Jurica Pađen: Hrvatska je izvrsna zemlja

Jurica Pađen u emisiji Zlatka Turkalja

U siječnju 1984. godine Paul McCartney ostvario je svoj prvi hit broj jedan u Velikoj Britaniji kao solo izvođač. Riječ je o pjesmi Pipes of Peace. McCartney je i ranije bio uspješan na top-ljestvicama kao član Beatlesa i Wingsa, ali i u duetu sa Steviejevom Wonderom 1982. godine, kada su snimili pjesmu Ebony and Ivory. Time je McCartney postao prvi izvođač u Velikoj Britaniji koji je postigao hit broj jedan kao solo izvođač, u duetu i kao član benda. Jurice, ti jako voliš glazbu Beatlesa?

Lijep uvod. Šest puta sam slušao McCartneyja uživo, a dva puta sam vodio obitelj kako bi vidjeli „Mozarta 20. stoljeća“ i jako mi je drago zbog toga. Da, volim slušati Beatlese; oni su, po mom mišljenju, najbolje što se u glazbi pojavilo u 20. stoljeću. To je neiscrpan rezervoar inspiracije, mašte, vrhunske izvedbe, fenomenalnih aranžmana i fantastične produkcije. Gdje god pogledaš, vidiš odlične tekstove i inovacije.

Još uvijek su ti oni bend broj jedan? Slušaš li njihove ploče i danas?

Više nego ikad. Preslušao sam sve što se može čuti; nisam neinformiran poput nekih koji čuju tri izvođača pa su im to odmah najdraži jer drugo nisu ni čuli. Dakle, sve sam pratio, bio sam na sigurno 300–400 koncerata, a sam sam ih odsvirao najmanje 2000. Išao sam u glazbenu školu, snimio hrpu albuma i smatram se kompetentnim za ovu temu.

Reci mi, koja ti je njihova pjesma bila super dok si bio srednjoškolac, a koju bi danas izdvojio kao legendarni rock glazbenik?

Oni su naprosto bend koji nema loš album. Baš sam preslušavao druge velike bendove – svi oni imaju poneki odmak od svoje uobičajene kvalitete, ali kod Beatlesa je svaki album „top“. Bilo koja pjesma... Evo, sad na klaviru vježbam Lady Madonnu – toliko je jednostavna, a toliko efektna i dobra. Njihove klasične pjesme imaju i filozofiju. Let It Be je fantastična pjesma s genijalnim tekstom. The Long and Winding Road je predivna metafora za život. Tu su i Hey Jude, pa Lennonova Strawberry Fields Forever ili, recimo, od Georgea Harrisona Something i Here Comes the Sun. Za koju god se odlučim, neću pogriješiti.

Najbolji su bili zajedno, kao četvorka, ali čiji ti je rukopis ipak bio bliži – McCartneyjev ili Lennonov?

To mi je jako teško reći. Kad sam bio klinac, Lennon mi je bio najdraži i zbog njega sam počeo svirati ritam gitaru. Njegove pjesme, fantastično pjevanje... Međutim, danas smatram da je McCartney jednako dobar, možda čak i bolji jer je imao više vremena za stvaranje i ima puno veći opus. Nažalost, Lennon je završio kako je završio. Tko zna kakva bi njegova karijera bila danas?

Beatlesi su bili glavni motiv za tvoju odluku o bavljenju glazbom i upisu u glazbenu školu. Kada bi danas (ostavimo po strani prijateljstvo sa sadašnjim članovima Aerodroma) trebao složiti „zagrebačku četvorku“ u kojoj si i ti, koga bi odabrao?

Kao gitarista bih uzeo Husa. S njim sam se uvijek dobro nadopunjavao, on ima svoj potpis.

Tko bi od vas dvojice bio prva gitara?

(smijeh) Svađali bismo se oko prve gitare! Na basu bih uzeo Tomislava Šojata iz Aerodroma. Dado Marinković je odličan bubnjar, kao i Marko Lazarić iz Prljavog kazališta. Ne bih se bunio da svira bilo tko od njih, pa ni Damir Medić iz Aerodroma.

Tko bi pjevao u tom tvom super-bendu?

Znaš koga volim? Marijana Bana. On je pjesnik i ima svoj izraz. Njega bih volio imati u takvom bendu. Bend nije samo umijeće; ima ljudi koji izvrsno pjevaju, ali ne znaju iznijeti pjesmu onako kako treba. Ban je veliki pjevač jer svoju priču iznosi na najbolji mogući način. U bendu je ključna ta energetska povezanost.

Kad sam te pitao tko bi bio u tvojoj velikoj četvorci, mislio sam i na ljude koji su bili važni za stvaranje hrvatske rock scene u vrijeme tvojih početaka. A to su: Nenad Zubak (bas gitara i vokal, kasnije vrhunski producent), Husein Hasanefendić Hus, Piko Stančić (bubnjar i producent)... Vi ste bili Grupa 220. Kada si im se pridružio, imao si samo 17 godina.

Da. Zato mi je danas smiješno kad vidim da se „mladim bendovima“ proglašavaju ljudi s više od 30 godina. Beatlesi su se raspali kad još nitko od njih nije imao punih 30. Danas kad se pojavi mladi bend, svi imaju „četiri banke“. (smijeh)

Kakva je atmosfera vladala na rock sceni krajem sedamdesetih i kako se dolazilo u priliku ući u legendarnu ekipu poput Grupe 220?

Imao sam iznimnu čast naslijediti Dragu Mlinarca u bendu, iako do tada nisam napisao nijednu pjesmu.

Jesi li prije dolaska u grupu bio na njihovim koncertima?

Naravno. Išao sam na plesnjake u Studentski centar. Pratio sam ih, a poslije sam pratio i postavu u kojoj su uz Mlinarca bili Hus, Piko i Zubak. U to sam vrijeme počeo svirati po Zagrebu na raznim događanjima i oni su me primijetili. Jednog sam dana dobio poziv da se priključim Grupi 220. Svi su znali sve, pratilo se tko kako svira. Stalno sam visio na koncertima stranih i domaćih izvođača. Kad je stigao taj poziv, stvarno mi je „pala sjekira u med“. Cijela ekipa je bila vrlo kreativna, iako smo bili jako mladi. Imao sam 18 godina, a Hus 19 kada smo u Ljubljani snimali album Slike.

„Dok lutam obalom sna, čudne slutnje osjećam tad. I dok nebo lako blijedi, budi se dan što slijedi. Tada znam, bit ću sam, slijedim sunce, gdje ću doć?“ To su stihovi tvoje prve pjesme, „Nostalgija“?

Bravo, Turki! To je moja prva vlastita autorska pjesma koju sam objavio i snimio.

I to kao član Grupe 220?

Da, pjesma je na albumu koji smo snimali kao tinejdžeri. Taj je album, 30 godina nakon objavljivanja, izdala kuća Radioactive Records iz Londona, koja objavljuje najbolje od svjetskog undergrounda i progresivnog rocka.

Prošle godine Parni valjak je obilježio 50 godina rada. Ti si bio jedan od osnivača; jesi li bio pozvan na slavljeničke koncerte?

Naravno. Dobio sam predsjednički tretman (smijeh). Bio je to odličan koncert, a kasnije i domjenak gdje smo se lijepo podružili. Zubak je odradio vrhunski posao, zvuk je bio nevjerojatan. To je lijepa uspomena i obilježavanje važne obljetnice. Parni valjak je na neki način uvijek i moj bend. Dok sam slušao koncert, rekao sam Husu: „Čovječe, sjetio sam se stvari – svega što je 'iza' muzike – putovanja, hotelskih soba, garderoba, restorana i zafrkancije.“ Pjesme su najbolji vremeplov; točno se sjećaš gdje si ih prvi put čuo i što si tada radio.

Uz tebe i Husa, prvi članovi Parnog valjka bili su Aki Rahimovski, Zlatko Miksić i Srećko Antonioli. Moramo spomenuti i Vladimira Mihaljeka Mihu, koji je bio ključan za pokretanje priče. Godine 1976. objavljeni su prvi singlovi, a potom i albumi „Dođite na show!“ i „Glavom kroz zid“ (1977.), na kojem je objavljena pjesma „Lutka za bal“. Jure, kritika vas u to vrijeme nije štedjela?

Kritika je bila vrlo nesklona nekim od najvažnijih albuma 20. stoljeća. Primjerice, album Beatlesa Abbey Road kritičari su doslovno ispljuvali. Ili jedan od najboljih albuma Rolling Stonesa, Black and Blue. Tko se danas uopće sjeća što se tada pisalo?

Razgovaramo o tvojoj bogatoj sviračkoj, pjevačkoj i autorskoj karijeri. U razdoblju od 1978. do 1986. godine tvoj bend Aerodrom objavio je pet uspješnih albuma: Kad misli mi vrludaju, Tango Bango, Obične ljubavne pjesme, Dukat i pribadače i Trojica u mraku. Svojim autorskim radom u tom bendu osigurao si važno mjesto na hrvatskoj rock sceni. Koliko je bilo teško doći do te pozicije u to „zlatno vrijeme“ diskografije, autorskog zanosa, ali i jake pop, rock, punk i novovalne scene?

Nije bilo lako, sigurno. Baš sam nedavno objavio na Instagramu da je album Dukat i pribadača, prema izboru Hrvatskog društva skladatelja, uvršten među 44 velika albuma u 80 godina hrvatske diskografije. Kolika je šansa da ti album uđe u takav izbor? S druge strane, album Obične ljubavne pjesme uvršten je u knjigu 70 najvažnijih albuma u Jugoslaviji. Dakle, struka je izdvojila dva albuma. Mislim da to pokazuje da nisam uzalud napustio veliku sigurnost i ime poput Parnog valjka kako bih krenuo od nule, radeći nešto za što mi nitko, osim moje vlastite vjere, nije jamčio uspjeh.

Kad razgovaramo o tvojim uspješnim izdanjima, drugi album Tango Bango sniman je u Milanu. Na njemu su tri megahita: „Stavi pravu stvar“, „Dobro se zabavljaj“ i „Tvoje lice“. Nakon tog albuma sve je krenulo uzlazno, ali ti tada ostaješ bez pjevača – odlazi Zlatan Živković. Aerodrom ostaje bez glasa.

(smijeh) Da, ostali smo bez glasa. Uvijek sam najbitnije odluke u životu donosio u sekundi, prema prvom impulsu koji bi mi došao.

Koji je bio taj prvi impuls kad si saznao da Zlatan odlazi?

On je to nam objavio na probi. Svi smo se pogledali, a trebali smo ići u Švedsku snimati novi album. Dečki iz benda su me pitali: „I što ćemo sad?“, a ja sam rekao: „Ništa, idemo u Švedsku, ja ću pjevati.“ Bio sam uvjeren da ja to mogu i moram odraditi jer nema druge. To je zapravo razlog zašto sam počeo pjevati.

Što danas kažeš na svoje stihove: „Dolje u luci barka me čeka, neka pričeka jer Amerika je zemlja daleka. Zbogom maslinici, zbogom toplo more, zbogom crno vino, zbogom Serafino i ostala braćo...“? Jesi li ikada ozbiljno razmišljao o odlasku iz Hrvatske?

Jesam. U Italiji bih možda mogao živjeti. Predivna je, cijela obitelj i ja je volimo i proputovali smo je uzduž i poprijeko. Imao sam i poziv prijatelja iz Kalifornije da dođem tamo živjeti, a Štulić me nagovarao da se preselim u Nizozemsku. Zapravo sam htio otići u New York i svirati s tamošnjim bendovima. Međutim, ljudi od kojih sam očekivao pozivno pismo nisu se javili. U to vrijeme nije bilo lako dobiti papire i vizu iz socijalističke zemlje, pa od toga nije bilo ništa. Danas mi nije žao. Mislim da je Hrvatska izvrsna zemlja za život, samo smo mi po prirodi „cendravi“, nezadovoljni i ne shvaćamo koliko nam je zapravo dobro. U Hrvatskoj se živi – nigdje nisam vidio toliko punih kafića i restorana, toliko prelijepih kuća uz more, toliko ribe, lignji i škampa. Imamo ravnice koje bi mogle hraniti cijelu regiju. Naravno, puno toga ne štima, ali generalno gledano, ovdje smo doma. Ovo je naša zemlja i nije tako loše kako neki žele prikazati.

Albumom Trojica u mraku, objavljenim prije 40 godina, Aerodrom se pokušao vratiti rock korijenima. To nije prošlo uspješno kako si očekivao pa si odlučio napraviti pauzu s bendom. Tada dolazi do suradnje s Branimirom Štulićem. Jesi li te 1987. godine imao i druge ponude?

Bilo mi je „pun kufer“ svega jer sam u Aerodromu radio sve – od pjesama i menadžmenta do tehničkih poslova. Imao sam kombi i razglas koji sam sam spajao i odspajao prije i poslije svake svirke. Bio sam umoran, radio sam to dobrih sedam godina. Osim toga, Žika je ponovno otišao iz benda, ovaj put u Australiju. Imali smo mnogo svirki, tada je u bendu bio i maestro Alan Bjelinski na klavijaturama koji je vodio evidenciju – imali smo i po sto nastupa godišnje. Trebao mi je odmor, a onda me Johnny pozvao u Azru.

Sudjelovao si na snimanju albuma Između krajnosti i koncertnog izdanja Zadovoljština iz 1988. godine. To je četverostruki album snimljen u zagrebačkom Domu sportova.

Da, snimke su iz Doma sportova. Sve je snimljeno „od prve“, onako kako je bilo te večeri, bez ikakve postprodukcije. Ne kao današnji live albumi, gdje se pola materijala ponovno dosnimava u studiju kako bi se ispravile greške. Ovo je bilo 50 pjesama izbačenih kao iz topa.

Ti i Štulić godinama ste bili prijatelji i istomišljenici. Zanimljivo je da tebe jedinog nije napadao u svojim objavama. I što se onda dogodilo?

(smijeh) Onda je počelo. U nedostatku materijala, pa je mene našao.

Zbog čega?

Otkud znam?

Ne znaš što je bio okidač?

Zvuči nevjerojatno, ali ja razumijem kakav je, taj model razmišljanja, taj mentalni sklop. Možda mu uvijek netko treba za takvu vrstu interakcije. Ne želim to uopće analizirati. Što se mene tiče, niti se ljutim niti imam lošu vibru. Gotovo se ništa u mom osjećaju prema njemu nije promijenilo.

Zanima me upravo to vrijeme kad ste radili zajedno i bili na turneji. Kako pamtiš Štulića iz njegovog najkreativnijeg razdoblja? Kakav je bio?

Bio je nepredvidiv, vrlo zanimljiv i – što je meni bilo jako bitno – načitan. Razumio je stvari, nisi mu morao objašnjavati. Bilo mu je jasno o čemu se radi čim bi čuo pjesmu. Jednom sam mu odsvirao svoju stvar „Fait Accompli“ s albuma Balkanska rapsodija. Odmah je shvatio njezinu bit, napisao je tekst i tu smo pjesmu posvetili Johnu Lennonou.