Robert Međurečan: "Domovina to go"

Nakon prvih romana u kojima se bavio pitanjem rata i njegovog djelovanja na ljude i društvo, u najnovijem "Domovina to go", autor Robert Međurečan govori o još jednom važnom pitanju suvremenog hrvatskog društva-radnim migrantima.  Nakon što je i sam u jednom trenutku bio prisiljen otići u Njemačku, upoznao je, kaže, brdo predivnih ljudi sa strašnim sudbinama, pa je najnoviji roman njegov obol prema tim ljudima. Ujedno je i pogled na današnju Europu, čiji identitet se kaže bitno mijenja. 

U svojim srednjim godinama Robert Međurečan ostao je bez posla, a kako je u Hrvatskoj nakon pedesete teško naći posao, iz inata, bijesa i očaja nazvao je prijatelje koji su već radili vani i pitao ima li mjesta i za njega. Oni su rekli, dapače, samo dođi.

- To su manualni radovi, uvijek se krene od lopatanja, gradilišta. Tu sam upoznao brdo predivnih ljudi sa strašnim sudbinama i imao sam potrebu to negdje zadržati. 

Populacija ljudi koji su otišli u našem je društvu, smatra Međurečan, jako zanemarena. 

- Gledamo ih kao bankomate, kao ajde pošalji mi 100 ili 200 eura fali mi. I kad pogledamo količinu doznaka koju oni godišnje šalju, to je navodno na razini 20 milijardi kuna i to su samo službene brojke, a ono što donesu u džepovima još je i više. Znači gotovo jedan cijeli turizam su ti ljudi. A kad pogledamo kako su tretirani, osim tih dnevno političkih stvari, baš i ne posebno. Imamo dva i pol filma, dokumentarac star pedeset godina od Krste Papića i dvije i pol brošurice. 

U knjizi on govori iz perspektive generacije koja je otišla prije desetak godina, od kad je Hrvatska u Europskoj uniji. Ta je generacija bitno drugačija od gastarbajtera šezdesetih godina, sedamdesetih i osamdesetih godina. 

- Ova generacija neće se ljeti vraćati kući i graditi kuće. Oni su otišli sa obiteljima i otišli su da se ne vrate. Što ne znači da su izgubljeni za Hrvatsku i ako je država pametna vrlo lako će ih prikloniti sebi, kao što su to svojedobno napravili Irci. Osamdesetih kada im je pao broj na 2, 8 mlijuna pametnom i dugoročnom politikom doveli su Irsku to toga kakva je danas, sa preko pet milijuna ljudi. 

Isprva kad je otišao van nije imao namjeru pisati o ljudima koje susreće. Ali kad ih je upoznao neke ljude i njihove sudbine bilo mi je žao jer su to sudbine koje roman ne može izmisliti. Riječ je o ljudima ne samo iz Hrvatske i sa ovih prostora, nego i sa Bliskog Istoka, iz Afganistana.

- Njihova borba za bolji život, iluzije, strahovi i možda i najvažnija tema je identitet Europe. On se bitno mijenja u odnosu na onaj identitet na koji mislimo kad kažemo Europa. Cijeli svijet se mijenja, ali Europa mislim najviše zbog ekonomskih ali i demografskih procesa koji se događaju u njoj. To je jedna moj obol prema tim ljudima koje jako volim, jer to je pitanje jesu li oni koji su otišli van manje patrioti od onih koji su ostali. Jer oni koji ostaju imaju osjećaj da su ih oni izdali, ali to nije to. Ljudi koji su otišli van domovinu vole na drugačiji način, intenzivniji nego mi ovdje. Jer mi je ovdje uzimamo zdravo za gotovo, a oni ne. Htio sam opisati taj dio te nostalgije i taj dio samoće i kako su se ljudi tamo snašli. Netko se snašao, a netko nije, jer sreća je individualna. 

Danas kad gleda ljude koji su došli u Hrvatsku raditi, kojima je Hrvatska razvijeni zapad, Međurečan kaže da itekako suosjeća s njima. 

- Mogu vidjeti te momke iz Bangladeša, Somalije, Nepala, vjerojatno žive u skučenim uvjetima, spremaju svaki euro kako bi ih poslali svojima. Jel, ako pošalješ 100 eura u Nepal cijela obitelj živi od toga mjesečno. Suosjećam s njima, posebno kod svojih momaka u lokalnoj praonici gdje rade kao zvijeri jer za njih je Hrvatska skroz zapad. 

Knjiga "Domovina to go" doživjela je i drugo izdanje, a još neke misli autora poslušajte u emisiji Prva crta.