"Punim plućima": Jedna smrt i puno (promašenih) života

Kao posljednji adut s prošlogodišnjeg Pulskog festivala u kina stiže dugometražni prvijenac Radislava Jovanova Gonza Punim plućima. Opširan osvrt na film možete poslušati u emisiji Licem u lice. Prije toga, slijedi osvrt urednika emisije.

Među svim debitantima u dugom metru recentne hrvatske kinematografije, Radislav Jovanov Gonzo svakako je najzakašnjeliji. Čovjek koji je svojim autorstvom oplemenio video-spotove brojnih hrvatskih glazbenika, pa tako potpisuje i onaj aktualni za eurosongovsku Mamu ŠČ Leta 3, kao direktor fotografije surađivao je, primjerice, s Antoniom Nuićem i dobio pulsku Zlatnu arenu za kameru u omnibusu Duboki rezovi, a redateljsko iskustvo stjecao je u kratkometražnoj formi, konkretno u Zagrebačkim pričama.

A to debitantstvo u srednjim godinama u slučaju filma Punim plućima pokazalo se korisnim jer otvara scenarističke potencijale jedne generacijske priče što neki mlađi autor nema u svojoj životnoj popudbini, barem ne na ovaj način. Jer svi oni stariji od četrdeset nekako imaju te životne priče o mladosti-ludosti i njezinim sudionicima koji su nekada bili jako bliski, a danas su poput rakove djece tek usputni poznanici. Smrt jednog člana nekadašnjeg prijateljskog kruga tako će u njegov stan privući staro društvo raznih osobnosti i životnoga uspjeha dovoljno da bi nam neki bili simpatični, a drugi sasvim suprotno. Očekivano, ponovno okupljanje otvara stare rane i traume, bivše veze i vezice i nije to bogznašto novo, filmofilima sa sjećanjem odmah će na pamet pamet Kasdanova kultna Velika jeza iz 1983. godine.

No, sasvim je razvidno kako je Jovanov ovaj scenarij sastavio iz živih sjećanja pa i onih autobiografskih. Jer u filmu o jednoj smrti ima puno života, a tragičnom usudu pojedinca, ali i cijele jedne generacijske priče kontrapunktirana je doza humora. Za pohvaliti je retrospektivne animirane umetke u izvedbi Svebora Kranjca kao i cijelu glumačku ekipu, a posebno Aleksandru Naumov, dosad gotovo nevidljivu na filmu. Red nostalgije, red tuge, red humora, Punim plućima prođe u tren i bezbolno ne kao velik, ali kao sasvim potreban doprinos stabilnosti jedne male kinematografije.