Raskalašeni holivudski rolerkoster

Koliko god izgledalo drukčije, posao filmskih kritičara nekada nije lak. U protekle dvije emisije Licem u lice, zajedno s kolegom Boškom Piculom, razgovarali smo o dva filma o kojima se posljednjih dana, iz potpuno drukčijih vizura, drukčije priča. E sad, najlakše je što je na to utrošeno skoro pet sati. To je danak poslu. Ali raspolućenost kojom je pritom obični filmski kritičar izložen, teško je prepričljiva. Pokušali smo je, ipak, uobličiti.

Evocirali su svjetski, poglavito američki filmaš,i u nevelikom vremenskom razdoblju gotove sve dijelove filmske povijesti i pripadajućih im faktografskih i fikcijskih pop fenomena. Haznaviciusu (Umjetnik), Tarantinu (Bilo jednom u Hollywoodu), Scorseseju (Hugo), Fincheru (Mank), P.T. Andersonu (Licorice Pizza) i drugima, sad se poželio pridružiti i Damian Chazelle, autor tri sjajna filma Ritam ludila, Prvi čovjek i La-la Land za kojeg je nagrađen redateljskim Oscarom, a i onaj glavni je imao na koju sekundu u dotad nezabilježenoj blamaži finala "najluđe filmske noći". 

Chazelle je za predmet svoga interesa izabrao sredinu dvadesetih godina prošlog stoljeća, preciznije vrijeme kasnoga nijemog filma i prelaska sedme umjetnosti u zvučno razdoblje, dakle, razdoblje koje se po potrebi označava ludim, zlatnim ili sretnim. Pa tako Babylon i počinje – raskalašenom, drogama, alkoholom i orgijama prožetom zabavom u domu filmskog moćnika na Bel Airu. Kad malo primiri redateljsku ruku, Chazelle će se koncentrirati na nekoliko likova među kojima se izdvaja Nellie LeRoy (Margot Robie koja je u ulogu uletila umjesto Emme Stone), neotesana glumica dijaboličnoga karaktera, Jack Conrad (Brad Pitt), glumačka zvijezda kojoj će dolaskom zvuka na film dionice jako pasti, Sidney Palmer (Jovan Adepo), jazz-trubač koji u svijetu nemorala opstoji kao moralna vertikala i Manuel Manny Torres (Diego Calva), meksički useljenik koji je za blizinu filmskom seta spreman prodati dušu vragu. U fiktivnoj priči iskrsnuti će tu i pokoji faktografski podatak ili ime (novinarski tajkun Hearst ili producent Irving Thalberg), zapravo cijeli je film fikcionalno utemeljen na istinitim zbivanjima. Chazelle nas vrtoglavo provodi kroz svijet koji će se od Jolsonovog Pjevača jazza početi silno mijenjati. Mijenjati će se ili će to pokušati i njegovi protagonisti, no na kraju, kako u poučnom monologu zbori novinarka i filmska kroničarka Elinor (Jean Smart), "svi će se tu pokazati zamjenjivima".

Da je sjajan redatelj Chazelle je dokazao već prije. I Babylon je obilježen njegovom ritmički raspojasanom režijom, međutim, takav intenzitet u ostvarenju koje traje nešto preko tri sata, vrlo skoro postaje zamoran, unatoč relativno pravilnom raspoređivanju dramskih elemenata, glazbenih dionica i isticanju duha vremena kroz niz pop-kulturalnih činjenica. U izvedbenom prosedeu, Babylon je tako na pola puta između Ritma ludila i La La Landa, posvetama Hollywoodu i glazbi također. Najzanimljivi dijelovi svakako su oni povezani s uprizorenjem načina snimanja filmova u kasnom nijemom razdoblju, dočim je većina drugih dionica izložena opetovanjima, čak i odnosima među likovima, primjerice, u neostvarenoj romansi između Nelly i Mannyja.

No, stilska prenametljivost manji je problem Babylona. Puno je veći onaj načelni koji obično definiramo kratkim osnovnoškolskim pitanjem: Što je pjesnik htio reći? Jer, s jedne strane izloženi smo snažnom mitologiziranju predmetnog razdoblja, s one druge isticanju njegove beskrajne iritantnosti, a ishod toga nije neka moguća autorska objektivizacija istodobno velebne i mračne holivudske povijesti, nego gruba raspolućenost i kaos koji dodatno podcrtavaju cijelu razbarušenost filma. I nakon što Chazelle svojim protagonistima odredi zacrtanu i nimalo bajnu sudbinu, on nas ponovno vrtoglavo (i bukvalno) vraća na rolerkoster povijesti filma koju su, eto, svi ispisivali – od Muybridgea i Meliesa preko Stanleya i Godarda do njegovih fikcionalnih i stvarnih protagonista.

Pa bi na tom rolerkosteru svoje mjesto vjerojatno pronašao i horor M3gan koji je u tijekom dvotjednoga prikazivanja zgrnuo 125 milijuna dolara za razliku od Babylona, jednog najvećih komercijalnih holivudskih promašaja u posljednje vrijeme. M3gan je režirao Gerard Johnstone koji nipošto nije potpuni bezveznjak (kreirao je, između ostaloga, solidnu seriju The Jaquie Brown Diaries), ali ovdje nije želio ništa više od mehaničkom sintezom horor obrazaca isporučiti film koji će se svidjeti adolescentskoj publici, koja je u posljednje vrijeme pomalo neobjašnjivo masovno prigrlila žanr strave. Film u prvom dijelu funkcionira kao obiteljska drama o djevojčici Cady (Violet McGraw) koja je izgubila obitelj u prometnoj nesreći, te se sada o njoj brine majčina sestra Gemma (Allison Williams) koja i nema baš previše sluha za odgoj, ali je zato vrsna inženjerka dječjih igračaka pa će svojoj usamljenoj nećakinji ponuditi naslovnu antijunakinju. M3gan ubrzo postaje frankenštajnovski spoj Terminatora, Robocopa, Chukyja i Annabelle da bi na kraju skončao u potpunoj eksploataciji. Naravno, ide tu i odgojno-moralna poduka o opasnosti robotizacije, mehanizacije i digitalizacije, sve skupa loše i redundantno, ali dovoljno da se prikupe veliki novci. A ti, moj Damiane, snimaj i vrti rolerkoster!