Kršćanska nada u vremenu beznađa

Teološko-pastoralni tjedan koji organizira Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu bio je posvećen temi: „Kršćanska nada u vremenu beznađa“. 

Riječ je o središnjem godišnjem teološko-pastoralnom događaju namijenjenom svećenicima, redovnicima, redovnicama i svim pastoralnim djelatnicima na kojem se promišlja i raspravlja o najvažnijim temama aktualnoga trenutka. Kršćanska nada kojoj je posvećena i jubilejska godina itekako je vrijedna teološkog promišljanja i pastoralnog djelovanja.

O kršćanskoj nadi razgovaralo se i u emisiji Susret u dijalogu u kojoj su gostovali izv. prof. dr. sc. Tomislav Kovač s Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, ujedno i predsjednik Povjerenstva za Teološko-pastoralni tjedan i bibličar izv. prof. dr. sc. fra Stipo Kljajić, profesor s KBF-a i Franjevačke teologije u Sarajevu.

Često se govori o kršćanskoj vjeri i ljubavi, a premalo o kršćanskoj nadi, ističe dr. Kovač. Dodaje da je govor o nadi važan i nada se da su sudionici Teološko-pastoralnog tjedna dobili kvalitetne poticaje da govor o nadi pronose onima s kojima se u svom pastoralnom radu susreću. No, jesu li ljudi današnjice sposobni i spremni crpiti nadu iz Božje riječi? 

Bibličar dr. Kljajić drži da su spremniji ali ne nužno i sposobniji. Pojašnjava kako su danas na raspolaganju sredstva kakvih u prošlosti nije bilo te da je riječ Božja danas kudikamo dostupnija svim vjernicima zahvaljujući internetu, ali način na koji se često poseže za njom, da bi se iz nje crpila nada, osobito u vremenima krize, je zapravo posve pogrešan, ističe Kljajić. Dodaje da se Božju riječ najčešće doživljava kao knjigu recepata, kao instant rješenja i zaboravlja se da je Biblija rudnik te da blago koje je u njoj nije samo tako na dohvat ruke. 

Budući da se vjernici najčešće s Božjom riječi susreću na misama slušajući propovijedi dr. Kljajić ističe da bi one trebale biti bolje pripremljene. Premda smatra da ima puno kvalitetnih homilija, kaže da su medijski eksponiraniji oni propovjednici koji se pouzdaju na posve pogrešan način u tumačenje Duha Svetoga i da će ih on nadahnuti bez da sami ulože više truda u pripremu. Uspoređujući posvećenost tumačenju Božje riječi pokojnog fra Bonaventure Dude zbog čega su njegove mise bile vrlo posjećene s onim svećenicima i influencerima koji danas privlače mlade, dr. Kljajić naglašava da su razlike velike. 

Nerijetko znamo čuti riječi „samo mi je još nada ostala“ ili „nada umire posljednja“. Profesor Kljajić tumači da su te izreke više odraz nekog očaja i beznađa dok su istovremeno dobre zbog čovjekove preuzetnosti u dvostrukom smislu; ona je dobra jer čovjekova opominje da nije sve u njegovim rukama i da on nije vlasnik svoje nade već se ona itekako tiče i Boga, i s druge strane dobra je zbog njegove preuzetnosti u Božju nadu. 

Nada se tiče i čovjeka i Boga – Bog je prvi subjekt i prvi objekt nade u Bibliji. On stvara ljude i nada se da će stvoreni svijet biti onakav kakvoga je On stvorio, a stvoreni svijet, osobito čovjek, se nada da Bog neće napustiti svijet i da će ostati vjeran svojim obećanjima. Nada je darovana, ističe Kljajić, ali ne pasivizirana nego traži aktiviranje čovjeka - on ima svoju ulogu u toj nadi. Dodaje i da je kršćanska nada usmjerena prema budućnosti , tiče se sadašnjosti i temelji se na prošlosti.

U godini jubileja koja je posvećena nadi Hrvatska biskupska konferencija je objavila pastirsko pismo u kojem se jubilejsku godinu nade stavlja i u povijesni kontekst. Tako će se ove godine posebno obilježiti neke važne obljetnice iz naše povijesti kao što su počeci Hrvatskoga kraljevstva, ili pak 1100-ta obljetnica Splitskih crkvenih sabora. Dr. Kovač se slaže da se nada također temelji i na prošlosti, svaka je Crkva ukorijenjena u jednom narodu te je važno vrednovati povijest toga naroda osobito iz perspektive kršćanstva i doprinosa Crkve na tom polju, stoga drži da je sasvim legitimno to obilježavati. 

Međutim, prenio je i razmišljanja jednoga predavača s Teološko- pastoralnoga tjedna koji je rekao kako se jubilej nade događa u godini nakon Biskupske sinode o sinodalnosti Crkve i koliko god je legitimno spominjati sabore iz 10. stoljeća to ne bi trebalo biti nauštrb sadašnjega sinodalnoga procesa. Dr. Kovač pojašnjava kako ne možemo uspoređivati te sabore iz srednjovjekovnoga razdoblja i feudalnoga konteksta, tadašnjih odnosa Crkve i vlasti, Crkve i naroda, sa sadašnjom sinodom koja poziva na sudioništvo svih vjernika u tim procesima za koje su odgovorni ne samo biskupi i svećenici nego čitav Božji narod. Stoga, u spomenutom Pastirskom pismu pomalo nedostaje temeljitiji osvrt na sadašnje izazove hrvatskoga društva, Crkve u Hrvatskoj, a poželjan bi bio i jedan dijaloški pristup današnjim izazovima, ističe dr. Kovač i podsjeća da je kršćanska nada prije svega usmjerena na budućnost i nije zatvorena u prošlosti.

Što bi uopće značilo nadati se uslijed ratova, različitih kriza, i osobnih i društvenih, i općenito straha za budućnost, kako vlastitu, tako i straha kako će živjeti naša djeca i generacije koje dolaze dr. Kovač ističe da iz perspektive kršćanske vjere Bog daje snagu u ljudskome životu, a vjera bez nade bi bila statična i u sebi zatvorena, bez perspektive kako ovdje tako i u onostranom svijetu tj. u vječnom životu. 

Citirajući encikliku pape Benedikta XVI. Spe salvi (U nadi spašeni) dr. Kovač objašnjava da kršćanska nada mijenja čovjeka i uvodi ga u jedan novi život, pomaže mu da već na zemlji živi s vjerom, nadom i ljubavi s drugima, da ono čemu se nada da će se doista i dogoditi što daje snagu koja se može prepoznati kod kršćana pred iskušenjima bolesti, smrti, radikalnog siromaštva... Ta nada, dodaje, ne isključuje i one ljudske nade kao što je nada migranata koji dolaze u Europu. Njih vodi jedna snažna ljudska nada u bolji život. 

Dr. Kovač dodaje da nada u tom svom ljudskom aspektu ima i nešto skoro pa božansko i to božansko kršćanima omogućuje da žive već sada zalog onoga što im Bog obećaje. Papa Franjo poziva kršćane da budu nosioci nade tamo gdje su teške situacije spominjući pri tom zatvorenike, migrante ali i mlade koji imaju sve manje nade u budućnost, bolesnike i starije osobe koje su često napuštene, podsjeća Kovač i ističe da se kršćani zajedno s drugima zalažu za stvaranje jednog boljeg svijeta, za mir, da zajedno djeluju na području ekologije i očuvanja okoliša bez čega nema budućnosti planeta. Smatra da je široki opseg djelovanja gdje se upravo nada može i na ljudskoj i na kršćanskoj razini aplicirati, jer ona nosi i pokreće kršćansku vjeru.

Susret u dijalogu i raspravu o kršćanskoj nadi možete poslušati u našoj SLUŠAONICI ili pogledati na Facebooku Hrvatskoga radija HRT –HR1.