Aftersun: Treperava sjećanja i pitanja bez odgovora

Britanski časopis Sight&Sound stavio ga je na vrh ljestvice najboljih filmova u 2022. godini. U redu, i iza uglednog britanskog časopisa i iza filma Aftersun financijski stoji potpora Britanskog filmskog instituta. No, Aftersun svakako jest malo čudo. O njemu će u idućoj emisiji Licem u lice svoje mišljenje iznijeti Josip Grozdanić, ovdje vam nudimo recenziju urednika emisije koji će na kraju teksta ponuditi i ispriku.

Prema Hrvatskoj enciklopediji, sjećanje je nesamovoljno ili voljno prouzročeno ponovno pojavljivanje sadržaja svijesti koji su manje ili više slični izvornom doživljavanju. Sjećanje na neki predmet različito je kod različitih ljudi, ovisno o intenzitetu doživljaja tog predmeta. Aftersun, debitantsko djelo Charlotte Wells snimljeno pod producentskom paskom oskarovca Barryja Jenkinsa (Mjesečina), iznimno je tužan, melankoličan, elegičan i, hm, lijep film. No, nije prvi koji je takav. Ono po čemu je poseban sadržano je u pitanju – koliko možemo vjerovati našim sjećanjima? To pitanje u svojevrsnom autobiografskom ogoljavanju očito muči i samu autoricu.

Jer, sjećanja glavne junakinje Aftersuna Sophie (kao djevojčicu glumi je nevjerojatna Frankie Corio, a u kratkim odraslim epizodama Celia Rowlson-Hall) itekako su intenzivna, a opet sva treperava i neuhvatljiva. Sjećanja su to na posljednje ljeto koje je Sophie provela sa svojim ocem Calumom (odlični Paul Mescal kojega znamo iz sjajne serije Normalni ljudi) u jeftinom turskom ljetovalištu, a koja su dijelom rekonstruirana pomoću video snimaka. Njih Sophie, sada u odrasloj dobi već kao majka, gleda da bi gledatelj usputno bivao upoznat kako ona živi u istospolnoj zajednici i taj queer moment prilično je površno i bespotrebno nametnut u psihološkoj impostaciji junakinje filma.

Ne udaljava nas to puno od glavnog fokusa filma, odnosno uprizorenja krajnje  fluidnog „ponovnog pojavljivanja sadržaja u (Sophienoj) svijesti” gdje su do maksimuma i vrlo precizno iskorištene svekolike filmske interpunkcije. Glavnina filma u narativnom smislu ne donosi ništa, ne treba zamjeriti onima koji ga proglase i dosadnim, budući da se većina prikazanog odnosi na uobičajene rituale ljetovanja i dijaloge koji sjenče odnos Sophie i Caluma ili, primjerice, Calumov odnos prema bivšoj ženi koju on, kako priznaje, još voli.

No, u nekom filmskom metajeziku, koji je na sreću sasvim sasvim opipljiv i izvedbeno maestralan, sadržana je sva tuga i melankolija u odnosu kćeri i oca koji će očito, poslije suncem okupanoga ljeta nestati iz kćerina života. Zagonetnost, koja proizlazi iz treperavih sjećanja, povezana je i s nužnim gledateljskim pitanjem – što je zapravo Calumu? S jedne strane on na sve načine od čak i potencijalne surovosti svijeta želi zaštiti jedanaestogodišnje dijete. S druge, pak, on ni sam nije od tog svijeta uspio zaštititi sebe, čita self-help literaturu, nervozno puši na balkonu...U (ne)odgovoru na to pitanje počiva ovaj film, to je ono na što ni sad već odrasla Sophie - pa onda i sama Wells - ne znaju pa im/nam se umjesto odgovora i utjehe nude nejasna sjećanja. I nema nam druge nego da zaronimo u vjerodostojnost vlastitih sjećanja.

Umjesto zaključka: Aftersun je potpuno neopravdano zaobiđen u glavnoj oskarovskoj kategoriji, Mescal je potpuno zasluženo nominiran, zbog Frankie Corio američki filmski akademici još bi jednom trebali razmisliti o nominaciji dječjih glumica, a potpisnik ovih redaka uvaženom čitateljstvu se ispričava što Aftersun – iako ga je Zagreb Film Festival uvrstio u svoj Kino Kino program – nije pogledao prije recentne kino distribucije i uvrstio ga među najbolja ostvarenja u prošloj godini.