Deset dana do Mjeseca i natrag: što smo naučili iz misije Artemis II

Četvero astronauta misije Artemis II na povratku s prvog putovanja na Mjesec s posadom u više od pola stoljeća, sletjelo je na Zemlju u svemirskoj letjelici Orion, ciljajući na slijetanje u Tihi ocean kod Kalifornije. 

Time je završila NASA-ina desetodnevna misija nakon što se kapsula padobranima spustila u more. Američki astronauti Reid Wiseman, Victor Glover i Christina Koch, s kanadskim astronautom Jeremyjem Hansenom, sletjeli su u ocean o čemu smo se našim poznatim astronomom i popularizatorom astronomije, urednikom i voditeljem emisije Andromeda na Hrvatskom radiju Antom Radonićem razgovarali u Dnevnom ritmu.

Što je zapravo najuzbudljiviji dio povratka misije Artemis II iz vaše perspektive?

- NASA cijelu ovu misiju prati uživo, pa se uvijek uključi kontrola leta ili slika iz kapsule. Onaj konačni prijenos spuštanja počeo je po našem vremenu oko pola sata iza ponoći. Ali bitan trenutak dogodio se u 1 sati i 25 minuta po našem vremenu kada se kapsula odvojila od servisnog modula. 

Naime, cijelo vrijeme je život astronauta ovisioo tome kako će dobro funkcionirati servisni modul. Oni su ga prvo isprobali kružeći dva puta oko Zemlje, onaj prvi dan, vidjeli su da sve radi i tek su onda krenuli prema Mjesecu. 

- Ali da se nešto dogodilo nisu imali mogućnost prekida putovanja i vraćanja natrag na Zemlju. Znači, morali su čekati da prođe cijelo to putovanje koje traje 9 dana, odnosno kalendarski 10 dana. Nakon odvajanja od servisnog modula kapsula ima sve što je potrebno za to kratko vrijeme. To su 42 minute samostalnog leta nakon što se odvoji servisni modul koji je najveći dio Oriona. U 1 sat i 53 minute je ulazak u atmosferu na visini od nekih 120 kilometara, tu je još vrlo rijetka atmosfera i počinje zagrijavanje jer se zrak ionizira. Onda slijedi prekid od nekih 6 minuta jer radio valovi ne mogu prolaziti kroz ionizirani omotač koji će kapsulu okružiti. 

Negdje oko 13 minuta je trajao kompletan let u atmosferi za to vrijeme prolaze oko 2000 kilometara i onda naravno spuštanje. Prvo se otvaraju mali padobrani koji će izvući dva jača padobrana koji će smanjiti početnu brzinu koja će iznositi oko 400 kilometara na sat. Onda na kraju, na visini od nepuna 3 kilometra, otvaraju se tri glavna padobrana, a svaki je širok kada se otvori oko 35 metara, a brzina spuštanja na more je oko 30 km/h. Kad se spuste moraju se automatski napuhati i baloni oko vrha kapsule. Jer ako se ona zbog valova prevrne "na nos" onda će je ti baloni okrenuti u onaj položaju u kojem mora biti. Nakon toga iz helikoptera iskaču ljudi žabe koji stavljaju gumeni pojas oko kapsule da ne bi slučajno potonula ako dođe do velikih valova. I onda astronaute izvlače na helikopter koji ih vozi na nosač zrakoplova.

Zašto NASA i dalje koristi povratak u ocean kao način slijetanja kapsula, umjesto kopnenog, kontroliranog slijetanja kakvo razvija SpaceX kod svojih raketa?

- Imate daleko veće mogućnosti kod mora jer imate veliku površinu i imate dovoljno mornarice da je pokupite. Ako idete na kopno nemate puno područja na kopnu. Imate recimo neke pustinje gdje su vojni aerodromi ili vojne baze, ali manje je tih prostora nego da se spustite na moru. Osim toga, more vam ublažuje udarac. Recimo, Boing je napravio kapsulu koja će se spuštati na čvrsto tlo kada će se vraćati sa svemirske postaje. Ali ona mora otvoriti zračne jastuke koji će ublažiti padobransku brzinu. Neki to rade s motorima koji se upale neto prije dodira s tlom, ali najjednostavnije je u more. I za iduce misije predviđeno je takvo spuštanje, ne vjerujem da će nešto mijenjati.