Film Tragovi: Od stećaka do grafita, od Zagore do Zagora

-  Tragovi su film stanja, a ne zbivanja, tako da je u njemu izuzetno mnogo pozornosti posvećeno kreiranju intimnog svijeta i psihičkih stanja protagonostice. To je zapravo psihološka egzistencijalna drama koja je efektno i nenametljivo stilizirana, i sva nekako u naznakama i sugestijama. Tako je u emisiji Licem u lice o debitantskom dugometražnom ostvarenju Dubravke Turić govori filmski kritičar Josip Grozdanić.

A što o Tragovima misli urednik emisije pročitajte u nastavku.

Ana (Marija Škaričić) je antropologinja na pragu četrdesetih godina koja se bavi slavenskim simbolizmom, preciznije urezima, odnosno tragovima na nadgrobnim stećcima i mirilama. Tragovi su tu vječni jer ostavljaju vječni otisak umrlog. U svom poslu Ana je iznimno precizna i pedantna. No, preciznost i pedantnost nedostatni su za tragove koje Ana nosi na svojoj duši, ali i fizički uslijed depigmentacije kože. Nekad je bila dio velike obitelji, a sada se suočava sa smrti njezina posljednjeg člana – svog oca (Mate Gulin).

Misterij ikonografije stećaka poklapa se u filmu s misterijem potrage prevladavanja osobne krize, prevladavanja tragova koji nas obilježavaju i ne daju nam ići dalje. Kratkim povratkom u obiteljsku kuću, Ana će, uz pomoć prijatelja iz djetinjstva (dojmljiva epizoda Nikše Butijera) dobiti ključni putokaz – kamene oznake koje služe za orijentaciju i metaforički i doslovno uvući će se u njezin život. Protagonistica filma, baš kao i redateljica i koscenaristica, tragove i simbole vide posvuda. Nisu tu samo slavenska simbolika i orijentiri pokraj putova Dalmatinske zagore, nego i grafiti urbanoga Zagreba koji u Turićkinom filmu pandemijski potresen izgleda fascinatno, tragovi i simboli prisutni su tu čak i u stripu o Zagoru i kao nekovrsni urez jedne tragične smrti. 

I baš kao što je njezina protagonistica precizna i pedantna u svojoj profesiji, Dubravka Turić precizna je i pedantna kao redateljica. Takva je uostalom bila i u kratkim formama -  poput Trešnje ili Belladonne – koje su prikazane na najvećim svjetskim festivalima. S Belladonnom, a još više s isto tako kratkim Tina, Tragovi dijele i upečatljiv ženski lik koji je istodobno i krhak i snažan. Marija Škaričić lik takve žene uvjerljivo nosi na svojim plećima.

Tragovi nas u jednom trenutku navode na lažni trag, na svojevrsnu triler misteriju koju ćemo otkriti. To se ne dogodi, jer jedina drama koja je tu uprizorena je ona unutarnja i psihološka. Turićkino ostvarenje, koliko god pripadalo zabranu art-housea u koju je smješteno većina naslova recentnije domaće kinematografije, ipak je, i u scenarističkim postavkama s naslanjanjem na postupnu tvorbu priče i u redateljskoj izvedbi gdje dominira atmosferičnost i stanje, sasvim originalno. Pa na kraju bilježimo još jedan vrlo dobar debitantski trag na duši hrvatskoga filma.