Bogdan Mesinger (Šid, 1930. – Osijek, 2023.)

U Osijeku je u 93. godini umro književnik, pripovjedač, književni znanstvenik i jezikoslovac, likovni kritičar i esejist Bogdan Mesinger.

Bogdan Mesinger rođen je u Šidu 25. prosinca 1930. godine. Diplomirao je 1955. godine na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, gdje je 1984. doktorirao iz područja filologije. Radio je kao srednjoškolski profesor u Šidu i Vinkovcima. Od 1980. do 2000. godine bio je izvanredni profesor teorije jezika na Pedagoškome fakultetu u Osijeku. Prve pjesme objavio je 1950. u časopisu „Izvor“ i u zajedničkoj zbirci „Susret osmorice“.

Prvu prozu, fragment iz romana Samac (1973.), objavio je 1957. u časopisu Krugovi. U prvim Mesingerovim radovima te u romanima Kiša (1970.) i Zatvorena pučina (1984.) kritika je prepoznala osnovne crte krugovaške poetike. Tijekom 1990-ih započeo je ponovno objavljivati pjesme (Dvadeset četiri dana rata, 1994; Balade, 2000; Crni lotos, 2000; Na obalama tvoga sna, 2001). Objavio je knjige o iločkom kraju Skriveni duh Iloka (2004.) i Buđenje Iloka (2006.), zbirke ogleda Ususret Arijadni (2007.) i Kodovi virtualne scene (2009.) - izdvojimo samo neke od naslova.

Iz područja likovnih umjetnosti, uz približno dvije stotine osvrta, eseja i studija objavljenih u listovima i časopisima, izdane su mu dvije knjige likovnih eseja, Likovne impresije (1971.) i Stvaralački nesporazum (1973.), kraće monografije Crlenjak (1987.), Predrag Goll : skicirke (1987.), Medaljer Damir Mataušić (1998.), Akvarelist Predrag Goll (2000.), Željko Subić (2008.), monografska studija Traktat o medalji (1987.) te monografija Damir Mataušić (2010.). Među likovnim studijama u monografskim katalozima izdvajaju se studije Krunoslav Kern (1995.), Ružić&Rudina (2002.), Crlenjak medalje (2003.) te Medalja – povjesnica hrvatske kulture (2023.) u predgovoru koje je Daniel Zec, uz ostalo zapisao: "Kao eminentnoga poznavatelja (hrvatskoga) medaljerstva Bogdana Mesingera posvjedočuju svi njegovi dosad objavljeni ogledi i studije, a one čine jedinstven stručno-znanstveni prinos povijesti i teoriji medaljerstva u Hrvatskoj, pa i šire. Treba pritom upozoriti na najvažniju od njih: napisao je jednu od najrelevantnijih, u nas zapravo jedinstvenu studiju u tom području, koja je pod naslovom »Traktat o medalji: prolegomena za jednu semiološku teoriju medalje« monografski objavljena kao izdanje Galerije likovnih umjetnosti u Osijeku u povodu trećeg Memorijala Ive Kerdića, 1987. godine."

Od profesora Bogdana Mesingera na društvenim se mrežama opraštaju mnogi, tako Gradska knjižnica i čitaonica Vinkovci ističe kako je svojim radom zadužio tu ustanovu i grad Vinkovce, u kojima je završio gimnaziju: „Autor je nekoliko izložbi koje su bile postavljene u Knjižnici kao što su „25 godina izdavačke djelatnosti u Vinkovcima „(1970.) i „Slavko Mađer : 1922-1946 : u povodu pedeset godišnjice rođenja (1972.)“. Autor popratnih kataloga je također bio Bogdan Mesinger. Za Vinkovačne je najveće njegovo djelo „Vinkovačka čitaonica i knjižnica i kulturno - politička dinamika grada i kraja : 1875 – 1975“ koja je danas početna točka svakog istraživanja o povijesti Knjižnice.”

„Dijeliti vrijeme s njim bilo mi je neizmjerno zadovoljstvo”, zapisao je Ivica Vuletić, vlasnik knjižare Nova u kojoj je Bogdan Mesinger bio sudionik brojnih književnih susreta.

Helena Sablić Tomić, kojoj je životni put ovog umjetnika i znanstvenika s oznakom 50+ u online katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu bio inspiracija za dokumentarni film Bogdan Mesinger: Traganje za obiteljskim vrijednostima, Mesingera je okarakterizirala kao svojevrsnog homo universalisa koji je u svom tekstu spajao i poetski, i prozni, i esejistički pogled bez obzira na to u kojem žanru pisao. Opraštajući se od profesora Mesingera Sablić Tomić piše: „Bogdan Mesinger bio je zarobljenik vlastitih misli. Osobne katarzične trenutke prepoznavao je u susretu s rijekom, u tišini dokolice u dvoje, u namjernoj izoliranosti i samoći. Na taj je način njegova individualna superiornost i jaka osobnost bila vidljiva u odnosu na dominantnu trivijalnost svakodnevnoga života u provinciji. U isto vrijeme taj mu bijeg u ljušturu od utihe pomaže u prikupljanju sebe od sebe.

Nekoliko puta sam s njim i Adelom bila u Aljmašu, na njezinoj livadi s pogledom na Dunav, na trijemu od maloga ljetnikovca u krošnji breze. Na njemu smo jeli palačinke s bazgom, spominjali smo pekmez od kajsija, gledali narančaste bundeve, slušali cvrkut različitih ptica. Imala sam prilike gledati Bogdanove ruke kojima polako ustima prinosi čašu crnoga vina. Promatrala sam tada dužinu njegove kose, bedž na košulji od jeansa, slušajući priču o kultu tijela kao hramu duha, o sinu Hrvoju i kćeri Vandi, o unuku koji je stigao s Malte, o impresionistima i Van Goghovim suncokretima, o "Kabulskim lastavicama" i Frommovu "Bijegu od slobode", o zaljubljenosti u Adelin album s njihovim zajedničkim fotografijama. Laku noć, profesore!”