Matija Vuica: Jure je glazbenik čiste tihe duše

„Sve je ljepše kad si tu, proljeće je u mom snu, povedi me u neki divan svijet, povedi me moj zlatni anđele. Povedi me, pokaži mi put“. Stihovi su ovo iz pjesme „Povedi me“, koju je snimila grupa iz Metkovića - grupa Trotakt projekt, poslije naziva Gracia.

Da, da… sad kad bi se čovjek pokušao sjetiti svih tih lijepih stihova… ta pjesma ima posebno značenje jer smo mi naknadno napravili divan spot na našem ušću. I to su neke uspomene koje su nemjerljive, uistinu ni sa čim, i ostavile su traga. Meni je jako drago da si baš odabrao stihove iz te pjesme za početak razgovora, a ne stihove iz neke novije pjesme zato što Jure, Jurica Popović jest i Trotakt, i Gracia, to smo mi.

Ti i Jure, zajedno ste uvijek dolazili na Drugi program u emisije Music pub i Svijet diskografije. Jurica Popović napustio nas je 2023.

Zato je sada toliko neobično što ti dolazim sama.

„Vojnik svjetla“ je materijal koji je sada ovdje pred nama, koji je objavljen na njegov rođendan, 24.rujna.

Da, to je bila moja velika želja, da točno na taj datum bude objavljen i da se nađe u svim trgovinama Croatia Records, da točno na taj datum cijela priča bude zaokružena jer, kao što znaš Juru, on je bio toliko pedantan i točan u svemu što je radio, nikad nije kasnio. Znali smo dolaziti i na nekakve domjenke u 20 sati, a ostali u 22 sata jer je on bio toliko precizan u svemu. I onda sam htjela, slijedom toga, da bude ponosan negdje gore i kaže - ona je uspjela (jer ja sam uvijek ta koja kasni), uspjela je sve kako je zacrtala! Kao što si rekao, album „Vojnik svjetla“ mog Jure pojavio se u prodaji točno na njegov rođendan. Prvo što sam napravila, uzela sam nekoliko primjerka albuma i po velikom nevremenu odjurila naravno u Metković i proslavila taj rođendan s našim prijateljima. Podijelila sam im albume i vratila se natrag nekako sretna i ispunjena.

Ovo su glazbene skice koje je Jure ostavio, mislim na fotografije, idejno rješenje omota albuma i na glazbeni sadržaj? Na ovom izdanju je 12 neobjavljenih pjesama.

Da, tako je, ja sam pratila sve što je on radio, svaki dan kada bih došla s posla on bi mi pustio neku novu pjesmu, pa smo znali razgovarati o tome što bih ja još dodala. Primao je te moje sitne sugestije, ali svejedno sam se iznenadila kada sam nakon njegova odlaska našla 12 gotovih pjesama. Kad kažem gotovih, to je značilo da je otpjevano sve, da su na snimkama bili otpjevani prateći vokali, da su bili gotovi aranžmani i Mihael Blum, njegov dugogodišnji suradnik, trebao je samo to malo dovršiti, produkcijski malo dotjerati i sve je bilo gotovo. Bila sam toliko sretna da to ne mogu opisati.

Kada si našla te snimke, kakav je bio osjećaj? Konkretnije, kako si se osjećala i o čemu si razmišljala kada si ih počela preslušavati?

Joj, Turki, to mi je valjda bio jedan od težih dana u životu. Teško je bilo uopće uključiti kompjutor i početi slušati bez njega, bez da je on tu pokraj mene. Bilo je zaista pretužno i meni i Mihaelu jer on nam je bio prijatelj, član obitelji. Znam da bi malo pustili pjesmu, slušali, pa bismo otišli u kuhinju isplakati se, pa bi se ponovno vratili. Trebalo nam je dosta vremena, to je dosta dugo trajalo, cijelu 2024. godinu, da dio po dio završimo, uobličimo, da možemo reći da je svaka pjesma dovršena i na kraju da je cijeli album gotov. Nije bilo emotivno lako.

Pamtiš li neki Jurin stih koji si u tom preslušavanju prvi put čula, koji te posebno dirnuo?

Čitajući naknadno sav materijal koji je bio pripremljen za objavu počela sam osvještavati njegove tekstove jer znaš, kad je nešto servirano i kad sve normalno možeš čuti, onda uopće nisi svjestan što ti imaš u ruci. To je tako u životu, tek kad to izgubiš, onda shvatiš – joj, pa ovo je ta poruka. Sve ima neko drugo značenje. Odlučila sam se da album otvori pjesma „Ljubav ne umire nikada“ jer ona donosi sveobuhvatnu poruku: „Ljubav ne umire nikada, ona samo mijenja boje, tu je uvijek i sada kao štit za oboje“, i to možda vrijedi za svakoga i u svakom trenutku, ne samo za života, nego isto tako kad nekoga izgubiš jer neizbježno je da ta snaga, energija ostaje zauvijek kroz njihove duše koje nas prate. Dok je Jure pisao pjesme, znala sam mu reći – joj, ovaj stih ti je super, i ovaj… Sada sam tek otkrila – Bože dragi, svima su nam suze iste, one su u duši čiste, svima su nam suze slane, vežu nas na prošle dane, svima su nam suze iste, one su u duši čiste, poljupcima suze brišeš, na ljubav mirišeš. Ne znam je li itko ikad izgovorio nešto tako lijepo o suzama jer, uistinu, bio dobar čovjek, bio loš čovjek, čovjek s bilo kakvim unutrašnjim porivima, onda kada plačeš, te suze su nam stvarno svima iste. Pa nije li to prelijepo? Isto tako shvatila sam da je ta pjesma posvećena njegovoj obitelji. A on bi na svakom albumu barem jednu pjesmu posvetio obitelji na svoj način jer ju je prerano izgubio. Toliko je divnih stihova tu zabilježeno da sam ih ja odlučila prisvojiti i umisliti da je to sve za mene, da je to sve meni namijenjeno, iako to uopće nije točno. Jer njegove životne postavke bile su širenje ljubavi, dobrote, optimizma… I sam ga dobro znaš, on je uvijek zračio nečim posebnim gdje bi se god pojavio. I nije to sve samo za mene pisano: „Pričaj mi o sreći“, ili „Ustani i bori se“, za tu sam se pjesmu iznenadila kad sam je čula, ali to je tako opet jedna divna poruka svima – „Ustani i bori se, pogledaj u svoje srce, ono sjaji, ne boj se. Ustani i bori se, sačuvaj u sebi vjeru, nikada ne predaj se“. I kad je njemu bilo teško, a njemu je često bilo teško, to dobro znam, prije svega zato što je imao jednu veliku borbu u sebi vezanu za gubitak sluha, što se dogodilo u ratno vrijeme, konkretno u Domovinskom ratu, o čemu on baš i nije želio govoriti, on je to držao za sebe. Koliko je truda on morao ulagati, kakva je sve pomagala morao koristiti, što je sve morao poduzimati da bi mogao snimiti vokal, da bi čuo to što govori i da bi iz toga izašao album ili neka pjesma. Zato meni njegove snimke i zbog tog razloga jako puno znače u životu.

On je u svojim pjesmama najviše govorio o vjeri, ljubavi i domoljublju, i sama si rekla da je imao problema sa sluhom, da mu je u Domovinskom ratu bio oštećen sluh. O tome se malo znalo. Bilo je dosta ljudi koji su znali pitati, komentirati: Jurica Popović ima sjajne pjesme, zašto ih sam interpretira?

Meni je drago da si to sve sada rekao jer nove generacije prebrzo žive i zapravo niti ne zagrebu da vide o kome se tu radi jer mi kao grupa trajemo od 1981. godine i nije to mala stvar. To je jedna velika, velika povijest. Zadatak je kantautora, prema mojem mišljenju, da upravo na svoj način donese to što je napravio, skladao u svojoj pjesmi i znamo da u svijetu postoje glazbenici kantautori koji na neki svoj, možda ne toliko pjevački način, ali iz svoje duše izgovore stihove koje su namijenili publici. I utoliko to dobiva još veću snagu, možda bi neka pjesma sasvim drukčije zazvučala ili postala hit kada bi je otpjevao nekakav popularni pjevač, ali nije u tome poenta, uopće nije. Stvar je u tome da ljudi, pisci, umjetnici svoje djelo iznjedre sami do kraja. Zato sam ja još više ponosna jer je on to uspio. Ljudi ne mogu zamisliti koliko je tu njegova truda uloženo, kakve je on sve spravice nabavljao i kako je to uopće bilo s tim slušalicama kad ih imaš na ušima, a onda na njih staviš studijske slušalice da bi snimio vokal, pa još imaš spravu kako bi kontrolirao svoj glas… to je bio stvarno veliki posao.

Trud i veliki proces. Uz sve velike poteškoće Jure je sve to što je živio – vjeru, ljubav i domoljublje – potpuno prenio u svoje pjesme. Najbolji primjer njegovih životnih vrednota, onoga što mu je u životu bilo važno čuje se, nalazi se na albumu „Krv nije voda“.

Točno. Ima ljudi koji su taj album možda olako primili, on je potpuno domoljubni, pa čak bih rekla i jedan od prvih koji je nastao u tom razdoblju i prekrasno je napravljen, a likovno ga je oblikovao naš Igor Kelčec, kao i album „Vojnik svjetla“. Album sadrži pregršt domoljubnih pjesama koje nisu na prvu loptu, on nikad nije krčmio tu svoju domovinsku ljubav, niti svoj rad, to je i njegova poznata rečenica. Ne treba krčmiti Domovinski rat, to je prošlo, dali smo sve s dušom i sada to treba staviti postrani – zato on nikada ništa nije ni tražio. I to se uvijek pretapalo negdje, uvijek se pronalazilo u njegovim pjesmama, pritajeno. A njegova vjera, to je nešto što bi ga najbolje opisalo. Ne volim ga ja opisivati, ne volim ga čak ni hvaliti. Uh, kako bi se on sad bunio što ga mi hvalimo. To je nešto što je on nosio u sebi i na svoj način, on je jednostavno radio na sebi kao na dobroj osobi i uvijek je to pretakao na način da je pisao takve stihove i nije mu nikad bilo teško odgovoriti ljudima na njihova pitanja, na njihove komentare. On je znao satima stajati ispred računala i s prijateljima na Facebooku komunicirati, odgovarati i zahvaljivati na njihovim porukama. To je ono što je meni danas, kad me ti isti ljudi sreću ili kad meni pišu ponovno u inbox, potvrda kakav je on bio, potvrda njegove osobnosti, moga Jure.

Na komemoraciji smo čuli neke od njegovih pjesama, pa sam onda vidio i čuo da dosta ljudi koji su mu bili i bliski, kolega novinara, pa i glazbenika, prvi su put ozbiljno čuli ono što je Jure snimao. Mnoge su dirnuli njegovi stihovi i baš ta njegova interpretacija.

Da, ja se sjećam da me naš prijatelj Boris Novković nazvao nakon komemoracije i rekao mi nešto divno. Rekao mi je: „Nisam uopće bio svjestan koliki je Jure umjetnik. Mi svi pravimo pjesme, a on to radi na sasvim drukčiji način. Slušam njegov album već nekoliko puta u automobilu dok se vozim s djecom.“ To je bilo stvarno predivno. Da, mnogi ljudi nisu obratili pozornost i moj je zadatak u ovom brzom životu obratiti pozornost na takve glazbenike koji su možda previše tihi da bi se isticali i da bi iskočili u prvi plan, prvi plan kako se to danas radi u komercijalnom smislu. To su neke čiste tihe duše koje šalju suptilne poruke i znam da se to dogodilo tada i da su mi rekli – Isuse Bože, kakve su ovo pjesme.

Kada govoriš o umjetnosti, uvijek ste bili odličan tandem, ali Jure je inzistirao na tome da se umjetnosti ujedine – kad je u pitanju glazba, da to bude rock-glazba povezana s modom i vizualnim detaljima, projekcijama na vašim koncertima.

Da, kad smo krenuli tih ranih osamdesetih, za većinu je to bilo – što sad ovi rade, glazba, stripovi, moda… svašta je tu bilo. Poslije se sve iskristaliziralo. Jure je volio modu i bez mene, znači kad je došao u Metković, kad sam ga ja zamijetila, on je već bio jako šik, dotjeran, živio je u Splitu, studirao je u Splitu, nabavljao lijepe krpice.

Slušao je Bryana Ferryja i Roxy Music…

Tako je, bravo! Da slušao je Ferrya, Eurythmics… sve te modne ikone koje su tada, a i dandanas, nenadmašne. Na tim temeljima on je gradio i Trotakt projekt, i poslije Graciju. Zapravo na neki način on je i mene obrazovao, mogu to tako reći, iako sam ja iskočila kao modni dizajner. No da nije bilo njega i njegove početne potpore, a poslije još i veće, mislim da ja ne bih završila tu gdje jesam. On je meni donosio tu glazbu, on je meni donosio The Face na koji smo bili pretplaćeni. The Face nam je stizao iz Londona, iako nismo imali novca za normalan život, nego crkavicu kao studenti. On je meni pokazivao te slike, pa smo se mi fotografirali i odijevali po uzoru na one iz časopisa The Face. On mi je otvorio put mode.

Materijal „Vojnik svjetla“ netipično je CD-izdanje, luksuzno opremljeni CD s knjižicom u kojoj su stihovi pjesama, galerija fotografija, poster, tvrdih korica omota albuma.

Ja bih rekla da je ovo izdanje Igora Kelčeca za nagradu Grammy. On je uspio objediniti Jurinu osobnost, staviti neke njegove tekstove pisane rukom, skice tekstova, unijeti simboliku koju je Jure koristio kroz svoj život, bilo iz njegovih razmišljanja, bilo iz dugih razgovora koje je vodio s Kelčecom. Baš mi je Kelčec i rekao da se samo vodio po onome što je on zapisivao. To je slikovnica, na svakoj stranici možeš pronaći ružu, što je simbol naše diskografske kuće Magic Music. On je uspio sve to iskoristiti, ali zanimljivo, fotografije koje se nalaze na omotu albuma Jure nikada nije vidio. Na fotografijama se nalazi Jure s trubom, kao jedan vojnik, vojnik svjetla u svakom pogledu, pa ta truba ima posebno značenje. Davne 2016. dok smo ljetovali na Mljetu, Jure je ugledao tu malu trubu koja je visjela na zidu i zamolio čovjeka čiji je bio restoran da mu je posudi. Jure se zaljubio u tu trubu. Napravljene su fotografije kad smo se vratili u Zagreb i Kelčec ih je ljubomorno čuvao, nikako mu nije dao da ih vidi, rekao je da je to za posebno izdanje, neki poseban album. I evo dogodio se taj poseban album i sad su tek upotrijebljene te fotografije. Vidiš Turki, Jure sad prvi put drži svoju trubu.