Krajem tjedna Svjetski dan šećerne bolesti

U Hrvatskoj više od 400 tisuća osoba ima dijagnosticiran dijabetes dok ih oko 350 tisuća ne zna da ima tu bolest, a unatoč modernim terapijama većina ne postiže ciljeve liječenja za koje su ključni pravilna prehrana, tjelesna aktivnosti i edukacija.

U povodu Svjetskog dana šećerne bolesti, kojeg obilježavamo krajem ovog tjedna, ali aktivnosti u tom povodu traju gotovo cijeli mjesec. Upravo danas održane su brojne aktivnosti s ciljem podizanja svijesti o važnosti prevencije, ranog otkrivanja i pravovremenog liječenja. O bolesti koju zovu tihim ubojicom i raširenosti ove bolesti u Hrvatskoj i svijetu, u emisiji Dnevni ritam govorila je dr. Anela Novak.

- Kako je pretilost ustvari najčešće zastupljena u šećernoj bolesti tipa 2, znači 80% osoba sa šećernom bolesti tip 2 su pretili, a znamo koliko ta pretilost raste, sve veći broj osoba je pretil, nije onda iznenađujuće da je sve veći broj i osoba sa šećernom bolesti. U svijetu j negdje oko 590 milijuna i ako se to ne riješi, bit će taj broj sve veći i veći. Ali, to se uglavnom tiče tipa 2.

U Hrvatskoj, prema zadnjim informacijama imamo 396 tisuća osoba sa šećernom bolesti. Od toga negdje oko 9% , odnosno 35 tisuća je tip 1. Znači, ipak prevladava tip 2 u čijoj je podlozi pretilost. I to je onaj razlog zašto su ti brojevi su tako veliki, kazala je dr. Novak.

Šećerna bolest često se naziva tihim ubojicom. Zašto se tako kaže? Što pacijenti najčešće zanemaruju u ranim fazama bolesti?

- Zato što za tip 2 šećerne bolesti dugo vremena prođe dok se postavi dijagnoza. Simptomi toliko nespecifični i ako oni ne izvade krv, ne vide koliki je šećer, oni ne znaju da imaju šećernu bolest. Dugogodišnje visoke vrijednosti šećera, one ulaze u stanice endotela, oštećuju krvne žile, srce, bubreg, oči i dolazi do razvoja kroničnih komplikacija. Zbog toga je jako važno da se to na vrijeme otkrije. Ako na vrijeme otkrijemo, možemo liječiti i spriječiti razvoj kroničnih komplikacija, što nam je i cilj, rekla je dr. Novak.

A s kakvim se izazovima najčešće susreću djeca i roditelji nakon što dobiju dijagnozu dijabetesa, u emisiji je objasnila predsjednica Udruge Cukrići, Doris Bailo.

- Pa, naravno, najveći izazov je zapravo samo prihvaćanje te dijagnoze, odnosno, s obzirom da je to ipak dijagnoza koja je kronična - nema lijeka. Za nju imamo terapiju, ali nemamo lijeka. Znači, roditelji se odjednom suočavaju s nečim što mijenja njihovu cijelu svakodnevicu, od prehrane do mjerenja glukoze, davanja inzulina, brige oko toga kolika je razina glukoze u krvi. S druge strane, onda imamo i djecu koja moraju što ranije naučiti osjećaj kontrole. A djeca samo žele biti djeca. Žele svoju spontanost, žele svoju bezbrižnost – rekla je predsjednica Udruge Cukrići, Doris Bailo.