Ovdje Radio Dubrava!

Jasenko Houra u emisiji Music Pub Zlatka Turkalja

Sedam je sati, ustani, obrij se pa pomoli. Partizani i ustaše bore se za pristaše. U sredini stojiš sam… mali domobran. Štrajkaj, crkni, nestani, ali kruha molit prestani. Pljuni u ogledalo. Radi koga si ostario?“

Jajo, kakvog si bio raspoloženja kada si pisao ove stihove za pjesmu Radio Dubrava?

Znam da nisam bio u lošem raspoloženju. To je uobičajena refleksija kad radim pjesme. Sad si me podsjetio jer si ovaj naš razgovor počeo stihovima iz 2003. godine. Baš kada smo počeli raditi pjesmu „Radio Dubrava“, bilo je dosta razgovora oko nje i bio sam iznenađen reakcijom. Recimo, u prijateljskim razgovorima sa „sedmom silom“ koja se bavi glazbom, bilo je opaski: „Što ja sad tu radim, brbljam o partizanima kad je to pasé i više ne postoji“. I sada, 23 godine kasnije – ista stvar. Kao da se u nekim stvarima zamrznemo, zaledimo i ponovno zarotiramo u sličnu priču. Taj tvoj uvod me podsjetio na taj period. Ne govorim sad tko je tu u pravu, a tko nije, to stvarno nije bitno. Moram ti reći da stvarno volim tu pjesmu.

Još da Dubrava ima svoj radio… Mogao bih ti predložiti neke ljude koji bi mogli tamo raditi. (smijeh)

Čuj, nemamo ga, ali bilo bi interesantno. Dugo mi se ta ideja vrtjela po glavi. Turki, ti znaš da smo imali cijeli plan napraviti tu Radio Dubravu, ali smo uvijek u realizaciji ulazili u problematike koje je ljudima teško i objasniti. Zapravo, ljudima je teško objasniti kako mi s javne scene ulazimo u užasno puno nesporazuma koji od tebe naprave magarca. Mada ja ne gubim volju u životu, ponekad se moraš povući i to je to.

Tko je najburnije reagirao, tko te zvao vezano uz stihove iz pjesme Radio Dubrava? I kako su članovi benda reagirali, je li unutar ekipe bilo reakcija?

Nema tu više burnih reakcija kad govorim o svom bendu. A ovo drugo…

Dobro, ali razgovaramo o tvojim aktualnim stihovima, a zapisani su i snimljeni 2003. godine. I sam znaš da si u to vrijeme, baš kao i puno ranije, bio meta političara. Tebe su političke stranke jako željele imati na svojoj strani. Tvoje pjesme su se često vezale uz domoljublje, Prljavo kazalište imalo je predznak jednak Hrvatskoj. Je li ti to bio teret u vrijeme stvaranja?

Ne. Znaš što mi je bio najveći teret? Upravo to da se ne nađem u poziciji koju si sad spomenuo: „Ako ne voliš mene, onda ne voliš ni Hrvatsku“. To ne drži vodu. Uživaš u tome što jesi i to je to. Nije dobro miješati kruške, jabuke i šljive. Ja nisam bio siguran u svojim ljudskim procjenama. Možda te srce u životu povuče da bi se bavio i politikom i ovim i onim, pa to počneš krivo interpretirati. Ali nisam siguran da bi ljudi koji slušaju Kazalište uopće mogli mene percipirati u političkom spektru. Možda u svjetonazorskom, ali u političkom mislim da si na kraju blizu tome da se u svemu utopiš. Tu moraš biti jako oprezan. Znaš, ovo nije Amerika. Tamo ti taj show business napravi takav zalet u startu da dobiješ, ako nigdje drugdje, barem mjesto ambasadora. Kod nas je to scena u kojoj počinje ozbiljan obračun. Mislim da kao javna osoba možeš više pomagati svojoj zajednici na druge načine. Politički spektar nije nimalo bezazlen; težak je i ozbiljan. Tu moraš, kao i u svemu, biti potpuno posvećen.

Je li onda zeznuto igrati se s politikom kroz stihove i pjesme? Odnosno, kao glazbenik iznositi svoj stav i komentirati društvenu situaciju? Ljudi će reći, ako ne govoriš samo lijepo o Hrvatskoj (kao u pjesmi „Moj dom je Hrvatska“), da ne voliš Hrvatsku. Ali voljeti Hrvatsku znači upravo to – govoriti o onome što primjećuješ, o anomalijama i onome što nije dobro, jednako kao i o onome što je lijepo.

Naravno. To je neosporno. To je jasno kao dan, a mi prolazimo kroz fazu koja se još uvijek komunicira kao „mlada republika“. Stalno to govorimo. Ljudi zaboravljaju da je i Njemačka bila mlada republika. I ona ima svoje probleme, imat ćemo ih i mi. To nije opravdanje za ono loše, ali globalno, mlada država ima i imat će turbulencije. Svi se samo trudimo da što prije iz toga napravimo normalnije društvo. Neke stvari ne možemo odmah shvatiti, ali ići će to nabolje, doći će mlađe generacije.

U srijedu, 18. ožujka, u Domu Hrvatske vojske „Zvonimir“ u Zagrebu, održat će se svečana premijera mjuzikla „Radio Dubrava“. Jesi li uzbuđen što će tvoje pjesme biti izvedene u mjuziklu oko kojeg je građena cijela priča? Stigneš li pratiti probe? Kako to izgleda iz perspektive nekoga tko zna kako nastaje pjesma, ali možda manje poznaje kazališni rad?

Ti znaš koliko dugo pričamo o mjuziklu „Radio Dubrava“ i koliko je tu bilo otkazivanja. Sada smo konačno došli do dana premijere i to je sad završena priča. Pitao si me za taj dio koji mi je bio apsolutno nepoznat. Proces rada u kazalištu znao sam iz priča, ali ne i iz prve ruke. Krešu Dolenčića svi znamo kao režisera iz Komedije, iz mlađih dana i škola. Do ideje je došlo tako što je tadašnji ravnatelj Komedije, Miljenko Puljić, vidio moje izjave da bih volio raditi „Parfem“ ili „Obojenu pticu“ i da sam na tome počeo raditi s Ivicom Krajačem. On je predložio ovaj projekt, a mene je to jako zainteresiralo. Zapravo, ja još uvijek učim; kroz ove probe učim. To je ozbiljan i krvav rad. Veliko iskustvo, jer ako se jednog dana odlučim ponovno raditi za kazalište, već ću od prvog libreta imati percepciju što me čeka. To je ozbiljan zahvat – stalno su promjene, stalno se nešto događa. Gledao sam dio proba s mladim glumcima koji su nevjerojatno talentirani. Njihov napredak od prve probe do danas, i u pjevanju i u glumi, stvarno je velik. Hrvati su čudesan narod, imamo toliko talenata u umjetnosti i sportu. Često se priča da nismo „germanski“ raspoloženi prema radu, ali ovi su ljudi stvarno perfektni. Turki, ti znaš da naša scena uglavnom živi od licencnih izdanja poput „Mamma Mia“, „Jadnici“ ili „Chicago“, a „Radio Dubrava“ je domaći proizvod. Bit će interesantno. Neki su ranije govorili da je pretenciozno slušati Prljavo kazalište s filharmonijom ili orkestrom, ali nama koji smo unutra, čuti svoje pjesme u potpuno drugačijoj razradi velika je čast i zanimljivo.

U mjuziklu su neke poznate pjesme Prljavog kazališta prilagođene libretu, priči o Sokni i Sanji, pa je došlo do manjih promjena u stihovima?

Da, tako je. U nekim smo pjesmama morali malo intervenirati u stihove.

Publika će čuti osam poznatih pjesama: „Radio Dubrava“, „Heroj ulice“, „Milioner“, vašu verziju pjesme Zvonka Špišića, „Mi plešemo“, „Cobra tref“, „Pet dana ratujem, subotom se zaljubljujem“ i „Zaustavite zemlju“, ali i sedam potpuno novih pjesama. Demo snimke zvuče kao da su pisane baš za Prljavce. Što će biti s tim materijalom? Hoće li biti objavljen soundtrack?

Dogovor je da će biti objavljen soundtrack. Ines Prajo, Arijana Kunštek i ja imamo jedan „upitnik“ – jedan song koji svi volimo, a nikada ga nismo objavili. Radni naziv mu je „Ružin song“. To mi je baš prelijepa pjesma. Pisana je ciljano za predstavu, za mjuzikl. Veliki upitnik imamo jer nismo sigurni trebamo li pustiti bendu da također izvede taj song ili ne. Ili će ostati samo u formi u kojoj se izvodi u samoj predstavi. Tako da ćemo vidjeti. Slatka je to briga. Iskreno, nismo znali, kad smo razgovarali o toj pjesmi, tko bi je izveo. Ni Ines ni ja još uvijek nemamo predodžbu tko bi mogao otpjevati tu pjesmu. Stvarno ne znam je li to pjesma za bend, nemam pojma u ovom trenutku.

U tvom autorskom timu su Ana Tonković, Ines Prajo, Arijana Kunštek, Fedor Bojić i Krešimir Dolenčić. Zapravo se okupila jedna velika ekipa, cijeli ansambl kazališta Komedija. Uz mlade glumačko-pjevačke snage angažirani su Jasna Palić-Picukarić, Vid Balog, Zlatko Ožbolt, Mila Elegović, Saša Buneta itd.

Da. Sve što sam ti sada rekao – i dalje tako mislim. Ne znam što će se još promijeniti na probama i dogoditi u samoj predstavi, ali njihov odnos prema cijeloj priči i pristup radu strahovito su mi interesantni. Uživao sam gledajući ih neki dan u kontinuitetu dobra tri sata na probi. Ja sam sa svojim Kazalištem, svojim dečkima navikao na nešto drugo. Kad okrenem glavu nadesno, vidim pjevača. Znam točno tko se gdje nalazi u prostoru. To ti je kao na nogometnom igralištu, znam tko kamo trči. A ovo u kazalištu mi je fascinantno.

Premda kazalište Komedija radi produkciju mjuzikla „Radio Dubrava“, premijera će biti u Domu Hrvatske vojske „Zvonimir“ u Zagrebu, i to iz jednostavnog razloga jer se zgrada Komedije obnavlja.

Traje to već prilično dugo, ali da ne ulazimo sad u to. To je bio i jedan od razloga za brigu što će biti s mjuziklom, a to se provlači još od potresa.

„Radio Dubrava“ je priča iz 1991. godine koja prati sudbinu mladih ljudi. Glavni junak je Sokna, koji odlazi u rat. Ratna zbivanja grubo prekidaju snove i planove ekipe iz kvarta, a pogled na svijet tone u bespomoćni cinizam poslijeratnog razdoblja. Marginalci preuzimaju kontrolu nad kvartom, a mutni novac postaje valuta uspjeha. Glavni likovi, Sokna i Sanja, prolaze životni put od mladenačkih ideala do rezignacije promašenih života. Ovo je hrvatska priča u kojoj je Dubrava kvart, mjesto, grad i država. Hrvatska u malom.

Da, naravno. Naš kvart i jest sve to. Nekakvo simboličko mjesto koje nas određuje. I sam znaš koliko smo stalno vezani za svoj kvart, pa onda sve gledamo kroz tu prizmu. Nama je Dubrava non-stop lakmus-papir. Ako se priča o politici ili bilo čemu, Dubrava je fantastičan pokazatelj jer tu vidiš sve što se događa. Mislim da je i gospođa Tonković upravo Dubravu na taj način doživjela. U intervjuu je i rekla kako je to bila njezina perspektiva dok je pisala tekst – taj format „Hrvatske u malom“. Od početka sam se bojao da netko, kad mjuzikl nazoveš „Radio Dubrava“ i unutra staviš pjesme Prljavog kazališta, automatski ne pomisli da je to moja biografska priča. Htjeli smo to izbjeći. Oko toga smo morali biti oprezniji i pametniji, premda znam da nikada nećeš uspjeti svima objasniti da to nije priča o meni.

Što je zapravo neminovno? Pjesme koje se pojavljuju u mjuziklu veliki su hitovi, ljudi ih vole i povezuju uz tebe i tvoj bend.

Ma jasno. Ali sve se može povezati i s Mladenom Bodalecom i s bilo kojim članom benda. U cijeloj priči, ja sam samo produžena ruka. Ti znaš da je to priča cijelog tog tima kojem kulturološki pripadaš ili ne.