Nina Badrić u emisiji Music Pub

Odličan akustični koncert održala si 28. lipnja na prekrasnom mjestu u parku Galerije Meštrović u Splitu. Gledao sam te, publika je bila oduševljena. Slično si, ali u drugom ambijentu, ponovila u Lisinskom, 22. listopada i 19. studenog 2025. Na koncertima izvodiš neke od svojih najpoznatijih pjesama, ali u akustičnim, novim aranžmanima s orkestrom u kojem je više od deset gudača, harmonika, udaraljke, bas i klasična gitara. Koje pjesme su ti zazvučale drugačije, zanimljivo, kad si ih čula u novim aranžmanima, kad si čula novo čitanje svojih poznatih pjesma?

Gotovo sve. Ante Gelo se zaista potrudio i svi komplementi idu njemu, ali mi smo stari suradnici. Mi smo toliko toga prošli zajedno, da se znamo, razumijemo na pogled. Mi se čitamo bez i jednog čitanja.

Tebi su najveća podrška uvijek bili roditelji i sestre, od glazbenika Jasenko Houra, Rajko Dujmić, Dino Dvornik… A danas, tko su tvoji ljudi? Na koga si mislila dok si pisala stihove za pjesmu Moji ljudi?

Ne smijem ti reći, jer ću pokvariti ljudima neki osjećaj. Ja znam u srcu kome sam je napisala; to je pjesma posvećena osobi koju izuzetno volim. Dobro sam odabrala prijatelje u životu; oni su mi poput obitelji. Tu se negdje bodrimo i družimo u istini. Nema tu podilaženja, zato što sam ja Nina, zato što je ona Ivana ili Marija Husar, Alen Hržica ili bilo tko drugi, nego se jednostavno bodrimo u istini. Ali se natječemo tko će biti bolji, tko će biti jedan drugome primjer. Imati takve prijatelje u životu, to je kao u Massimovoj pjesmi Mali krug velikih ljudi. Malo ih je, ali su baš veliki ljudi.

Mnogi pjesmu Mali krug velikih ljudi doživljavaju kao himnu prijateljstva i ljubavi. Tvoja pjesma Moji ljudi tematski se izvrsno povezuje s njom.

Hvala ti puno. Čitala sam komentare na YouTubeu ispod pjesme „Moji ljudi“. Zanimalo me kamo će ljude odvesti emocija. Javljali su se mnogi koji žive izvan Hrvatske i doživjeli su je s velikom čežnjom. Za njih je to pjesma o njihovom zavičaju. Vidiš, Turki, kako je to drugačiji osjećaj od onoga o čemu sam ja pisala. Ali drago mi je da su je tako doživjeli – kao čežnju prema svome, rodnom kraju. To je zapravo lijepo.

„Ulicom svojom prolazim, prati me mir i sjećanja i što sam sve propustila...“ Danas si jedna od najuspješnijih hrvatskih pjevačica. Jesi li ikada bila u situaciji za koju danas misliš da si trebala drugačije reagirati ili donijeti drugu odluku?

Jesam. Ima jako puno situacija koje bih voljela izbrisati ili učiniti potpuno drugačijima. Ali kad je čovjek mlad, nema iskustvo, mudrost ni pamet da reagira kako treba. Najviše mi je žao što sam neke ljude predugo trpjela. Kad si mlađi, treba ti hrabrosti da „prerežeš“ stvari. Nije mi nedostajalo hrabrosti, ali bila sam previše pristojna. Dopustila sam nekima da me predugo gnjave. Takve ljude treba rezati iz života jer su dobri ljudi blagoslov, a zli te ne mogu odvesti nikamo dobro. Ovaj je posao specifičan i nije pun samo dobrih ljudi; oni su zapravo rijetkost. Njih sam se pokušavala držati kroz cijelu karijeru i prepoznavati ih putem. Neki su me prevarili u procjeni, ali ovi „zlatni“, kako ih zovem, još su uvijek tu.

Kad si osjetila, sama sebi rekla: „Jedan nula za mene, moje je vrijeme da dobijem sve“?

Upravo u pjesmi Alive, to mi je jedan od najdražih tekstova u karijeri, uvrstila bih ga u top pet pjesama koje sam snimila. Tekst potpisujem zajedno s prekrasnom Bojanom Minturašević, s kojom sam dugo htjela surađivati, koja je napisala puno dobrih pjesama i tekstova. Ekskluzivno tebi mogu reći da početkom drugog mjeseca 2026. godine izlazi moj album. I baš me zanima tvoje mišljenje; jedva čekam da čuješ pjesme. Ali pjesma Alive je posebna pjesma u mojem životu, u mojoj karijeri. Jako je volim i jako mi je važna.

Meni je pjesma Alive bila kulminacija tvog koncerta u Lisinskom gdje si je izvela uz orkestar Ante Gela i zbor Husar – Tomčić. Sve je rezultiralo snažnom interpretacijom, u dijelovima gospel izvedbom.

Slažem se. Naježili smo se svi na pozornici. Jednostavno nas je sve ponijelo. To je potpuno drugačija verzija, u tišini, u akustici. Kad je taj zbor zagrmio sa mnom, dogodila se posebna kemija. Moram ti priznati da je čak i dvorana imala istu emociju. Jer su mi ljudi koji su bili na koncertu poslije rekli: „Što je ono bilo na pjesmi Alive?“

Veliko mi je zadovoljstvo da ti u Dvorani Vatroslava Lisinskog za uspješnu koncertnu, diskografsku i autorsku godinu mogu dodijeliti nagradu Music puba Tereza za pjevačicu godine.

Nagrada Music puba Tereza je ozbiljna nagrada. Prije svega, svaka ti čast na ideji i odluci što se nagrada zove po Terezi Kesoviji. Ona je jedna od mojih omiljenih pjevačica, veličanstvena, izvanserijska pjevačica, ali i izvanserijska žena, osoba. Ona je jedna posebna snaga, nezamjenjiva; puno je toga utkano u Terezi. Moram priznati da sam počašćena, što još uvijek dobivam nagrade Music puba. Ne mogu ih sada sve izbrojiti, koliko sam ih dobila od početka svoje karijere, a baš ih je bilo. I sada sam opet pjevačica godine, za 2025. godinu. Turki, hvala, jako mi je drago, baš sam počašćena.

Čuvaš li svoje prve ideje, snimke i skice nastale tijekom rada na pjesmama? To me zanima jer tvoj akustični koncertni program upravo to sugerira.

Naravno da čuvam – svaku „škrabotinu“ i svaki prvi demo snimak. Više ne postoje kasete ni CD-i, kao ni uređaji poput diktafona na koje sam nekada snimala svoje ideje. Danas je sve to u mobitelu, što mi se baš i ne sviđa. Ne sviđa mi se ni to što su mobiteli prepuni fotografija koje su mi, uz glazbu, odraz života i svih lijepih uspomena. Što se tiče snimki o kojima si me pitao, Ante Gelo i ja zajedno dolazimo do rješenja; tu se savršeno razumijemo. Na koncertima u Zagrebu prisjetili smo se svih onih velikih glazbenika koji više nisu s nama. Potrebno je, u svakom smislu, ne samo održavati sjećanje na njih, već i slaviti njihovu veličinu te sve ono što su dali hrvatskoj glazbi, ali i glazbi općenito. Na mojem su repertoaru uvijek Oliver Dragojević, Massimo, Halid Bešlić... Publika je sjajno reagirala na našu obradu pjesme „U meni jesen je“. Taj dio koncerta uvijek pjevam s guštom. To su pjesme koje osobno volim i koje sam oduvijek željela pjevati, a prije nisam imala priliku.

Dugo si već na glazbenoj sceni, dugo se znamo i, kao tadašnji mladi novinar, sjećam se tvojih prvih glazbenih dana i nastupa. No, kakav je tvoj osjećaj danas kada izlaziš na pozornicu, a ispred tebe su ljudi koji su kupili ulaznice, sredili se, veseli su, uzbuđeni i došli su vidjeti tebe, slušati i pjevati tvoje pjesme?

Uzbuđenje je, vjerovao ili ne, uvijek isto – samo da krenemo. Prije toga se brinem štima li sve, jesu li orkestar i bend spremni, štima li sve meni... Uvijek vlada ta neka pozitivna, velika nervoza, ali kad krenem, ispred sebe doživim taj val ljubavi. Tada shvatiš da su ti ljudi odlučili provesti jednu srijedu, petak ili subotu upravo sa mnom. Zato je moja odgovornost u ovim godinama puno veća nego ranije. Kad si mlad, nisi toga svjestan, a što više zreliš i prolaziš kroz dugu karijeru – a pod „dugu“ mislim na puno godina, evo, sada je već mojih trideset – tek tada shvatiš važnost trenutka. I daj Bože da tako bude do zadnjeg dana, do „zadnje kapi“, kako se kaže. Tek s tim iskustvom shvatiš da ispred tebe sjede ljudi kojima su tvoje pjesme dio života i odrastanja. Dio su njihovih novih priča jer na koncertima vidim tri generacije, i to je ono najljepše što mi se dogodilo. Dakle, ljudi su ti koji su me stvorili da trajem; oni su željni pjesama i izvedbi, i dok god bude tako, ja ću trajati.

Glazba i ti povezani ste cijeli život. Pjevaš od svoje devete godine, od zbora „Zvjezdice“. Snimala si prateće vokale drugima, gradila karijeru stepenicu po stepenicu. No, molim te pokušaj se prisjetiti: kako si se osjećala kada si zakoračila na tu prvu stepenicu, kada si donijela odluku: „Bit ću pjevačica, sada izlazim na pozornicu i idem se predstaviti publici“?

Dobro si rekao, sve je išlo po redu. Zato mi je izlazak pred publiku bio prirodan, kao da idem u trgovinu. Od desete godine stojim na pozornici. Sjećam se kad je maestro Zdravko Šljivac stao ispred nas i pitao tko će otvarati koncerte u Lisinskom, te odmah sam odgovorio: „Nina“. Mnogo godina kasnije pitala sam ga zašto je uvijek birao baš mene, a on mi je rekao: „Ti nikada nisi imala tremu ni strah, dok su se druga djeca znojila, plakala i tražila roditelje. Ti si u niskom startu čekala da kreneš.“ On je još dok sam bila mala prepoznao moju karizmu. Ljudima sam od prvog trena bila simpatična, nešto ih je plijenilo. Tako da taj trenutak ne pamtim po tremi, već po ogromnom užitku.

To je bilo u „Zvjezdicama“, ali kako je bilo kada je Nina Badrić krenula u solo karijeru?

Samo sam nastavila dalje, bio je to prirodan put. Nisam razmišljala o tome hoću li imati veliku solističku karijeru, nisam o tome ni sanjala. Jednostavno, meni je glazba uvijek bila u središtu života. Odmalena sam samo htjela pjevati i uživati u tome. Nisam razmišljala o popularnosti, slavi ili novcu – onome što je zapravo popratni sadržaj. Znala sam za što sam stvorena. Zato sam jako posvećena poslu i moj je cijeli život isprepleten s glazbom. Ipak, sjećam se tog prvog nastupa u Opatiji, bila je to prva Crovizija ratnih godina. Nastupala sam s Rajkom Dujmićem i Jasenkom Hourom s pjesmom „Ostavljam te dok te još volim“. Tada sam imala takvu tremu da, kad izađeš na pozornicu, više ne znaš gdje se nalaziš.

Upravo su ta upornost, strast, rad i ljubav, uz odlične pjesme i tvoju osobnost, rezultirali uspješnom karijerom.

Pa, kad tako kažeš, možda i jest tako. Ja sam i danas veliki radnik koji svaki dan promišlja o pjesmama i nastupima. Nikada to nisam shvaćala zdravo za gotovo niti sam smatrala da sam ja u centru nečega. Uvijek je glazba u centru jer mislim da smo mi, glazbenici, rijetki sretnici koji imaju ogroman dar od Boga. To je dar koji sam dobila i smatram da ga trebam dostojanstveno nositi. Barem se trudim.

Kakav odnos imaš prema ljudima koji su ti pomogli u životu? Ne zato što su računali da ćeš im vratiti, nego zato što su vjerovali u tebe?

Osjećam beskrajnu zahvalnost. Sa svima sam ostala prijateljica dugi niz godina. To je prvi osjećaj koji nosim u duši; nikada ih nisam zaboravila. Zahvalila sam im na milijun različitih načina. Kad god zatreba, oni znaju da sam tu za njih. Treba pamtiti ljude koji su nam bili potpora kada još nismo bili ono što smo danas, kada nikoga drugoga nije bilo.