Ante Gelo, dobitnik nagrade Music pub

Ante Gelo dobitnik nagrade Music Pub - Glazbenik 2025. Nagradu mu je uručio autor i urednik Zlatko Turkalj.

Ante, koliko se 2025. u tvom dnevnom, tjednom i mjesečnom ritmu razlikuje od 2024.?

Ne puno, za razliku od vremena korone koje je bilo drukčije za sve glazbenike. Sad se sve manje-više baš vraća i događa se zalet. Možda se manje snima, što se tiče televizijskih emisija, pjesama i glazbene produkcije, ali mislim da je to sada neki trend. Padne, pa krene i tako dalje. U svijetu glazbe svašta se događa s aplikacijama i pjesmama. Svi nešto rade, tako da je sada i moj automehaničar napisao pjesmu. (smijeh) Što se tiče koncerta, sviranja i nastupa, toga je u ovoj godini više, puno više, gotovo svaki dan - barem je tako u mojem slučaju.

Kad si spomenuo automehaničara koji sklada, u budućnosti, možda već sutra, bit će jako teško procijeniti tko je stvarni autor i izvođač neke pjesme. Umjetna inteligencija je oko nas, glazbena čuda u svijetu diskografije u glazbenoj industrije već su zabilježena. Vode se rasprave o tome treba li biti za umjetnu inteligenciju u glazbenom stvaralaštvu ili protiv nje.

Nije da nisam informiran i da nemam pristupa, ali ja se time ne koristim.

Da te ne pokvari.

(smijeh) Mislim da se ljudska energija odmah čuje. Čuje se kad je nešto odsvirano, to se čuje na snimci. Može biti stišan orkestar, ali čuješ da je s nervom odsvirao. To je tako uvijek bilo i to će tako i ostati. Ali bez sumnje, neke će stvari biti uspješne iz tog generički proizvedenog svijeta ili umjetne inteligencije. Mislim da će biti uspješnih glazbenih djela i sve će nas fascinirati, ali i dalje će ostati sve isto jer, kad orkestar odsvira pjesmu ili je odsvira dobar bend, tada se proizvede energija, a nije lako doprijeti do publike i nije lako postići takav uspjeh. Zato se divim i podupirem svakog kolegu koji ima uspjeha, a tako ću se odnositi i prema umjetnoj inteligenciji ako dobaci i donese sve ono što može proizvesti i izazvati kod ljudi pravi glazbenik.

Ti u glazbi uživaš sto posto, a kad nisi uz gitaru, kad ne sviraš i nastupaš, kad imaš stvarno vrijeme za odmor, odmak od glazbe, kako to izgleda? Što onda radiš?

Onda ili putujemo ili s klincima idemo negdje. Volim se družiti s ljudima i nekako, što sam stariji, taj je krug sve probraniji. Kao neki viski stari, to je to. Prije sam bio dosta otvoren za sve, sad možda malo manje.

Koliko si discipliniran prema sebi? Paziš li koliko sati spavaš? Paziš li na hranu, na uredan tempo života?

Da, jako. Posljednje dvije i pol godine baš jako. Malo sam smršavio i doveo sam se u red i sada sam jako organiziran. Prije sam znao leći u pet ujutro. To se još uvijek zna dogoditi nakon neke svirke, ali inače baš imam dobar tempo između rada i odmora.

Na društvenim mrežama često se sjetiš, podsjetiš na drage ljude, događaje, odlične glazbenike. Recimo, 18. studenog na svom profilu na Facebooku objavio si fotografiju svijeće, sjetio si se stradalih u Domovinskom ratu, a na Oliverov rođendan napisao si: „Fališ tu, svaki dan, svaki sat, u svakoj noti i akordu. Nedostaješ za dobru mjuzu koje pogotovo fali u ove dane. I nota i lijepih akorda, sunca i mirisa mora. Sretan rođendan, dragi prijatelju.“

Neke od najljepših trenutaka u životu stvarno dugujem njemu. I ne znam, zapravo sam počašćen što sam pokraj tih divnih ljudi proveo neke lijepe trenutke. Ova godine opet je bila tužna za glazbenike. Napustili su na Gabi Novak i Matija Dedić koji mi je bio poput buraza. Išli smo zajedno u glazbenu školu, dobili smo zajedno ukor na natjecanju zborova Jugoslavije. Tada smo bili klinci, blesavi klinci. On je mene u Grazu dočekao na Akademiji … teško se opraštam od ljudi. Slična je stvar i s Oliverom, Gabi i Arsenom. Imao sam prilike s tim ljudima svirati i upoznati ih, tako da je to sve dosta bolno jer su mi proželi kroz život kroz sve te godine, kroz moju familiju, kroz klince, mamu, Gabi - jer njih dvije su zajedno pile kavu. To nije baš jednostavno.

Često objavljuješ fotografije na kojima ste ti i Oliver i svako malo podsjećaš koliko ti nedostaje.

Pa nedostaje mi prije svega kad je riječ o glazbi. S njim je uvijek bilo puno dobre glazbe, stvarno. Volio bih da današnji klinci imaju to što smo imali mi. Tu neku težnju da se ide naprijed, da svi rade nešto bolje. Kod nas je to u valovima. Mala smo zemlja zemlja, pa val lakše nastane. Volio bih da ima više dobre muzike, da mi se nešto sviđa. Ne znam je li problem u mojim godinama, ali nije da mi se sve ponuđeno sviđa. Evo, recimo, dobar primjer je Jakov Jozinović, on je moj rođak. Neki dan smo zajedno svirali i onda mi je rekao da me pozdravlja njegova mama. Mi smo u nekom daljem rodu, pa se sada mogu referirati i na to što si spomenuo Vukovar. Meni su dva bratića stradala u Vukovaru, pa naravno da onda na društvenim mrežama objavljujem svijeću 18.11. Taj datum bio je baš bolan, bolan za obitelj… Mnogo je ljudi to prošlo.

Koncert „Trag u beskraju“, glazbena manifestacija koja je održana na Korčuli od 26. do 31. srpnja, glavni je ljetni događaj u Hrvatskoj. Ima li prostora, ima li potrebe nešto mijenjati u toj dobitnoj kombinaciji?

To je od 400 posjetitelja naraslo na 40 000 koliko ih dođe na koncert. Normalno da ima i kritike i svega. Međutim, mislim kako je važno da se stalno nešto promišlja, da ljudi pjevaju, da ljudi vole pjevati pjesme koje je proslavio Oliver, da sve te pjesme ostanu u hrvatskoj kulturi jer takvo glazbeno blago nama je dobrodošlo. Znači, ponovit ću, to vrlo grubo zvuči, ali je istina. Hrvatska je mlada zemlja i nedostaje takvih bisera tipa „Magdalena“, „Nocturno“, „Tko sam ja da ti sudim“… Ja bih volio da to ostane kao neko malo blago u kratkoj pop-formi jer klasična glazba uzme svoj eter i zaštiti to kao nešto sveto. Nažalost, pop-glazba uvijek je ocjenjuje „ma može to biti i bolje“. Na tragu američkog razmišljanja, načina na koji oni džezistički razmišljaju, te stvari mogu ostati naši standardi.

Koliko je teško tebi kao glazbeniku, organizatoru i Oliverovu prijatelju i njegovoj obitelji pomiriti očekivanja i želje publike s izvedbenom, umjetničkom stranom? Imao si ove godine odlične goste, instrumentaliste. Za tebe i glazbenike - radijski i televizijski prijenos, gala nastupi... A za publiku koja je uz pozornicu?

Pokušavam razmišljati kao Oliver. Proveo sam puno godina života s njim, vremena i koncerata. Cijeli profesionalni život proveo sam uz njega. Znam što je njemu bilo u mislima i apsolutno se slažem. On je uvijek htio da to bude malo bolje. Imati sjajne glazbenike na pozornici, to je Oliveru uvijek bilo važno. Oliver je ima odličan način rada i kad smo svirali s orkestrom u Carnegie Hallu, u Operi u Sidneyju.

Bi li jednog dana mogao živjeti na Korčuli? Sada još sigurno Korčula nije za tebe jer tamo je mirno, a tvoj tempo sviranja i putovanja jako je dinamičan.

Sad je najbolje. Mi smo s Oliverom na Korčulu obično dolazili u veljači. I to je bilo ludilo. A mogu li ja živjeti na Korčuli? Bez problema. Čak i zamišljam neki ideal života koji se bi mogao ostvariti pod stare dane. To mi je vrh.

„Na zgradi u kojoj je stan obitelji Dedić u Haulikovoj 4 nalazi se natpis “Dobrotvorov dom”, kuća je sagrađena 1911. Glavna misija društva “Dobrotvor” bila je pomaganje i obavezno školovanje siromašne djece. Za mene osobno Haulikova 4 “Dobrotvorov dom” - dom je Gabi, Matije i Arsena, dom naših dobrotvora koji su nam toliko toga lijepog donijeli i ostavili, školovali nas. Oni su moj Zagreb, možda posljednje autentično zagrebačko što istinski volim.“ To si napisao na Facebooku u rujnu prije koncerta za Gabi, Matiju i Arsena.

Jesam, radio sam koncert posvećen Gabi, Matiji i Arsenu 14. rujna. Tako je bilo predivno i velika mi je čast što me grad Zagreb pozvao da radim taj koncert. Bili su sjajni izvođači, Matijina ekipa, naše društvo iz Graza s akademije i sa svih strana svijeta. Bilo je predivno jer to je takav fond pjesama, izvedbi i stihova. Matijine bravure na klaviru, baš genijalno. Svirali smo i njegova djela što si rijetko dopustimo svirati kada je u televizijskom prijenosu jer uvijek se gleda i pazi da sve bude popularno. A zapravo, Matija je ostavio fenomenalne kompozicije i on je jedan od najboljih svjetskih hrvatskih pijanista. Kako je on svirao, improvizirao, to je genijalno. A ja zahvaljujem dragom Bogu da sam imao čast provesti ovaj život pored njega. Mi smo ostali bez takvog blaga da je to nevjerojatno. Mislim da je to svima jasno.

Okupio si više od 60 glazbenika, glumaca i prijatelja. To nije bilo jednostavno organizirati, ali bilo je potrebno, tužno i lijepo u isto vrijeme. Koncert je održan u Zagrebu na Strossmayerovu trgu. Ono što zagrebačka publika i gosti Zagreba jako vole, već su se naviknuli da se nova sezona zagrebačkog HNK-a najavljuje projektom Forevergreen, u kojem si jedan od glavnih pokretača i organizatora. To je projekt kojim se također njeguje hrvatska kulturna zabavna i pop-šlager baština.

Da, nama je to takvo uživanje raditi. Na otvorenom je i jako je lijepo. Glumci su fenomenalni. Mi glazbenici za njih smo ljenčine. Oni vam vole imati probe koliko god treba. Vole svirati i pjevati, ma vole sve. Glumci su nama glazbenicima otvorili neki novi svijet izgovorenih riječi, što mi glazbenici često zanemarujemo i usredotočimo se samo na glazbu. Dobro izgovoren tekst ima neku drugu težinu. Ispred HNK-a okupi se nekoliko tisuća ljudi i glazbene teme uglavnom su vezane za Zagreb, što je možda malo uzak lijevak, možda bi to trebali proširiti. Ja sam Zagrepčanec i obožavam sve što je vezano za Zagreb. Tako da smo tijekom svih ovih godina imali stvarno krasne koncerte, a najdraži mi je bio ovaj novi val jer je bio pravi raspašoj.

Ove godine održao si i pripremio odličan niz koncerata s Ninom Badrić. Sa svojim akustičnim bendom, prije dvije rasprodane dvorane Lisinski, imali ste prekrasan koncert u Splitu, u prekrasnom vrtu Meštrovićeve galerije.

Znači, kada u životu ne biraš, nego ti se dogodi. Ja od prvog dana s Ninom imam odličnu glazbenu komunikaciju. Glazbenički mi uvijek kliknemo i uvijek se nešto lijepo dogodi. Radili smo live koncerte i onda smo snimili album „Ljubav“ koji je bio uspješan. To nam je bio prvi album na kojem smo surađivali. Na tom albumu su i neki od najvećih hitova koje je Nina snimila. Sjećam se te lijepe suradnje i s Mirom Vidovićem u studiju Morris. To je za cijeli život. S Ninom imam prekrasnu povijest i uvijek smo uspješni, posebni i uvijek se trudimo biti svoji. Ona je, po mojem mišljenju, već davno trebala sa mnom napraviti orkestralne koncerte. Ali to nije A strana, to je B strana. Jer ona nastupa s bendom, a ovo je posebno i dragocjeno jer se svira na posebnim mjestima. Nina vokalno nikada nije bila bolja. I to svi govore. Znači, ona sada pjeva fantastično. Točna je, nježna je, sugestivna, emotivna, izgovorene riječi, sve. Nema više nikakve površnosti, neka mi ne zamjeri, ali tu nema površnosti, to je fenomenalno. Imamo poziva i iz Češke, Njemačke, Australije i Amerike i mislim da ćemo i dalje raditi lijepe stvari.

Kako komentiraš da nekim ljudima iz svijeta glazbe, tvojim kolegama, smeta tvoja česta prisutnost u medijima, na koncertima i projektima. Jesi li ikad tražio odgovor na to pitanje?

Mislim, što si aktivniji, više si u medijima, pa novinari pišu gluposti. Na kraju shvatiš da to pišu klinci koji ne provjeravaju informaciju. Recimo, ja objavim sliku iz Rima prije dvije godine, a oni napišu „Gelo na Gibonnijevu koncertu u Puli“, a na slici iza mene je Kolosej. Tako da ima tih smiješnih stvari na koje uopće ne reagiram. A šta se tiče kolega, iskreno ja gledam svoja posla, uživam. Imam godine koje imam, mislim da imam i znanja i vještine, bolje ne mogu osim kad se još dodatno potrudim i doista čekam te trenutke, trudeći se stalno i s tendencijom. A ono što je bitno u cijeloj toj životnoj priči, imam svoj mir i stvarno mi je lijepo. Žalim za ljudima bez kojih smo ostali i volio bih općenito da glazba ide u nekom boljem smjeru. A šta se kolega tiče, ja jako cijenim i volim kolege i ne volim ih kritizirati. Jako cijenim svačiji uspjeh. I morate znati da smo si mi glazbenici većinom dobri, većinom smo kolege i podržavamo se. Ima tu i malicioznosti kod nekih, pa su ljubomorni, ali sve se to ispuše, sve to prođe i dođe na svoje.

Ante, odgovor je vrlo jednostavan – to je zato što nisi samo gitarist, nego si pokretač, organizator, znalac, glazbenik u punom smislu riječi.