuno obnoviti." **Već istog dana, Vijeće umoljenih donijelo je svezak zaključaka kojima je Vlada poduzela sve da što prije obnovi Dvor i oružanu, te da nadoknadi izgubljeni ratni materijal.** U djelu glasovitoga dubrovačkog učitelja Filipa de Divesisa Opis Dubrovnika tiskanomu 1440. godine navodi se sljedeće: “Godine 1435., u noći poslije praznika svetog Lovrijenca Mučenika, uništen je u požaru široki i prostrani dubrovački Dvor s nekoliko kula, koji je u staro vrijeme bio tvrđava.”  *Zbog obnove, knez je privremeno napustio svoj stan i smjestio se u jednoj od općinskih kuća. Obnova Kneževa dvora povjerena je arhitektu Onofriju di Giordanu della Cavi iz Napulja, poznatom kao graditelju prvoga javnog vodovoda i dviju grad. fontana.* Novo prekrasno veliko zdanje Kneževa dvora završeno je 1445. godine. Imalo je četiri krila spojena četverokutnim kulama sa zupčastim kruništima, te dvorište u sredini. Nad prizemljem su se uzdizali polukat i dva kata. Cijelo je vanjsko pročelje do visine prvoga kata ukrašeno trijemom s lukovima oslonjenim na pet stupova i dva polustupa. *Iste je godine u Dvor uvedena tekuća voda. Na ulazu je postavljena ploča s natpisom za sjećanje na obnovu 1442.* Nažalost, prva eksplozija baruta nije opametila Dubrovčane, pa su ga oni nastavili držati u barutani uređenoj u jugoistočnoj kuli i jednoj prostoriji najvišeg kata Dvora. Ponovno je barut eksplodirao 1463. godine, pričinivši palači toliko velika oštećenja da se pomišljalo na njezino potpuno rušenje. Ali, pošto su tada morali graditi i neke utvrde, štedljivi Dubrovčani su ipak odlučili maksimalno iskoristiti sve što nije bilo urušeno i odviše razdrmano. Zbog toga je samo uklonjen drugi kat, te su četiri ugaone kule snižene do visine prvoga kata. I nakon toga fatalna je barutana u Dvoru zadržana. Taj je put smještena u prizemlje i polukat južnoga krila - nad kojim se nalazila kneževa spavaća soba i radni kabinet!1 ! Da baš nije dobro stanovati poviše buradi baruta, konačno se shvatilo 1689. godine kad je Knežev dvor prestao biti skladištem lakozapaljivoga crnog praha, a za barutane su se počele rabiti gradske tvrđave, kule i bastioni. (6) 

BIOGRAFIJE DUBROVČANA RODOM I DJELOM

Na današnji dan, 11. kolovoza 1835. godine, u Dubrovniku je umro talijanski violinist, skladatelj i glazbeni pedagog Angelo Maria Frezza,  koji je gotovo pet desetljeća djelovao u Dubrovniku. Bio je violinist u kneževu orkestru, ali je uz to nastupao i posvuda gdje su se u Dubrovniku održavale glazbene priredbe: u katedrali i crkvi sv. Vlaha, na koncertima, privatnim zabavama. God. 1793. odobreno mu je, poučavati violinu četvoricu dubrovačkih mladića, a svjedodžbe što ih je izdao svojim učenicima potvrđuju da je nakon pet godina nastave uspješno odgojio prve domaće školovane violiniste. No prihodi od glazbeničkih poslova očito mu nisu bili dovoljni pa se odmah nakon osnutka dubrovačkoga poštanskog ureda 1804. uposlio kao poštanski službenik. U matici umrlih upisan je kao umirovljeni ravnatelj dubrovačke pošte. Od Frezzina skladateljskog rada sačuvano je samo nekoliko djela. U glazbenom arhivu dubrovačkog samostana Male braće nalaze se 2 uvertire za komorni orkestar (od druge samo nekoliko dionica) te 6 instrumentalnih plesova — Tre minuetti i Tre balletti za 2 violine koje je posvetio Mihu Sorkočeviću. (7)

Na današnji dan, 11. kolovoza 1878. godine, u Dubrovniku je rođen vrijedni prenositelj dubrovačke tradicije i neizostavni sudionik javnoga života Grada u razdoblju između dvaju svjetskih ratova Vlaho Turčinović. Njegovo se djelovanje i zalaganje, uz brojne dužnosti u državnim službama, proteže na dva polja: kazališni život, i crkveno-karitativni rad. Kao ljubitelj dramske umjetnosti od rane mladosti bavio različitim oblicima kazališnog amaterizma, prvo kao član Dubrovačke diletantske kazališne družine koja je djelovala u razdoblju do Prvoga svjetskoga rata, a potom i kao vrlo aktivni predsjednik Dubrovačkoga kazališnog društva. Turčinović se okušao i u pisanju, ponajviše prigodičarske poezije i kratkih dramskih tekstova. Bio je i dugogodišnji član dubrovačke podružnice Hrvatskoga kulturnoga društva „Napredak“ od samog osnivanja podružnice 1928. godine. Vlaho Turčinović bio je više od dvadeset godina, sve do smrti, crkovinar (član uprave) Zborne crkve Svetoga Vlaha. Vlaho Turčinović nije imao djece. U duhu svojih kršćanskih načela udomio je jednu siromašnu djevojku. (8)

Na današnji dan, 11. kolovoza 1970. godine, u Veljoj Međi (u BiH) rođenje Tomislav Bender, vozač, trajno nastanjen u Dubrovniku, poginuo 12. studenoga 1991. godine na Strinčjeri, izvršavajući borbenu zadaću, kao pripadnik HRM-e. (9)

Na današnji dan, 11. kolovoza 1916. godine, rođen je Ivo Dulčić, Hvaranin po obiteljskim korijenima, a Dubrovčanin po rođenju, odgoju i školovanju, trajna vertikala hrvatske likovne umjetnosti druge polovice 20. st. Djela mu se nalaze u brojnim javnim zbirkama, među kojima u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik, te u Galeriji Dulčić-Masle-Pulitika u Dubrovniku, kao i u privatnom posjedu.  Godine 1946., isključen je s posljednje godine studija (1946) zbog seminarskog rada kojim je negativno komentirao službenu socijalističkorealističku umjetničku praksu. Povlači se u Dubrovnik, gdje slika u tišini obiteljskog doma, 1947. vodi tečaj slikarske škole u »Florinu domu« na Lapadu, 1955. seli atelijer u Zagreb te otada živi uglavnom u Dubrovniku i Zagrebu, a ljeta provodi u Brusju na Hvaru, odakle potječe njegova obitelj. Dulčićev slikarski jezik je kombinacija ekspresije, brzog, plastičnog crteža, uz profinjeni osjećaj za boju i teksturu. On je i majstor atmosfere, a u portretiranju ljudskog lika istančani psiholog. U ranim radovima slijedio je koloristički intimizam. Početkom 1950-ih rasvjetljuje paletu, slika dubrovačke krajolike i interijere, u kojima posebnu pozornost pridaje samostalnosti boje. Od tada na njegovim slikama prevladava snažni kolorizam, utemeljen na nanosima čiste boje, čime nastavlja tradiciju tzv. zagrebačke šarene škole s početka XX. st., a blizak je i fovističkoj estetici. Sredinom 1950-ih slika na način informel slikarstva skupine likova, viđene odozgo, koje svodi na ritmizirane mrlje boja i zajedno s elementima krajolika sugerira neograničen prostor. U portretima je izraziti kolorist. Među naslikanim portretima svojom vrsnoćom posebno se istiću: Dubrovnikinja (1960.), Olga Solovjeva (1965.), Antun Masle (1965.), Kosta Strajnić (1965.), Ruža Pospiš (1968.) i dr. Ništa manje nije uvjerljiv ni u kompozicijama Malo Vijeće (1961.), Posljednja večera (1967.),  i dr. U tim se djelima, kao uostalom i u svim drugim, otkrivaju impulsi kojima je Dulčić gradio mostove prema senzibilnosti svog vremena, postavši tako jednim od slikara našega Juga koji su karakterištične značajke zavičaja znali pretočiti u autentično znakovlje modernosti. U hrvatskom slikarstvu, ostat će trajno obilježen kao jedan od rijetkih ( i prvih poslijeratnih ) slikara koji je trajno njegovao sakralne teme, a posebno su značajni njegovi radovi na crkvenim vitrajima. Uz Đura Pulitiku i Antuna Maslu, Ivo Dulčić član je slavnog dubrovačkog "Trolista" tzv. šarene škole, poznatije pod pojmom dubrovački koloristi,  posebnog smjera u hrvatskom slikarstvu, kojeg u Dubrovniku razvijaju ove tri slikarske perjanice, nastavljači  tradicije starih dubrovačkih slikarskih zasada. *Povodom stote godišnjice rođenja, 2016. g., u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik otvorena je velika retrospektivna izložba ‘Mediteran Iva Dulčića’, na kojoj je bilo izloženo 108 Dulčićevih djela.*  (10) 

Izvori i literatura:

(1) SUAD AHMETOVIĆ, DUBROVAČKI KURIOZITETI IZ DVA MINULA TISUĆLJEĆA, str. 94

*http://leksikon.muzej-marindrzic.eu/knezev-dvor/

** LUKŠA BERITIĆ, UTVRĐENJA GRADA DUBROVNIKA, str. 58

(2) http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=89142

Ivan Viđen

(3) http://hr.wikipedia.org/wiki/Dubrova%C4%8Dko_slikarstvo

http://hr.wikipedia.org/wiki/Ivo_Dulčić

GBL Antun Karaman i Duško Kečkemet (1993)

*http://www.dulist.hr/izlozba-povodom-stote-godisnjice-dubrovnik-nije-zaboravio-velikog-iva-dulcica/300283/

(4) http://www.zupa-rovisce.com/hr/index.php/katolicki-kalendar#lipanj-2016

MARIJA, KATOLIČKI KALENDAR 2016.

(5) ZDRAVKO ŠUNDRICA – TAJNA KUTIJA DRŽAVNOG ARHIVA 1, str. 187,188

(5a) Hrvatski radio – I. program, Radio kalendar - Dogodilo se na današnji dan, urednica: Seida Obarčanin, pripremila: Maja Nodari, tekst: MATO KAPOVIĆ

*http://www.ika.hr/index.php?prikaz=vijest&ID=14836

(6) SUAD AHMETOVIĆ, DUBROVAČKI KURIOZITETI IZ DVA MINULA TISUĆLJEĆA, str. 94

*http://leksikon.muzej-marindrzic.eu/knezev-dvor/

** LUKŠA BERITIĆ, UTVRĐENJA GRADA DUBROVNIKA, str. 58

(7) HBL Ivona Ajanović-Malinar (1998)

(8) http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=89142

Ivan Viđen

(9) VJEČNI KAO DOMOVINA, SPOMENICA POGINULIM DUBROVAČKIM BRANITELJIMA U DOMOVINSKOM RATU, Autori spomenice: VARINA JURICA TURK, MIŠO ĐURAŠ, Sunakladnici: UDRUGA RODITELJA POGINULIH BRANITELJA DOMOVINSKOG RATA, DUBROVNIK, UDRUGA UDOVICA HRVATSKIH BRANITELJA IZ DOMOVINSKOG RATA RH, DUBROVNIK, Str. -135-

(10) http://hr.wikipedia.org/wiki/Dubrova%C4%8Dko_slikarstvo

http://hr.wikipedia.org/wiki/Ivo_Dulčić

GBL Antun Karaman i Duško Kečkemet (1993)

*http://www.dulist.hr/izlozba-povodom-stote-godisnjice-dubrovnik-nije-zaboravio-velikog-iva-dulcica/300283/